Stojić: Život i ideali Mugdima Karabega

Ćudi kasnoga ljeta

U Chicagu je, u 93. godini, umro Mugdim Karabeg, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih novinara. Prije točno dvadeset godina bio sam gost u njegovu američkom domu, i evo što sam tad zabilježio.

U čikaškom kvartu Bensenville šetam sa svojim starim prijateljem Mugdimom Karabegom, jednim od najboljih bo­sanskohercegovačkih novinara, i prebiremo uspomene. Nismo se sreli cijelo jedno desetljeće i imamo potrebu cijelu tu našu mu­tnu i nemuštu vječnost okameniti u priči. Proljeće je ove godi­ne kišno, vrijeme nestalno – sunce kratko prosja kroz krošnje, da bi nedugo potom nestalo iza tmurnog oblaka, onda kiša, kao prirodni sfumato, koji našim tijelima i našim riječima daje ta­mnu auru, znak izgubljenosti u nepreglednim prostranstvima cen­tralne Amerike. Teturaju tako naše krupne hercegovačke silu­ete u tom ozračju novoga svijeta, nevične ovoj zemlji, u kojoj sam ja tek slučajni prolaznik, a Karabeg od prije nekoliko mje­seci njezin novopečeni državljanin.

Evociramo zlatna vremena lista Oslobođenje, gdje sam Karabega naslijedio na mjestu urednika kulturne rubrike. S tog mjesta on je otišao za dopisnika u Kairo, o kome i danas s oduševljenjem priča („na Orijentu više života vidiš u jednom da­nu nego na Zapadu za deset godina”). Sa sjetom se prisjećamo dragih lica iz Mostara, jakih i opojnih vina domovine, naših skršenih jarbola. „Nećemo više o ratu”, kažemo čas Karabeg, čas ja, da bi se svaka druga tema ponovno za nekoliko trenu­taka pretvorila u novu verziju opetovanja našega već viđenog užasa. Rat je stao, dodaje on, ali u našim glavama taj govnavi rat će biti prisutan sve dok živimo, dok dišemo.

Mugdim Karabeg nalazi se već sedam godina u Sjedinjenim Državama, koje je u poznim godinama prihvatio kao svoju no­vu domovinu. Grozomornoga ljeta 1993. postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane istjerale su ga iz roditeljske kuće u starom Mos­taru i strpale u zloglasni logor Dretelj, gdje je proveo dva mje­seca, trpeći neviđene muke i poniženja, o kojima danas nera­do priča. Pušten je nakon apela međunarodnih novinskih aso­cijacija iz Pariza i Bruxellesa. Kaže da je za njegovo puštanje iz logora zaslužan i Jadranko Prlić, „koji je kod mene u Oslo­bođenju počeo kao volonter, a već za par mjeseci otišao u Alu­minijski kombinat gdje je imao plaću pet puta veću od moje”.

„Natjerali su nas da povjerujemo u apsurd”, kaže, „pokušali da nas naprave benevrecima. Ja na to nisam mogao pristati, za­uvijek sam napustio pradjedovsku kuću i u svojim zrelim godi­nama otisnuo se u novi svijet.” Dok mala vjeverica pretrčava asfaltnu stazu između ogromnih travnatih tepiha u toploj utrobi Chicaga, na um mi pada misao da bi bilo neke pravde u tome da mene, kao čovjeka iz zapadne Hercegovine, ovaj čovjek uhvati za gušu, umjesto da me primi u svoj novi dom kao dragog gos­ta. Pokušavam, potom, grupirati njegove misli u tematske cjeli­ne, te ih ovdje, tako koncentrirane, navodim bez većih izmjena:

