Ćudi kasnoga ljeta
Iznenada je umro Stevan Tontić, po svoj prilici najznačajniji srpski pjesnik današnjice. Bio mi je dugogodišnji suputnik i prijatelj. Ne, ne mogu pisati laude post mortem dragim ljudima, jer iz takva govora uvijek provijava i tračak taštine živih. Pisao je o meni i ja o njemu. Umjesto in memoriama, donosim, radije, nekoliko fragmenata zapisanih tokom godina i desetljeća naših života.
Kroničari opsade Sarajeva ne zaboravljaju nikad spomenuti činjenicu da su korifeji tog sramotnog atentata na grad bili srpski književnici. No, budući da zlo uvijek ima prodorniji glas nego dobro, malo tko danas spominje one sjajne srpske i hrvatske pisce što su se suprotstavljali toj suludoj pošasti, malo se tko više i sjeća onih što su se oduprli zovu ratnih trublji i perverznosti ubijanja. Takvi su na sve tri bratske strane bili metama nacionalnih anatema, a oni su, zapravo, obranili civilizaciju, to jest civis Sarajevo; oni su u presudnim trenucima bili jedini dokaz da grad može opstati i postojati, jer grad je oduvijek izraz pluraliteta, različitosti, žiža najvećih čovjekovih kreativnih potencijala. Zbog njih nekolicine, pomišljao sam često, zapadna alijansa nije dopustila ratom već pripremljenu podjelu Bosne, jer su upravo oni stajali na braniku civilizacije, na pragu koji kulturu dijeli od barbarstva.
Jedan od takvih je i pjesnik Tontić (Grdanovci, Sanski Most, 1946.). Pjesnik, prozaist, esejist, urednik, antologičar, prevodilac s njemačkog, Tontić je diplomirao u Sarajevu studij filozofije sa sociologijom. Početkom 1969. kratko vrijeme bijaše glavni urednik studentskog lista Naši dani a kasnije i član redakcije omladinskog časopisa Lica. Polovicom osamdesetih postaje glavni urednik časopisa Život, a najduže je radio kao urednik u izdavačkoj kući Svjetlost. Vrijeme od svibnja 1993. do kraja 2001. provodi u egzilu u Njemačkoj, poslije čega se ponovo nastanjuje u Sarajevu, gdje danas živi kao slobodni književnik. Tako kaže kratka i suhoparna bio-bibliografska bilješka, u nju ne može stati ništa od drame jednog života koja prerasta u književnost, kao što često i književnost sama, u čežnji za čistotom oblika, namjerno previđa brojne rukavce i hodnike životnog labirinta.
Pjesničko djelo Stevana Tontića nastaje i pulsira u vremenu evo gotovo četrdeset godina, od početka sedamdesetih, kad je objavljena njegova prva knjiga, pa sve do danas, kada je autor, moglo bi se reći, u punoj snazi i zenitu svog kreativnog napona. Deset pjesničkih knjiga i nije mnogo za četiri desetljeća, ako se gleda s aspekta moderne tekstualne proizvodnje, ali ovdje je riječ o principu rigoroznosti i svojevrsnoj ekonomiji izraza; Tontić se od početka svrstao u svećenika poezije, žreca koji pisanje stihova smatra duhovnim iskustvom prvog reda i, kako to veli naslov jedne njegove rane knjige, on pjesmom “huli i posvećuje”.
To posvećenje kroz psovku podsjeća nas na čarobnog Baudelairea, ali u jednom modernom ključu. U prvim Tontićevim knjigama dominantni su tonovi cinizma i ironije, koji uobličuju i zaokružuju tu “nauku o duši”, te “vesele priče” o taštini i apsurdu našeg smrtnog trajanja. Poezija se događala kao “tajna prepiska” između Anđela i Nečastivog. Njegovi stihovi teže artizmu, ali se ne libe stvarnosti. Iako je neformalno pripadao skupini “Sudbonosnih dječaka“, Tontić se od većine njih razlikovao velikom erudicijom, pa i svojevrsnim “salonskim“ artizmom. On se, osim toga, afirmirao i kao sjajan kritičar, antologičar i intelektualac, čiji je diksurzivni angažman pratio i “dopunjavao“ njegovu poetiku i poeziju koja je svagda bila spremna da iznenadi i šokira. Autor je od počeka stekao naklonost književne kritike, a knjige su mu i ovjenčane značajnim nagradama.
Svoju poetičku metamorfozu Tontić će doživjeti u ratnom Sarajevu, gdje je proveo godinu dana. Stvarnost oskudice i krajolik pustošenja ulaze u njegove stihove, ali na njima se još jasnije ocrtava sjaj humanizma, “sjaj i rana”, rekao bi pjesnik Veselko Koroman. Početkom opsade Sarajeva on piše otvoreno pismo gradu Beogradu, a reci tog pisma i danas zvone snagom psalma: “Besmrtni Beograde! Preklinjem te suzama pola miliona građana Sarajeva da se odmah, ovog časa, odlučiš za spašavanje grada Sarajeva. Ako svisne grad Sarajevo, mili Beograde, stegnuće se oko tebe omča mržnje i propasti“ (Književna reč, lipanj 1993.). Ratnički Beograd, međutim, ne sluša glas Tontića, već Karadžića, Noge i Crnčevića, za čiju rečenicu da su srpske majke krive za poraz Srba “jer su se držale krajnje nepatriotski i kukavički skrivale svoje sinove, nespremne da ih šalju u smrt za Srpstvo“, Tontić veli da sumnja “da je ikad i igdje na bijelom svijetu takva optužba izašla iz pera jednog pjesnika“.
