Ćudi kasnoga ljeta
Ovih su dana mediji hametice osuli rafalnu paljbu na izjavu predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića da je Bosna i Hercegovina „najuspješnija u regionu u borbi protiv korone“, sve sa uobičajenim novinarskim zakeranjima da smo jedina zemlja u Europi koja svojim građanima nije priskrbila cjepivo (ako se izuzmu milodari prijateljskih i neprijateljskih država), da smo druga zemlja po smrtnosti od covida u svijetu itd. Ja mislim da u ovoj izjavi predsjednika najjače bošnjačke stranke ima nešto dobro, mada ne bih umio objasniti što je to dobro, kao što ne bih znao reći ni zašto je predsjednik imao potrebu da to kaže.
Valjda da umiri nezahvalnu svjetinu, koja hoće pošto-poto da se vakcinira, a ne uviđa da je problem s epidemijom sitnica u odnosu na brige koje ga taru u njegovoj vlastitoj stranci, jer mu se članstvo osipa, jer mu ni najodaniji ne vjeruju kad uporno brani suprugu, upraviteljicu najvećeg špitala u državi, od stručnjaka koji tvrde da uvažena gospođa nema škole, tj. da si je na volšeban način pribavila sveučilišne tapije i to bez specijalizantskog staža, bez pare bez dinara. Nadležne institucije sve to mogu provjeriti, ali ja u tome ne vidim nikakva smisla, osim da se gospođa direktorica nasekira, što nije dobro za mentalno zdravlje kako njeno, tako i širokog pučanstva.
Kakve tričave diplome! Ta i vrapci na grani cvrkuću da je ova zemlja prepuna lažnih diploma, magisterija i doktorata, da se oni štancaju danonoćno na tri državna i četrnaest privatnih univerziteta, pa je li kome zbog tog zafalila dlaka s glave? Pisalo se da su i parlamentarni zastupnici, obavještajci i ministri kupovali diplome i doktorate po buvljacima, ali to ih ne sprečava da budu uspješni i efikasni u svome poslu i da nam država bude najuspješnija u regiji, barem u borbi protiv korone. Nama diplome nisu važne, a onima kojima jesu – nek idu tamo gdje su im važne. Što oni, uglavnom i čine. Važno je nama da su se suci Ustavnog suda cijepili u drugoj državi, kako bi i dalje uspješno mogli izvršavati stranačke naloge. I to je to što je dobro u predsjednikovoj izjavi: optimizam.
„Čitam ti tekstove na Nomadu“, piše mi onomad jedan prijatelj, „dobro je, ali, brate, previše si pesimističan. Moramo širiti optimizam, optimizam je pogonsko gorivo budućnosti.“ A ja, kukavac i miš, već godinu i pol čamim u četiri zida, čekajući da me pozovu na cijepljenje, pa mi se stvari vjerojatno čine grđim nego što jesu i rezignirano zurim u televizor. I prisjetim se često one Lecove da je ipak bolje biti pesimist, jer optimiste ništa ne može prijatno iznenaditi, pa me malčice obraduju riječi da uspješno suzbijamo ovu kugu. I što sam zaključio: jedini koji nam kvare idilu su ona djeca iz Andersenove bajke – novinari. Neki od njih nikako da prihvate činjenicu da živimo u sretnome svijetu – važno je da svak „ima za čorbu i da ne puca“.
Ali i tu je, izgleda vrag odnio svaku šalu: Senadu Hadžifejzoviću, Draganu Bursaću i Tanji Topić, domaći „državnici“ i anonimni (i stvarni) stranački botovi prijete izopćenjem i smrću, jer su se usudili kritizirati malformacije vlasti, naprijed opisane. Oni nisu, poput većine naših inteligenata, zauzeli mjesto u svečanim ložama, nego su se upustili u borbu s lavovima, tigrovima i hijenama u areni naše svakodnevice, kako bi to rekao Camus. To su rijetke svijetle točke koje daju nadu nama, pesimistima. Ako svi ne stanemo uz njih danas, sutra bi se i nama moglo dogoditi to što se njima danas i ovdje događa. No, moglo bi biti dockan.
Uspješnoj borbi protiv corone, vlasti su pridružile i energičnu borbu protiv pušenja, dokazujući da im je par excellence stalo do zaštite zdravlja nacije. U zemlji gdje je zagarantirana sloboda svih četrnaest registriranih četničkih udruženja, državi koja ne može usvojiti zakon o zabrani fašizma i negiranja genocida, vlast je strogom globom udarila na pušače, kao najveću opasnost po zdravlje i ljudski okoliš, na budućnost same države. A pušači su, odvajkada je poznato, moćna i povezana zločinačka organizacija, koja radi o glavi uglavnom samo svojim članovima. Nešto kao klub samoubojica.
„Čak i u Americi“, piše Predrag Čudić, „gde je pušenje u principu namenjeno nižoj klasi, sport za usne, zube, grlo i pluća drma kao groznica najviše američke društvene krugove. No, ima pušenja i pušenja, ima pušenja iz navike, pušenja iz zadovoljstva, pušenja iz snobovskih manira, pušenja kao tople preporuke, pušenja kao strasti, pušenja kao ovisnosti, pušenja kao samorazaranja, pušenja kao samoubistva na duge staze, u etapama, pušenja kao samoobmane. Ali, gle paradoksa, ima i pušenja iz lične koristi, pušenja s predumišljajem…“ E sad, pjesnik prelazi u metafore i prenesena značenja, što meni kao okorjelom nikotinskom ovisniku, trenutačno nije najvažnije, ali me ipak raduje da je zakon o pušačkoj prohibiciji, koji mene direktno pogađa, jedan od rijetkih koji nas približava Europi.
No, Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva naše države, odbija europske zakone i europske poklisare. Povodom najave dolaska novog Visokog predstavnika, Nijemca Christiana Schmidta u našu zemlju on je rezolutan: „To je neprihvatljivo i Republika Srpska neće prihvatiti bez obzira o kom imenu se radi, uz puno uvažavanje ljudi. To je samo još jedan dokaz da BiH ne može i ne treba da postoji kao zemlja.“ Predsjednik zemlje tvrdi da zemlja kojom predsjedava ne postoji i ne treba da postoji, eto još jednog razloga za optimizam. I dok Dodik to izgovara, gradonačelnik Banje Luke Stanivuković se ne izjašnjava o zemlji, već izjavljuje da ne može postojati lokal Dodikove kćerke, jer je izgrađen na eraru, te da će ga bagerima ovih dana srušiti, pošto nema građevinsku dozvolu.
Nama se više ništa ni ružno ni dobro ne može desiti, da parafraziram velikog bošnjačkog pjesnika… mi smo murtibingovci, ljudi koji su očarani ljepotama ovog robovlasničkog, ovog poretka nastalog na gigantskome zločinu, i mi šutimo, jer smo izgubili nadu u svoju, u svoju državu, u svoju čovječnost, u svog boga. Ili kao što Eliot kaže:
Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni ljudi
Jedno o drugo oslanjamo se
Glave ispunjene slamom. Avaj!
Presahli nam glasovi što se
Šapatom zajedničkim glase
Tihi su i beznačajni
Ko vetar u suvoj travi
Il stope pacova što pretrči
U našem suvom podrumu po srči.
Bezoblični oblik, bezbojna senka,
Zatomljena snaga,
nepokretan gest;
Oni koji su prešli
Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo
Pamte nas – ako li pamte – ne ko izgubljene
Žestoke duše, no samo
Kao šuplje ljude
Punjene ljude.
Zatočnici vlasti svaki dan šalju pilule murti-binga, koje nam crnu stvarnost boje u ružičasto i mi ih zahvalno gutamo. Takvi smo mi ljudi.