O historiji: „O historijo, kako su neozbiljne i neslane tvoje šale!”, piše Karabeg u jednom ispovjednom tekstu, i nastavlja: „Danas sam proleter, koji svakog petnaestog u mjesecu prima ček američke Federacije, socijalnu penziju, poznatu pod skra­ćenicom SSI, Social Security Income, prihod od socijalnog osigu­ranja, koju na temelju američke administracije o odobrenju use­ljenja u SAD primaju desetine hiljada iseljenih Bosanaca i Her­cegovaca, pretežno Muslimana, onih koji su prešli svoju šezdeset i petu godinu života. Pa osjećam kako me sada, podmuklo i osvetnički gricka savjest sa dvije strane: što sam pristao na so­cijalnu pomoć od nekad mi omraženog kapitalističkog sistema, odakle mi pravo da budem na njegovu kazanu, ja koji sam svoju mladost proveo u uvjerenju da će Amerika i Engleska biti ze­mlja proleterska!”

O idealima: „Ne dobijam mnogo iz krcatih trezora Sjedinje­nih Država, ali mnogo i ne tražim, jer se krivci i pred vlasti­tim bićem i historijom, jer se poraženi uvijek mire sa sudbinom, hodajući sićušni ispod zvijezda. Ja se, dakle, na žalim na gos­toprimstvo velesile Amerike, pogotovu što će moje gostovanje trajati duže, mnogo duže od tri propisana dana. Ali, satraše me misli i dileme jesu li sile nevidovne koje pokreću i diktiraju svijet, morale tako nemilosrdno porušiti sve fasade mojih vjera i najviših ideala, koje su – bio sam ubijeđen – bile sazdane od tvrdih, otpornih i nerazrušivih materijala.”

O nacionalizmu: „Metaforički, ako ljubav nastaje u srcu, mu­drost u glavi, nacionalizam se začinje u debelom crijevu, u ljud­skim govnima.”

O Mostaru: „Sinoćnja vremenska prognoza američke kablov­ske televizije kaže kako će današnji dan u Chicagu biti hladan i vjetrovit, sa mogućim snijegom, minimalna temperatura na udarima vjetra iznosit će minus pet stupnjeva Celzijevih. Pomiš­ljam s tugom kako je u mojoj mostarskoj avliji breskva već cva­la i ocvala, sad su već na njoj ižđikali listići, kao i na bodljikavim grančicama tri stabla šipaka glavaša u mojoj avliji, si­guran sam, već okićena crvenim pupoljcima cvjetova.”

O nostalgiji: „U Americi za nju naši ljudi jednostavno nema­ju vremena. Ovdje je borba neprestana – neprestano ti nude stvari koje ti ne trebaju za novce kojih nemaš. Nostalgija je lu­ksuz bogatih.”

Navečer sjedimo u čuvenom kafeu Green Mill, gdje slušamo slam i blues. Govori se ponovo o strahu od Bin Ladenovih sleepersa, o navodnim novim prijetnjama islamista, o najavljenim napadima koji će se dogoditi za pet dana ili pet godina. Dok su sigurnosne službe bdjele na zemlji i u zraku, na rijeci Arkanzas sam od sebe srušio se moderni betonski most. Mi dugo pričamo o našem mostu, koji su u našem gradu srušili neki divljaci, vrlo slični nama. Možda su skupa s tim mostom srušili i nas, kažem u jednom trenutku. Onda šutimo dugo Mugda i ja, dva korpu­lentna Hercegovca blago omamljena viskijem i umorom u ovoj dalekoj i tamnoj američkoj pustinji.

2002.

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Rex coronae
Stojić: Naš bog je krv
Stojić: Ruže pod gusjenicama
Stojić: Kćerke velikih sinova
Stojić: Božićne glose
Stojić: Princ tranzicije
Stojić: Okrutnosti travnja
Stojić: Pasija po Aidi
Stojić: Šuplji ljudi
Stojić: Frenetična tišina
888 stranica poezije
Stojić: Moral visoke klateži
Stojić: Planet Ukrajina
Stojić: Grob Isaka Babelja
Stojić: Dan kada prestaje ljeto
Stojić: Hatidža
Stojić: Nauk manihejaca
Stojić: Pseći anđeo