„U studenom prošle godine lopovi su mi provalili u kuću i ukrali kompjuter s već gotovo završenom knjigom. Nisam pravio kopije i sad rekonstruiram tu knjigu po sjećanju, ali to je već nova knjiga“, reći će Mile Stojić u jednom razgovoru 2019. godine najavljujući knjigu Muze i Erinije koja je ovog ljeta ugledala svjetlo dana u izdanju zagrebačkog izdavača VBZ.
Na 888 stranica cjelokupan je pjesnički opus bosanskohercegovačkog književnika, kolumniste, prevoditelja ali prvenstveno pjesnika čije je stvaralaštvo jedan drugi književnik Mustafa Zvizdić svojevremeno nazvao „melanholičnom muzičkom frazom“ koju Stojić komponuje i svira gotovo pet decenija stvarajući djela istovremeno monumentalna i prisna „poput zvuka saksofona u kišnoj i mračnoj noći“.
Nećemo tumačiti stihove autora, pustit ćemo ih da sami za sebe i o sebi govore. Reći ćemo tek da ovaj veliki opus ima neprolaznu svježinu i trajnost, a objavljivanje sabranih pjesama – velike pjesmarice koju čini dvanaest pjesničkih zbirki nastalih u periodu od 1977. do 2020. godine – riječima sarajevskog hroničara i pjesnika Valerijana Žuje „nije svakidašnji događaj i zapravo predstavlja svečanost kulture, pa makar kultura bila pepeljuga našeg neveselog vremena“.
O Stojićevim djelima pisala su velika književna imena poput Oskara Daviča, Filipa Davida, Mirka Kovača, Igora Mandića, Predraga Matvejevića, Slobodana Šnajdera, prevođena su na brojne jezike, nagrađivana i hvaljena.
Iako sam autor tvrdi kako „poezija ne može ništa promijeniti“ i kako je budućnost knjige neizvjesna kao uostalom i budućnost svih nas, snažno vjerujemo da digitalni format nikada neće moći zamijeniti gutenbergovski, zato preporučujemo da Muze i Erinije potražite u knjižari Buybook, a ako vam ni digitalni format nije mrzak kolumne iz pera Mile Stojića Ćudi kasnoga ljeta čitajte na portalu slobode NOMAD.
Za kraj ćemo izdvojiti tek jednu Stojićevu pjesmu ali njegovu izjavu „Ja ne znam jesam li dobar ili loš pjesnik, ali sam uvjeren da sam pravi pjesnik, i u tom uvjerenju živim i pišem“, protumačit ćemo kao najavu novih Stojićevih pjevanja što će tek uslijediti.
Bratstvo i sestrinstvo
Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
Da me ubojice uče pravdi
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
Svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
Ime. Jedino bih ponovo
Izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja
