Ćudi kasnoga ljeta
U Chicagu je, u 93. godini, umro Mugdim Karabeg, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih novinara. Prije točno dvadeset godina bio sam gost u njegovu američkom domu, i evo što sam tad zabilježio.
U čikaškom kvartu Bensenville šetam sa svojim starim prijateljem Mugdimom Karabegom, jednim od najboljih bosanskohercegovačkih novinara, i prebiremo uspomene. Nismo se sreli cijelo jedno desetljeće i imamo potrebu cijelu tu našu mutnu i nemuštu vječnost okameniti u priči. Proljeće je ove godine kišno, vrijeme nestalno – sunce kratko prosja kroz krošnje, da bi nedugo potom nestalo iza tmurnog oblaka, onda kiša, kao prirodni sfumato, koji našim tijelima i našim riječima daje tamnu auru, znak izgubljenosti u nepreglednim prostranstvima centralne Amerike. Teturaju tako naše krupne hercegovačke siluete u tom ozračju novoga svijeta, nevične ovoj zemlji, u kojoj sam ja tek slučajni prolaznik, a Karabeg od prije nekoliko mjeseci njezin novopečeni državljanin.
Evociramo zlatna vremena lista Oslobođenje, gdje sam Karabega naslijedio na mjestu urednika kulturne rubrike. S tog mjesta on je otišao za dopisnika u Kairo, o kome i danas s oduševljenjem priča („na Orijentu više života vidiš u jednom danu nego na Zapadu za deset godina”). Sa sjetom se prisjećamo dragih lica iz Mostara, jakih i opojnih vina domovine, naših skršenih jarbola. „Nećemo više o ratu”, kažemo čas Karabeg, čas ja, da bi se svaka druga tema ponovno za nekoliko trenutaka pretvorila u novu verziju opetovanja našega već viđenog užasa. Rat je stao, dodaje on, ali u našim glavama taj govnavi rat će biti prisutan sve dok živimo, dok dišemo.
Mugdim Karabeg nalazi se već sedam godina u Sjedinjenim Državama, koje je u poznim godinama prihvatio kao svoju novu domovinu. Grozomornoga ljeta 1993. postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane istjerale su ga iz roditeljske kuće u starom Mostaru i strpale u zloglasni logor Dretelj, gdje je proveo dva mjeseca, trpeći neviđene muke i poniženja, o kojima danas nerado priča. Pušten je nakon apela međunarodnih novinskih asocijacija iz Pariza i Bruxellesa. Kaže da je za njegovo puštanje iz logora zaslužan i Jadranko Prlić, „koji je kod mene u Oslobođenju počeo kao volonter, a već za par mjeseci otišao u Aluminijski kombinat gdje je imao plaću pet puta veću od moje”.
„Natjerali su nas da povjerujemo u apsurd”, kaže, „pokušali da nas naprave benevrecima. Ja na to nisam mogao pristati, zauvijek sam napustio pradjedovsku kuću i u svojim zrelim godinama otisnuo se u novi svijet.” Dok mala vjeverica pretrčava asfaltnu stazu između ogromnih travnatih tepiha u toploj utrobi Chicaga, na um mi pada misao da bi bilo neke pravde u tome da mene, kao čovjeka iz zapadne Hercegovine, ovaj čovjek uhvati za gušu, umjesto da me primi u svoj novi dom kao dragog gosta. Pokušavam, potom, grupirati njegove misli u tematske cjeline, te ih ovdje, tako koncentrirane, navodim bez većih izmjena:
O historiji: „O historijo, kako su neozbiljne i neslane tvoje šale!”, piše Karabeg u jednom ispovjednom tekstu, i nastavlja: „Danas sam proleter, koji svakog petnaestog u mjesecu prima ček američke Federacije, socijalnu penziju, poznatu pod skraćenicom SSI, Social Security Income, prihod od socijalnog osiguranja, koju na temelju američke administracije o odobrenju useljenja u SAD primaju desetine hiljada iseljenih Bosanaca i Hercegovaca, pretežno Muslimana, onih koji su prešli svoju šezdeset i petu godinu života. Pa osjećam kako me sada, podmuklo i osvetnički gricka savjest sa dvije strane: što sam pristao na socijalnu pomoć od nekad mi omraženog kapitalističkog sistema, odakle mi pravo da budem na njegovu kazanu, ja koji sam svoju mladost proveo u uvjerenju da će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska!”
O idealima: „Ne dobijam mnogo iz krcatih trezora Sjedinjenih Država, ali mnogo i ne tražim, jer se krivci i pred vlastitim bićem i historijom, jer se poraženi uvijek mire sa sudbinom, hodajući sićušni ispod zvijezda. Ja se, dakle, na žalim na gostoprimstvo velesile Amerike, pogotovu što će moje gostovanje trajati duže, mnogo duže od tri propisana dana. Ali, satraše me misli i dileme jesu li sile nevidovne koje pokreću i diktiraju svijet, morale tako nemilosrdno porušiti sve fasade mojih vjera i najviših ideala, koje su – bio sam ubijeđen – bile sazdane od tvrdih, otpornih i nerazrušivih materijala.”
O nacionalizmu: „Metaforički, ako ljubav nastaje u srcu, mudrost u glavi, nacionalizam se začinje u debelom crijevu, u ljudskim govnima.”
O Mostaru: „Sinoćnja vremenska prognoza američke kablovske televizije kaže kako će današnji dan u Chicagu biti hladan i vjetrovit, sa mogućim snijegom, minimalna temperatura na udarima vjetra iznosit će minus pet stupnjeva Celzijevih. Pomišljam s tugom kako je u mojoj mostarskoj avliji breskva već cvala i ocvala, sad su već na njoj ižđikali listići, kao i na bodljikavim grančicama tri stabla šipaka glavaša u mojoj avliji, siguran sam, već okićena crvenim pupoljcima cvjetova.”
O nostalgiji: „U Americi za nju naši ljudi jednostavno nemaju vremena. Ovdje je borba neprestana – neprestano ti nude stvari koje ti ne trebaju za novce kojih nemaš. Nostalgija je luksuz bogatih.”
Navečer sjedimo u čuvenom kafeu Green Mill, gdje slušamo slam i blues. Govori se ponovo o strahu od Bin Ladenovih sleepersa, o navodnim novim prijetnjama islamista, o najavljenim napadima koji će se dogoditi za pet dana ili pet godina. Dok su sigurnosne službe bdjele na zemlji i u zraku, na rijeci Arkanzas sam od sebe srušio se moderni betonski most. Mi dugo pričamo o našem mostu, koji su u našem gradu srušili neki divljaci, vrlo slični nama. Možda su skupa s tim mostom srušili i nas, kažem u jednom trenutku. Onda šutimo dugo Mugda i ja, dva korpulentna Hercegovca blago omamljena viskijem i umorom u ovoj dalekoj i tamnoj američkoj pustinji.