foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Moral visoke klateži

Ćudi kasnoga ljeta

Cijeli dan sam razmišljao kako da započnem ovaj tekst.

U Zagrebu je, dakle, prije nepun mjesec u 68. godini života umro Hamdija Malić. Ovaj ugledni zagrebački odvjetnik, rođeni Cazinjanin, bio je devedesetih godina pripadnik hrvatske vojske. Vijest o njegovoj smrti jedva su zabilježili bosanski mediji, a za hrvatske ne znam. Strpljivim internetskim rešerširanjem saznao sam tek da je Malić bio dugogodišnji predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata, kao i osnivač i predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske.

Još sam otkrio i ovo. Hamdija Malić se, prigodom komemoracije za žrve Srebrenice, Hrvatskome saboru, u srpnju 2019. godine, obratio ovim riječima: „Zahvaljujemo Hrvatima i Hrvatskom saboru što su pokazali veliko srce i priznali sudjelovanje 25.000 Bošnjaka u Domovinskom ratu od kojih je 1.100 poginulih“. On se, dakle, zahvaljivao „velikom hrvatskom srcu“ što je „priznalo“ da je u obrani hrvatske države sudjelovalo preko 25.000 (slovima: dvadeset i pet tisuća) Bošnjaka, od kojih je 1.100 (slovima: tisuću i sto) poginulih. To „veliko hrvatsko srce“ primilo je k znanju da je, uspoređujući brojno stanje stanovništva gradova, cijela jedna Kutina bošnjačkih mladića ratovala za Hrvatsku, a da je cijeli mitski Karlobag za nju i poginuo.

Je li to, doista, čulo i priznalo „veliko hrvatsko srce“? Čulo zacijelo jest, ali priznalo nije. Zbog toga s mukom i glavoboljom pišem ove retke. Tko još uopće spominje hiljade Bošnjaka što su sudjelovali u hrvatskoj vojsci, tko se još sjeća tisuću i sto bošnjačkih grobova, iskopanih za slobodu Hrvatske? Evo što o tomu govori vodeće „hrvatsko srce“, predsjednik Republike Hrvatske: „Gospoda iz Sarajeva, to nije službeno Sarajevo već Baščaršija, pokušavaju od svog naroda napraviti žrtvu veću nego što jest i upravo oni licitiraju žrtvama.”

I ljuti se što Međunarodni tribunal osuđuje Miloševićevu genocidnu politiku, pa kaže: „Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva ista.“ Tako Milanović određuje kvantifikaciju i kvalifikaciju genocida nad Bošnjacima, dovodeći u pitanje i međunarodne suce (Uaa sudac!), kao da je u pitanju nogometna utakmica, a ne najveći zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Danas se čini kako je rat u Bosni i Hercegovini bio rat sviju protiv svih (bellum omnia contra omnes), a to je zasluga hrvatskog predsjednika Tuđmana, koji je klasičnu agresiju na našu zemlju pretvorio u građanski rat.

U knjizi „Tuđmanov haški profil“ (Synopsis, Zagreb/Sarajevo, 2021) Ivo Komšić akribično, na osnovi historijskih fakata, analizira ratnu politiku Franje Tuđmana, tu zavjeru komšija i susjeda protiv Bosne i Hercegovine. Dok su tisuće Bošnjaka ratovale za Hrvatsku, on je svoje vojne postrojbe usmjerio protiv Bosne, njihove domovine. Pristao je na Miloševićevu ponudu da se Bosna podijeli i u najvećeg ratnog saveznika, Bošnjake uperio puščane cijevi. Kao sudionik i svjedok tih ratnih zbivanja, Komšić u knjizi podastire desetine dokumenata, transkripata, svjedočenja, koji ocrtavaju taj Tuđmanov mračnii „haški profil“.

