Ćudi kasnoga ljeta
Početak siječnja mjeseca bio je blag, donio je nekoliko sunčanih dana. Odlučio sam konačno prošetati gradom, mjesecima pritisnutim maglom i otrovanim zrakom. Na sarajevskoj promenadnoj ulici Ferhadija srećem rijeku ljudi, koje je, kao i mene, zimsko sunce izmamilo iz dugotrajne corona osame. Većinom ti umorni šetači paze na distancu i gotovo svi nose maske na licu, tako da grad podsjeća na kakvu divovsku karantenu, u kojoj se život otima nevidljivom a sveprisutnom zagrljaju smrti. Neki maskirani ljudi mašu mi na pozdrav i čestitaju Novu godinu, neke poznajem po glasu, a neke i ne prepoznajem jer su im lica sakrivena tim raznobojnim krpama. Promenada se pretvorila u reviju maski, kao na kakvu krabuljnom plesu. Odgovaram na čestitke, ali kako prenijeti emociju ljudima kojima ne vidiš lice?
U jednom zapisu Andrić kaže da se zvjezdanog neba i ljudskog lica čovjek nikad ne može nagledati, ali naša su lica skrivena i mi ne znamo koliko će trajati taj bezlični svijet. Prekrivamo svoja lica da bismo se obranili od nevidljive pošasti, koja nas, kako veli Slavoj Žižek, uvode u jezivu posthumanu eru, vrijeme u kome se naša ljudskost, naslonjena na medicinske i računalne parametre, pretvorila u strah, a strah u depresiju. Sada se čovječanstvo mora upustiti u izuzetno težak i bolan proces donošenja odluke o tome kako će izgledati naša „nova normalnost“, pita se on. Hoće li te normalnosti uopće biti, jer okom nevidljive čestice iz temelja su uzdrmale sve dosad viđeno i ostvareno, sve što je čovjek snivao i gradio. Ušli smo u neki đavolski bal pod maskama, kome se ne vidi kraja.
Smrt se preselila u matematiku, u apstraktne znamenke. Zdravstveni bilteni sliče na ratne izvještaje: toliko ranjenih (zaraženih), toliko mrtvih… Liječnici se predano bore s nevidljivim neprijateljem i valja nam s njim živjeti. No uvijek se kosnemo kad čujemo na tim spiskovima imena poznatih, dragih, koje zbog nametnutih mjera ne možemo ni zadnji put pozdraviti.
***
U carstvu corone dogodila se i serija snažnih potresa, koji su razorili dobar dio Hrvatske, uključivši i bijeli grad Zagreb. No najviše su stradale Banija i Kordun, središnji dijelovi te države, gradovi Glina, Petrinja i Sisak temeljito su uzdrmani i razoreni. Više puta sam posjećivao Baniju, s kojom sam vezan nekim neraskidivim nitima i velikim prijateljstvom mog života, stoga njezinu tragediju doživljavam izravno i duboko. Za jednog od tih posjeta gradu Sisku zapisao sam i sljedeće retke.
Boraveći u Sisku, a u povodu prezentacije moje nove knjige, imao sam namjeru posjetiti Željezaru, ali mi to njena trenutačna uprava nije dozvolila. Pomislio sam gorko kako to nije fer, ta ja sam ipak nositelj počasne tvorničke legitimacije tog slavnog metalurškog kombinata, isprave koju sam dobio prije tridesetak godina kao laureat Književne nagrade Željezarine! No, to nisam ni spominjao nadležnima, jer svaku priču o lanjskim snjegovima oni bi, vjerojatno, shvatili kao neslanu šalu, a vrijeme za šalu i maškaru ovdje je odavno isteklo.
Željezara Sisak danas je već stvar prošlosti, simbol mrskog socijalizma, mada je ona osnovana mnogo prije nego što je socijalistička država i postojala. (Sjećate li se onih Titovih mladalačkih snimaka za glodalicom, snimljenih upravo u slavnoj Sisciji?) No, ne želeći skidati potkovice s mrtvih kobila prošlosti, kažimo samo toliko da je Kombinat Željezare Sisak upošljavao preko četrnaest tisuća ljudi. Danas praznina huji njegovim praznim aulama. Bože, kao da su od tada prošla tri stoljeća…
Kad je započeo rat, u radionicama Kombinata izgrađene su prve granične rampe samostalne Hrvatske, robusne platforme, načinjene od mreža sisačkih bešavnih cijevi. I, taman kad su dužinu hrvatske kopnene granice načičkali tim cjevastim platformama, Željezara je morala prestati s radom, jer nisu više pristizale sirovine preko tih granica, iz Bosne i Crne Gore. Nakon rata, tranzicije, pljačke, pogrešne politike, zločina, razmjene stanovništva, u Kombinatu je početkom milenija ostala svega desetina zaposlenih. Izdišuća tvrtka bila je prodana ruskom tajkunskom poduzeću Mečelj, ali se i ono povuklo nakon godinu dana, ostavivši ljude i pogone u totalnome rasulu i koroziji.
