MOJA MAJKA
Majku su ranili
U Drugom svjetskom ratu
S dva metka Jednim u podlakticu
Drugim u butni mišić
Imala je šesnaest godina
I dva metka u tijelu
Moja majka 1942.
U drugom ratu
Imala je sina na frontu
I rak na plućima
Kazala bi: Ne znam
Šta je gore strah ili bol
Moja majka 1992.
Njen glas preko
Radioamaterske stanice
I danas me doziva
S onog svijeta
OČEVA KUĆA
Od nje je ostalo
Samo kamenje iz temelja
Zapalili su je novembra 1994.
U nju su otac i majka
Uselili u ljeto 1945.
Gledao sam je kako gori
Na televizoru prikopčanom
Na automobilski akumulator
Ispod nje otac je zasadio
Krušku jabuku i jednu lipu
One su nam najbliža svojta
Rekla bi majka u proljeće
Sada pored zgarišta
Jedino živi lipa
Sabira porodične uspomene
I naše rasute živote
Lipanjskim jezikom svojim
Oživi očevu kuću
Mudrošću vrste
Mjeri historiju
Njenu opsjednutost
Svojom svrhom
NJEŽNOST ZA KRUŠKU
To sjećanje nosim iz djetinjstva
Rasla je ispod očeve kuće
Široka sočna zrela
Kao žene u godinama što znaju
Tajne muškosti
S jeseni mrljali bi prste
Njenim plodovima: pčele bumbari i mi
Otac ju je obilazio kao vjernici
Crni kamen u Meki
Sjećanje na nju nosim iz djetinjstva
Grane su joj bile svemirske ceste
Odaje anđela i brbljivih zemnih ptica
Zimi se šminkala injem
A u proljeće zamlađivala
Beharom batrljke grana
Bila nam uvijek nova i ista
Ubili su je haubicom 1994.
Vojnici u gušterskim uniformama
Zazivajući trojednog Boga
Ni panja nema da joj bude spomen
Samo u zemlji rana do bezdna
Gdje prestaje svaki jauk
Iz riječi ovih klešem joj nišan
Nevješt srcolik kao Jasminkin
Potpis u njenoj proljetnoj kori