Čitajući ovu knjigu, pred oči mi je stalno izlazila jedna slika. Bila je zimska noć, odmah iza Nove 1992. godine, kad smo u mome stanu na Alipašinu Polju Komšić, Ivan Lovrenović i ja sastavljali otvoreno pismo Tuđmanu, u kojemu smo ga upozoravali da njegova politika vodi u propast Bosne i Hercegovine, a bosanskohercegovačke Hrvate u agoniju. Ostali smo do kasno u noć, pa je Komšić ostao na konaku, a sutradan je zatekao razbijen automobil ispred zgrade u kojoj sam tad stanovao. Bio je to loš znak, našalio sam se. Nakon što je tekst objavljen, nije bilo hrvatske novinarske kučke koja nije zarežala na nas, a tadašnji Tuđmanov savjetnik Lerotić bacio je na nas tešku anatemu nacionalnih izdajnika.

Prošlo je od tada trideset godina, a rezultati te politike su onakvi na kakve smo upozoravali u tom kratkom otvorenom pismu. Ivo Komšić u ovoj opsežnoj i dokumentima opskrbljenoj knjizi iznosi anatomiju te pogubne i sulude politike, koja i danas, nakon što je polovica Hrvata nestala iz Bosne i Hercegovine, ima svoje hadezeovske zatočnike.

Karta podjele naše države, koju je Tuđman Paddyju Ashdownu iscrtao na hotelskoj servijeti u sali za bankete jednog hotela, skica njegovih karađorđevskih razgovora s Miloševićem o podjeli bosanskohercegovačke države i danas je glavni orijentir hadezeovske politike u našoj zemlji. Samo… Partnerstvo Tuđmana i Miloševića danas se nastavlja kroz savez Dodika i Čovića, samo polovice Hrvata u državi više nema. Milošević je, zahvaljujući Tuđmanu, ratu i genocidu, nakon što je pobio i protjerao sve Bošnjake i Hrvate, svoju polovicu Bosne dobio. Republika Srpska je najveći srpski ratni plijen, ushićeno je govorio Dobrica Ćosić, nad toplim humkama nove srpske paradržave na Balkanu.

A koji je rezultat Tuđmanove „mudre državničke politike“? Hrvatska i Hrvati izgubili su svoju bosanskohercegovačku supstancu i sve prijatelje na Balkanu, a zauzvrat ta je politika pred Međunarodnim tribunalom osuđena kao udruženi zločinački pothvat. Komšić tu strašnu činjenicu navodi kao povod pisanja ove knjige. „Ovaj je rukopis“, piše on, „nastao s namjerom pružiti priliku barem jednom narodu u BiH suočenje sa svojom prošlošću, bez obzira što narod ne nosi krivicu za nju. ‘Hrvatske zločine’ počinili su pojedinci, Haški je sud utvrdio da je na čelu udruženog zločinačkog poduhvata bio Franjo Tuđman, ali ti su zločini počinjeni u ime naroda, u ime njegovih ‘povijesnih interesa’ i ime ‘povijesnih interesa hrvatske države’. Zato je važno postići pravično suočenje sa zločinima … Bez toga se narod ne može osloboditi zločina, bez toga će stalno nositi krivicu koju su zaslužili pojedinci, bez toga nikada biti ravnopravan s onima nad kojima su zločini izvršeni“.

Istražujući kronologiju udruženog zločinačkog pothvata, kao svjedok (bio je član ratnog predsjedništva BiH), Komšić u ovoj knjizi iznosi i niz zanimljivih (i zastrašujućih) detalja o tome kako su se uz viski i šampanjac crtale karte i krojila nesreća stotina tisuća ljudi, kako su se sklapale smrtonosne koalicije, kako se kalio bratoubilački čelik, i planirao zločin podjele nedjeljivog, koji još traje. Ova knjiga trajno je i upozoravajuće svjedočenje o tom zločinu, ali i vivisekcija morala visoke hrvatske klateži, koja i trideset godina nakon rata, u trenutku pokušaja secesije koju osuđuje sav moderni svijet, tvrdi kako je „Dodik najmanji problem“ u Bosni i Hercegovini (!?).

Mile Stojić