foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Lirske sonate Fadile Arnautović

Ćudi kasnoga ljeta

S poezijom Fadile Arnautović-Alić susreo sam se početkom sedamdesetih. Autoricu sam upoznao na književnom festivalu „Slovo gorčina“ u Stocu, gdje je s diskretnim krajiškim akcentom govorila svoje kratke i precizno izbrušene stihove. Vitka i treperava, izgledala je kao kakva ilirska Nausikaja, senzualnog, misaonog lica, uokvirena teškom tamnom kosom. Nedugo potom kupio sam njenu prvu knjigu „Srce pred životom“, izišlu u biblioteci znakovita naziva „Nada“ sarajevske Svjetlosti, koju je uređivao legendarni, a sad već zaboravljeni, Risto Trifković, a gdje ću nakon nekoliko godina, i sam objaviti prvu knjigu.

(Zanimljivo je da će desetak godina kasnije knjigu sličnog naslova Herz über Kopf objaviti velika njemačka liričarka Ulla Hahn, s čijom poezijom Arnautovićkina ima stanovite poetičke dodire i sličnosti.) Bilo je to vrijeme nekog čudnog buđenja i zanosa, vrijeme pisanja i čitanja pjesama, kad je Duško Trifunović predvodio pjesničke karavane po Bosni i Hercegovini, a Ahmed Muhamed Imamović organizirao pjesničke maratone u sarajevskom Domu mladih. U poeziju je ulazio duh estrade po ruskom modelu, koji su širili i tadašnji masovni mediji, odakle će izrasti neki od najgrlatijih, ali ne i najznačajnijih pjesnika.

Sedamdesete i osamdesete u Bosni i Hercegovini, rekli smo, protekle su u znaku svojevrsne književne živosti – nicali su novi književni glasovi, cvjetali su književni časopisi. Pored već u jugoslavenskom prostoru etabliranih „Odjeka“, „Izraza“ i „Života“, afirmirao se časopis mladih „Lica“, koji sam i sam uređivao koncem osamdesetih, pa potom banjalučki „Putevi“, mostarski „Most“ i brojni drugi, u kojima su se javljala nova imena, palila se i gasila, ali tu se stvarala dobra književnost, koja se oslobađala dogme socrealizma, dugo prisutne u južnoslavenskim književnostima nakon Drugoga svjetskog rata.

Nakon već kanoniziranih pjesnika, kakvi su bili Dizdar, Vuletić ili Dara Sekulić, u toj stvaralačkoj vrevi profilirale su se nove snažne pjesničke ličnosti, poput Veselka Koromana, Marka Vešovića, Slobodana Blagojevića, Stevana Tontića, Abdulaha Sidrana, Bisere Alikadić, Hadžema Hajdarevića, Semezdina Mehmedinovića i drugih. Svi oni su, svatko na svoj način, afirmirali novu poetsku praksu – novi pristup pjesničkom jeziku, ne samo kao sredstvu općenja, nego kao nepresušnom vrelu nepoznatih, unutarnjih suzvučja i značenja.

Fadila Arnautović nije pripadala, a niti je mogla pripadati, tim književnim pokretima i formacijama. Rođena je u Prijedoru, a djetinjstvo i školovanje provela u Banjoj Luci, da bi polovicom sedamdesetih preselila u Zenicu, gdje je radila kao nastavnica materinskog jezika sve do početka devedesetih, kad kao ratna izbjeglica odlazi u Beč i tu ostaje sve do današnjih dana. Ona je od svojih književnih početaka slijedila svoj put, pisala čistu liriku, živjela izvan te kakofonične turbulencije, kao što već govori i sam naslov njezine prve knjige. „Srce pred životom“, bila je formula njezina pisanja, život u ritmu srčanih otkucaja, pjesma kao izraz jedne snažne, ali stišane i jasno artikulirane emocije.

Tu njezinu prvu knjigu danas nemam na dohvat ruke, ali i nakon desetljeća sjećam se njenih pojedinih stihova. „Nema više nikog da nam snove sanja, da nas budi tople u mekoj radosti…“ tako, ili tako nekako, glasi prolog, uvodna pjesma njezine prve knjige, koja je, već nakon prvog čitanja, ostavljala izuzetan dojam, i doživljaj istinske umjetnine. Vrtovi ove lirike otvarali su svoje kapije samo posvećenima, onima kojima je poezija put do ljepote i tajne, a otkriće te ljepote i tajne predstavlja smisao našeg bića i našeg postojanja. Nakon tog pjesničkog prvijenca, pjesnikinja je pod novim, udadbenim, prezimenom Fadila Alić objavila još jednu knjigu „Umogorje“ sredinom sedamdesetih, da bi se potom nekako povukla iz javnosti, ili je ja nisam dovoljno zapažao.