Provodeći sa susjedima, pretežno Bošnjacima, prvu godinu opsade, on piše stihove u kojima trijumfira dobrota, u kojima se veliča “čin sputanih ruku”, ta raskoš oskudice u blizini smrti. Njegova se ironična nota gubi i pretvara u neku vrstu pobožnosti i skrušenosti. U knjizi Sarajevski rukopis, primjećuje Jasmina Lukić, “prepoznaje se glas onoga koji ne pristaje da ga određuju ni manjom ni većom merom nego onim što on jeste: čovek, sam, sa imenom i samo jednim, neponovljivim životom u haosu rata”. Taj novi “opis“ stvarnosti u Tontića je i začetak jedne poetike očaja i rezignacije nad svijetom i čovjekom koji je, kako je to pjesnik rekao u jednom razgovoru, “kozmički eksces, vrsta koja samu sebe uništava“. Iskustvo srpskog pjesnika u gradu koji srpska (para)vojska neprestano granatira, međutim ima i onu drugu, manje romantičnu stranu. Evo što o tome stanju raspetosti pjesnik svjedoči u esejističkome tekstu “Ratno antiratno pismo”:
“Kad mi je ubrzo postalo jasno da će pakao u kom smo se obreli potrajati te da sam i sâm jedan od prilično sigurnih kandidata smrti (kao i svaki građanin Sarajeva, a dozvolićete, kao Srbin malčice i sigurniji), morao sam na neki način doskočiti svojoj zanijemjelosti, svom apsolutnom beznađu. To jest – pokušati da svjedočim o njemu. Bar to, bar toliko. Bar da ostavim jasan ljudski i pjesnički trag iza sebe. Da svako – kada me više ne bude među živima – može da vidi kako sam se ‘na strašnome mjestu’ držao. Kao čovjek ili kao ljudska krpa, kao pjesnik ili kao slavopojac ubilačkih podviga. Kao ličnost koja je branila jezgro svoje ljudskosti i svoga jezika (ipak nerazorivo!), ili kao izdajnik prijateljâ i sebe samoga, izdajnik onog najljepšeg u nama. Kao čestit i vjerodostojan svjedok užasa, čitave te drame čovječnosti u paklenoj iznudici i smrtnoj prijetnji, ili kao lažov i prodana duša, posljednji propagandno upotrebljivi bijednik.”
U opsjednutom Sarajevu Tontić, u lipnju 1992. u novopokrenutom časopisu Zemlja, objavljuje tekst pod naslovom “Biti Srbin“, koji će izazvati nerazumijevanje i bijes njegovih najvećih prijatelja i svojevrsnu autorovu osudu. U tom tekstu on govori o usudu i prokletstvu nacionalne pripadnosti, ali se zalaže da se nikakav zločin ne bi smio stavljati na leđa kolektiviteta. Od susjeda sumnjičen kao kolaboracionist a od svojih proglašen izdajnikom, on apelira za ljubav, svjestan da je snaga riječi u smutnim vremenima tek sredstvo za spas vlastite duše. On kaže u tom tekstu da je smrtni grijeh i promašaj srpske politike savez sa oholom i brutalnom silom, oličenom u JNA, on osuđuje srpski militarizam, ali analizira i promašaje bošnjačke politike, on spominje i maltretiranje svojih sunarodnjaka što su ostali u gradu, te zaključuje: “Da, zaista je teško biti Srbin, gospodo Srbi. Pogotovo u Sarajevu. Ali je još uvijek najteže biti čovjek. A to je jedino što se mora. Kao i umrijeti. A svaki čovjek – ako mu je to dato – može živjeti i umrijeti čestito i kao – Srbin.“
“Logično: napadan sam i klevetan kao izdajnik, sluga ‘muslimanske vlade’ u Sarajevu, nikakav Srbin i tome slično. S druge strane, za koju sam ipak ostao nekakav ‘ipak Srbin’, klevetan sam, čak od prijatelja, kao branilac četnika i ‘četniteta’ (iliti Republike Srpske), nikakav bosanski patriota i tako dalje. Na sličan način napadani su i opanjkavani i svi drugi (iz sva tri sveta, utaborena naroda), koji se nisu dali unajmiti kao trubači međunacionalne mržnje i propagandisti rata kao najmoćnijeg sredstva rasne higijene, sredstva radikalnog (u moru krvi) moralnog preporoda nacije“, veli on u spomenutom eseju i naglašava da je dobrovoljno ignanstvo ili egzil jedini spas.
