Ćudi kasnoga ljeta
Ličnost i djelo Sadudina Musabegovića (1939-2014) obilježili su našu kulturu i naš život, kako u godinama procvata, tako i za vrijeme destrukcije naše zemlje. Intelektualac i profesor, pisac i neumorni kulturni neimar, dao je snažan pečat duhu modernosti u Bosni i Hercegovini, nikad sebe ne isturajući u prvi plan.
Rođen 1939. godine u Prijepolju, u obitelji begovskoj, u lozi razvlašćenih aristokrata, Sado Musabegović cijeli svoj život bio je i ostao aristokrat duhom. U toj, dakle staroj begovskoj lozi, koja nosi ime po proroku Mojsiju, ocu naroda, Musabegović je izrastao u temeljito stablo, onaj didovski dub koji odolijeva nevremenu a priča o našem vremenu našu nikom razumljivu priču. Profesor estetike, urednik, kulturni pregalac, u jednu riječ svestran i plemenit čovjek.
Sadudin Musabegović bio je jedan od najznačajnijih teoretičara umjetnosti i modernih mislilaca u našoj zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Bavio se i filmskom režijom. Za sarajevski Sutjeska film snimio je 1972. godine kratkometražni film Soba. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja, revije Odjek, te odgovorni urednik Dijaloga.
Cijeli svoj život bavio se estetikom, odnosno teorijom umjetnosti. Bio je bliski prijatelj prerano preminulog profesora i filozofa Kasima Prohića, koji je o njemu napisao sljedeće retke: „Musabegovićeva analitička strast, najčešće prisutna kao precizna seizmografija svih alternativnih polarizacija u kritičkoj interpretaciji najznačajnijih pitanja moderne estetičke teorije i savremene umjetničke prakse, proizvela je takav patos stilističke elaboracije da se mnogi tekstualni pasaži doživljavaju kao puno zadovoljstvo pisanja teksta u bartovskom smislu te riječi.“
S njim sam proveo lijepe godine u redakciji Odjeka. Na mjestu glavnog urednika naslijedio je Čedu Kisića, koji je ovu petnaestodnevnu reviju za kulturu i umjetnost vodio godinama, stvorivši od nje jednu od značajnijih kulturnih glasila u bivšoj državi. Sado je nastavio tu kisićevsku orijentaciju otvorenosti, dodavši listu elemente znanstvenog diskursa.
Odjek je u to vijeme bio moćan intelektualni pogon, okupljao je niz istaknutih suradnika ne samo iz područja ondašnjeg srpskohrvatskog jezika, nego sa prostora cijele Jugoslavije. Njegovi stalni suradnici bili su Oskar Davičo, Radomir Konstantinović, Predrag Matvejević, Jure Kaštelan, Arif Tanović, Blaže Koneski, Josip Vidmar, Enver Gjerqeku i brojni drugi, a njegovi su urednici bili Ivan Lovrenović, Dževad Karahasan, Minka Memija, Nermina Kurspahić, koja će početkom rata postati glavni urednik.
Ne treba zaboraviti da je Sarajevo tih godina bilo topos značajnih časopisa u jugoslavenskom kulturnom prostoru: Begićev Izraz, koji se bavio književnom kritikom, omladinska Lica, univerzitetski Pregled, književni Život, Dijalog… Sva ova periodična izdanja tvorila su prepoznatljiv intelektualni milje, u kojemu se fokusiralo ne samo stvaralaštvo Bosne i Hercegovine, nego cijele tadašnje velike države.
Ja sam u Odjek na nagovor upravo Sade Musabegovića došao iz Oslobođenja, gdje sam nekoliko godina bio urednik kulturne rubrike. Moram reći da je rad u petnaestodnevnom listu za mene bio prava radost, jer sam napustio dnevni novinski pogon, gdje sam se iscrpljivao u redaktorskim i organizacijskim poslovima, dok mi je pisanje bilo u drugom planu. U Odjeku sam ponovo počeo objavljivati svoje pjesme i druge tekstove, a s Musabegovićem je bilo milina raditi. Bio je voljan primiti svakog suradnika i imao živaca razgovarati s posljednjom bitangom, čije nacionalističke brljotine nije htio pustiti u list.
Koncem osamdesetih naslijedio sam ga na mjestu glavnog urednika. On se posvetio svome zvanju profesora estetike, a ja sam ostao na kormilu lista koji se sve više ljuljao na oluji koja će potopiti sve naše iluzije. To smutno predratno vijeme družili smo se intenzivno, kršeći ruke pred nailazećim zlom. Više puta smo naše duge redakcijske rasprave završavali u njegovu stanu, gdje smo pili žestoku i opojnu rakiju koju je sam pekao u Glavatičevu, gdje nam se u razgovoru pridruživala njegova supruga, sjajna spisateljica i kritičarka Jasmina.
Tokom opsade, Musabegović je aktivno sudjelovao u duhovnome otporu. Pisao je tekstove protiv agresije i fašizma, a preuzeo je mjesto dekana na Likovnoj akademiji. U ratu je napisao i knjigu „Žargon otpatka“, ostajući vjeran svojoj humanističkoj orijentaciji. U toj knjizi on piše:
“U hudom i okrutnom vremenu, kada je postojanje satkano od nepodnošljive lakoće nasilnog umiranja i kada je cijeli jedan narod predodređen za likvidaciju i nestajanje, intelektualci što pripadaju, prije svega, tom narodu, moraju učiniti sve da ovaj nezapamćeni udes nema za posljedicu njegovo zatvaranje u vlastiti identitet, bez drugog i različitog, što je usprkos svemu, bitna pretpostavka njegove samobitnosti i budućnosti. Jer, zatvaranje naroda u svoj vlastiti identitet generira fašizam”, upozoravao je još kad je njegov narod bio izložen pogibelji i genocidu. Govorio je tako, jer je bio istinski intelektualac i humanist, i jer su njegov narod bili svi dobri ljudi ove zemlje.
Iako po svemu gospodin, aristokrat duhom, tumač modernosti i vrhunski teoretičar vizualnih umjetnosti, Sadudin Musabegović ostao je do kraja dosljedan svojoj internacionalnoj orijentaciji: boriti se za slabije, za bosansku sirotinju. Pripadao je krugu velikih neimara Bosne i Hercegovine i nikad se nije odrekao svojih ljevičarskih uvjerenja. U sveopćoj pomrčini naših dana, kad su nacionalizam i mržnja pomutili umove i razarali krhke niti kulture njegova je deviza bila i ostala: moraš braniti svakog čovjeka sve do one granice kad ga više ne možeš braniti. Njegove knjige ostat će kao blistava promišljanja u tmini jednog stoljeća i jedne male zemlje. Kao udžbenici estetike i morala u ovoj sveopćoj tmuši ružnoće i nemorala. Skupa s Kasimom Prohićem, Abdulahom Šarčevićem i drugim prijateljima polagao je temelje modernog mišljenja u ovoj zemlji ostavljenoj od Boga i od svijeta.
Bolovao je dugo, ali njegova smrt potmulo je odjeknula među piscima i intelektualcima naše zemlje. Teško mi je bilo govoriti nad njegovim grobom, a između tih nekoliko škrtih rečenica, rekao sam i ovo: Zahvalan sam mu za mnoge prijateljske savjete, pa čak i blage ukore, kad sam se vrtio u krugu vlastite izgubljenosti. Govorio je da naša umjetnost ne smije biti ispraznost, da ona mora izražavati puninu našeg bića i naš put ka spasenju. Ne znam jesam li ga iznevjerio.