Divovski dimnjaci što su hranili cijelu jednu regiju danas su tek fosilni ostaci, iskopine koje govore o vremenima ponosa i pregalaštva, vremenima kad smo vjerovali da je život na Balkanu imao više perspektive nego što to vjerujemo danas. Nakon desetljeća, dakle, i pol, sjedim ponovo u sisačkome hotelu Panonija s dragim prijateljem Đurom Tadićem, čovjekom koji je sjedio u odboru Željezarine nagrade za književnost, i uz čašicu vina prisjećamo se lica što su obasjavala to utopijsko vrijeme, kad se vjerovalo u „sintezu kulture i udruženog rada”. Nagrada Željezare dodjeljivala se od 1976. do 1990., svake godine trojici autora, osim 1978., kad je predsjednik žirija vehementni Davičo odlučio da se sve tri nagrade (za poeziju, prozu i esej) dodijele Miroslavu Krleži.
***
Sjećam se Daviča, njegove lavovske grive kako leprša hodnicima Panonije, njegova blagog lica iza kojeg su se uvijek skrivale bure i oluje. Potom sjetnih silhueta u dugom špaliru sisačkih laureata, na čijem se repu nalazim i sam: Mirko Božić, Vasko Popa, Marko Ristić, Milivoj Solar, Aleksandar Vučo, Midhat Begić, Čedo Kisić, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Tomaž Šalamun, Goran Babić, Anđelko Vuletić, Rajko Đurić, Marija Čudina, Ivan Lovrenović, Slavko Janevski, Aleksandar Tišma, Dževad Karahasan, Dragutin Tadijanović, Radomir Konstantinović, Borislav Radović…
Sjećam se Popinih stihova iz nagrađene zbirke „Rez”, stihova posvećenih „drugu radniku“, koji govori: „Drugovi pesnici, kad bih vam ja ustihovao sav svoj život, hartija bi odmah pocrvenela. A zatim se zapalila.” Evo još jednog karakterističnog razmišljanja o kulturi i udruženom radu, metalurgiji i poeziji, iz pera jednog od dobitnika Sisačke nagrade, Gorana Babića: „Gledao sam ovaj čelik, ovu grubu realnost jednog proleterskog života. I uspoređivao to, i nehotice, s krhkošću nekog susreta, s melodijom, s čudesnim postignućem nekog slikara. Kako je odijeljen i kako je jedinstven ljudski život i rad. Jer, kad stane ova visoka peć, stat će i ruka onog koji crta po hartiji.”
Pečat ne samo ovoj nagradi nego ukupnom sisačkom kulturnom životu dao je pjesnik Jure Kaštelan, koji je nagradu dobio 1977., a potom je bio izabran za predsjednika žirija, koju je dužnost obavljao gotovo cijelu jednu deceniju. Omiški partizan, profesor klasičnih jezika, urednik hrvatskog prijevoda Biblije i pjesnik „Tifusara” svojom je mudrošću i stilom ovjeravao svaku svoju odluku. Bio je lijepo i toplo prihvaćen ne samo od uprave Željezare, nego i od svih radnika i cijelog grada, prisjeća se Đuro. On koji je u onomatopeji biokovskog kamenja čuo jauke: „Ne dajte mi oči koje gledaju zločin!”, kao da je već tad nazirao zlo koje će doći:
„Tu je jedini rušilac pod suncem: rat. Sve što je razoreno, sve što je nestalo on je uništio/ Tu je nad razvalinom pamćenja: rat. Sve što je Hirošima, sve što je ugljen on je sažgao/ Tu je bez prošlosti bez budućnosti sveprisutni: rat. Neće biti neba, neće biti zemlje, neće biti čovjeka neće biti vremena on je pomor svake svjetlosti/ On sa zastavom u ruci. On iznad svega” („Otvorena pjesma”)
Tako sam nad tim heraklitovskim Jurinim riječima snatrio s prijateljem u sisačkome hotelu Panonija, dozivao sjene, dok je siva zimska noć padala na panonsku nizinu. Nedavno mi je jedan hercegovački poznanik tumačio kako su ljudi koji obnašaju dužnosti u novim demokratskim tijelima vlasti tih godina osporavali komuniste. „Nacionci su stalno sumnjičili komuniste, navodeći kao primjer njihove loše vladavine Obrovac, jednu promašenu tvornicu. A kada su nacionci preuzeli vlast, cijelu su zemlju i sve njene tvornice pretvorili u jedan veliki Obrovac.”
Prošlo je svega trideset godina, kažem, a izgleda kao da su prohujala tri stoljeća. Brojna draga lica zamakla su u carstvo sjena, neka su nestala s izbjegličkim kolonama, neka se utopila u tminu. Socijalizam je prošao, umukle su tvorničke sirene, stale visoke peći, ali se još nije zaustavila slabašna ruka što „crta po hartiji”.
Nemoćni smo i sami i u novom, neimenovanom užasu.