Sljedeću njegovu fazu odredit će iskustvo egzila, taj “blagoslov izgnanstva“, gdje se, u oazi i zaklonu pred hajkačima, pjesnik predaje nostalgiji i žalostinkama za izgubljenom dragom i domajom. Posebno su dirljive i veličanstvene te Tontićeve ljubavne elegije, u kojima on piše kako svoju dragu pronosi kroz “trgove klanja“ i rida jer “razdvojiše me s onom kojom dišem; pjesme smrti mucam, bez neba svog, i lika”. U egzilu on spoznaje koliko su različita iskustva onih što su pobjegli i onih što su ostali:
“Čovjek sa značajnim iskustvom rata i čovjek koji rata okusio nije – dva su različita bića. Bića koja se međusobno teško mogu razumjeti, a nikad potpuno i nikad do kraja. Pa bili i rođena braća. Doživljaj ratnih strahota mijenja osnovne predstave o društvu i čovjeku, o nama samima, pretumbava cijelu ‘sliku svijeta’ građenu u vrijeme mira i naivnih projekcija budućnosti. U pomami organizovano ubilačkog, sverazornog ludila, sve se to smjesta ruši u prah i pepeo. Tada valja sačuvati ne samo goli život, već i volju za životom, odbraniti svoj duh i jezik od potpune paralize i smrtonosnog beznađa. I ono najvažnije: ne prodati dušu đavolu. Ne može se misliti, ne može ni pisati u stanju apsolutnog beznađa. Ni sanjati, ni ljubiti, ni pjevati, ni disati.“
U egzilu, raju svoga pakla, rečeno jednom ujevićevskom metaforom – pjesnik se suočava s pustinjom. Svijet koji mu je ponudio utočište nije njegov svijet.
Iako se se kao pjesnik afirmira i u njemačkom, jeziku svoga izgnanstva, gdje objavljuje niz zapaženih i od tamošnje kritike visoko ocijenjenih knjiga, te osvaja i nekoliko vrlo uglednih književnih nagrada, on neprestano sanja o povratku u jezik, kuću svoga bitka: “Čemu život, ako sam pjesnik, ukoliko mi uzmu i unište jezik? U jeziku je srž, sva snaga i sav kapital moga lomnoga, još za života obezvrijeđenog, kao ubijenog bića. I ne u jeziku kao praktičnom instrumentu opštenja i održanja egzistencije, već jeziku kao medijumu najistinitijih i najplemenitijih, štaviše, testamentarnih naloga i objava duha. Jeziku kao najboljem, najsigurnijem čuvaru sveukupnog ljudskog ovaploćenja u ljepoti, istini, ali i u užasu bivstvovanja, kao svjedoku svakog značajnog trenutka iz života i smrti, za sva vremena“.
Evo kako njegovo pjesništvo ocjenjuje jedan njemački list: “Može biti da ove strofe dobijaju na prodornosti i zbog kontrasta sa prije beskrvnim pjesničkim okruženjem u Njemačkoj, u kojem djeluju poput osamljenih kamenih blokova, gotovo zlokobno u svojoj mračnosti. U tome su srodne pjesničkoj umjetnosti Paula Celana, njenoj dubini i mračnoj melankoliji. (…) Rijetko biva da nas pjesme već pri prvom čitanju u istinskom smislu riječi potresu. Tontiću to majstorstvo polazi za rukom“ (Berliner Morgenpost, 1998.).
Koncem godine 2001. Tontić nakon devet godina napušta Njemačku i vraća se u Sarajevo, ovaj put kao i svi povratnici, zauvijek zastao između dva svijeta. Odmah nakon povratka rekao mi je u razgovoru za Dane da u času kad je izlazio nije vjerovao da će se ikad više vratiti. “Ipak, nikad nisam javno rekao da se nikad neću vratiti, jer mi se takva izjava činila pomalo nepristojnom. Ali, u času izlaska iz paklenoga kruga bio sam spreman da idem i na Grenland ili u pustinju Gobi, samo da bih našao mir i kakvu-takvu sigurnost od razuzdanih zemljaka-ratnika, upregnutih u ludilo totalnog progona i ubijanja svega što nije na ‘našoj’ strani“. Godine 2014. preseljava u Novi Sad i bijaše mu to posljednje zemno seljenje.
Na vijest o smrti sjetio sam se njegove pjesme Grob, koju ovdje preštampavam u cijelosti: „Na visoravni, molim / na visoravni, / u bistroj zemlji, / u izbistrenom zviježđu. // U ničijem prostoru, / u zvonkoj praznini, / čist od zavičajâ, / čist od istorija. // U dvojcu sa onom / koju ljubih / dok bijah ovdje – / u nesnosnoj radosti dvojine. // U kristalu bez imena, / bez svojine. // Dvoje ledičnika / u ledenici / pod modrom krpom nebeskom. / U bistrom ognju zvjezdanom. / U bezdanu. Svoji. Na svom.“
