Ćudi kasnoga ljeta
„Ako ne može da postoji i stoji tamo gdje stoji danas iz poštovanja, onda sigurno ne treba ni iz običnog inata.“
Ove riječi Sonje Karadžić-Jovičević, kojim je zapovijedila skidanje spomen-ploče svom ocu, Radovanu Karadžiću, s porte studentskog doma na Palama, odgovor su na ultimatum koji je visoki predstavnik postavio Miloradu Dodiku. A, kao što znamo, prilikom dolaska na vlast, Dodik je Karadžića nazivao ratnim zločincem, da bi kasnije po njemu nazvao studentski dom. Političke konverzije laktaškog demagoga očito je s početka prihvatila Karadžićeva kći, pa neki analitičari tvrde da je i skidanje ove ploče njen prilog spašavanju Dodika i njegove vladavine, što je teško u ovom času utvrditi. No, mi se nećemo ni baviti političkom dimenzijom slučaja, nego ćemo pokušati osvijetliti ovaj čin s antropološkog i moralnog aspekta.
Mediji su izvijestili da je „kćerka osuđenog ratnog zločinca“ naredila da se skine ta ploča, i ova atribucija gospođu Karadžić-Jovičević unaprijed moralno diskvalificira, kao da je ona određivala čija će biti kćerka. Ona je, naprosto, kćerka kao i sve druge, nimalo kriva za djela koja je učinio njezin otac. Ovo su riječi jedne kćerke o svome nesretnom roditelju, koji će zbog svojih nedjela ostatak života provesti iza rešetaka. Ali, kćerke, koja je i sve druge, voli svoga oca i želi ga zaštititi od politikantskog inaćenja. Godinama razmišljam o ovom fenomenu, pa sam ga pokušao opisati i u stihovima.
Nitko nema razumijevanja za njih
Eddu Mussolini, Svetlanu Džugašvili
Raghad Hussein, Mariju Milošević
Za njihovu patnju nitko nema uha
Dok tate bijahu opsjednute urotama
one su svoje lutke skrivale tankim velovima
od dvorjana koji su, tek kad bi
očevi bili svrgnuti – na fotografijama
otkrivali patološke crte.
Samoću su tumačili kao oholost
Tupilo od depresije dijagnosticirali
kao nasljedni zločinački gen.
„Pljunuta otac, samo joj brkovi fale“,
govorili su za Svetlanu, ženu tužnog pogleda
lica nimalo čeličnog, što je u Americi dobila
predujam za knjigu s tezom da je otac zvijer
Nije se bavila politikom i nije mogla, nije znala
A sanjala je očeve prste u zlatnoj kosi
i čas kad je vrti oko sebe i štipa za obraz
za rupicu iz koje zeko pije vodu.
Kod Edde su otkrivali snažnu duceovsku bradu
mada bi se prije moglo reći da je bila lica ženstvena
lijepa. „Edda, lijepo ime“, govorio joj je pape
„Toliko lijepo da ga je i Göring dao svojoj kćeri!“
Lako je podnijela kapitulaciju, svrgavanje muža,
pepeo carstva, ali smrt oca nije mogla, jer je
vjerovala da je od svih obožavan i besmrtan.
Raghad je imala drugačije iskustvo
Nisu je zanimali očevi poslovi sve dok
joj nenadano i okrutno nije ubio muža
Pobjegla je od njegova gnjeva u Siriju
pa u Jordan. Mrzila ga je i nije suze pustila
kad su ga Amerikanci uhvatili u zagušljivoj rupi
Ali su joj suze navrle na oči
kad ga je vidjela u donjem rublju u zatvoru
na naslovnoj stranici tjednika The Sun
„Zaboga, pa to je ipak previše“, rekla je.
Marija je u noći očeva izručenja
ispalila u zrak pet hitaca iz malog pištolja
„Mislim da ni ptice tad nisu više htele da lete,
ni muva nema, koliko su se uplašile onih napolju“,
Objašnjavala je svoj urođeni strah od okoline
U oca nije posumnjala: „Ostat će, sigurna sam,
dobro zapisan u istoriji, ali mene ne zanima istorija
on treba odmah meni, živ i zdrav“.
Piše se iz dana u dan o stotinama tisuća umorenih
o milijunima prognanih, o unesrećenoj djeci
Ali nitko još nije pokazao ni mrvu razumijevanja
za njih koje su, kao i sve druge, bile djeca i
voljele svoje očeve. Za njinu patnju
odnjegovanu u raskošnim odajama
što su bile popločane urlikom.