Ponovo smo se sreli, a zapravo i bolje upoznali devedesetih u Beču, kao ratne izbjeglice. Ja sam tad radio na Slavističkom institutu, gdje sam predavao bosanskohercegovačku, a kasnije i hrvatsku i srpsku suvremenu književnost, a ona je bila zaposlena u nekoj školi za djecu eksjugoslavenskih izbjeglica. Pritisnuti strahotama koje smo ostavili u zavičaju i brigama za budućnost naših obitelji, malo smo razgovarali o literaturi, ako smo tad uopće što i zapisivali. Zblanuti i zdvojni pričali smo o plamenu mržnje u kojem je izgarao naš zavičaj.

Kao Prijedorčanka i Banjalučanka nije mogla pojmiti zlo koje je dolazilo iz ta dva njezina zavičajna grada, kristalne noći što ih je je srpska para-vojska priređivala njenim rođacima i sunarodnjacima, koji su, obilježavani bijelim vrpcama na rukavu, bili ekspedirani u koncentracijske logore i zvjerski ubijani i zakopavani u masovne grobnice. Te doživljaje ona će opisati u svojoj novoj knjizi „Da ne prođe vječnost“ sljedećim profetskim stihovima, koji odzvanjaju poput kakve iskonske, arhetipske kletve:

stoljetno časno nosila je breme / isplakala je svoj po mukama hod / ko krvavom rukom u nju spusti sjeme / ubiraće dugo opori za plodom plod/ / otrovna će rosa pasti mu na cvijeće / gorkoga mirisa ostat će u njemu / tragovi zločinstva koštat će ga sreće / srebro srebrenice padaće po svemu (Moja Bosna)

Nije li to „srebro srebrenice“ naša neprolazna vječnost, to krvavo srebro što, i nakon desetljeća prekriva naše obzore i naše dane? Poput Cvetajeve, Arnautovićka se ne može pomiriti s posvemašnjom dominacijom zla, vjerujući da dijaboličnost ubijanja kažnjava i obilježava više ubojice, nego ubijene. Ti „opori plodovi“ mržnje i zla kojima smo svjedočili, posijani uzduž i poprijeko po našoj zemlji već su postali nesnošljiv teret ne samo našem, nego i budućim naraštajima. Rane i rake Prijedora, Omarske i Keraterma ne zarastaju, jer, kako piše veliki srpski pjesnik Miodrag Stanisavljević, „smrt voli lepa imena“. Tragedija pjesnikinog rodnog grada, koji je preživio genocid, nije ovjerena međunarodnim presudama, ali ona odzvanja u ovim stihovima, svjedočeći da neće biti zaboravljeno ono što su suzne oči vidjele.

Cijeli jedan ciklus pod naslovom Sjenke vremena posvećen je tim zavičajnim vedutama, koje se javljaju u sfumatu uspomena. Mrakovica, džamija Ferhadija i Gospodska ulica u Banjoj Luci, slike oca majke i drugih dragih lica, nestalih zauvijek pod okrutnom metlom razaranja i smrti. U ciklusu „Tuđine“ pjesnikinja, pak, ispisuje tegobne i bezizlazne putove i staze egzila i stranstvovanja, ispisujući svojevrstan labirint samoće, kako bi to rekao Octavio Paz. Prolaznost ljubavi i propadanje tijela u okrutnim strojevima društva i svijeta, pitanja identiteta i smisla lajtmotiv su ovih pjesama, o čemu govore i sljedeći stihovi:

Jutrom u ogledalu osvanu sjena pretka/ zrcalila se u krošnji bagrema duša moja / s usne se sklonile riječi u strahu od retka / čamile malo same u mraku nespokoja (Ispod sjenke)

Najartificijelnija i najekspresivnija poglavlja ove knjige čine svojevrsne mini poeme, kao što su „S kišom“ i „Jutro“. U njima pjesnikinja konstituira poetski prostor pun sjete i stišane muzike, kojim savršeno vlada od početka do kraja, pa one djeluju kao lirske sonate i sonatine, prepune smisla i sadržaja. U pjesmi „Jutro“ njena duša svijetli poput kakva svica u pomrčini svijeta i ta svjetlost dopire do nas i zari nam lica. Ti unutrašnji dušini pejzaži po svome intenzitetu i literarnoj uvjerljivosti podsjećaju nas na fuge koje je ispjevala nezaboravna Ingeborg Bachmann.

Knjigom „Da ne prođe vječnost“ Fadila Arnautović-Alić vraća se u našu suvremenu književnost čistom lirikom, misaonom i melodičnom, toliko različitom od svega što se u nas danas piše i pjeva, stremeći prema dometima koje nam pruža samo vrhunska, istinska književnost. Ova je knjiga duboki i tamni bunar u pustinji novoobjavljenih rukopisa i zbirki recentne poezije na jezicima koji su se nekad zvali srpskohrvatski.

Mile Stojić