Ćudi kasnoga ljeta
Prošla su tri desetljeća od smrti Socijalističke Jugoslavije i o tome je sve manje-više rečeno. Propao je socijalizam, pa je propala i država koja je u svom nazivu nosila njegovo ime, reći će inozemni promatrač, jer ništa na svijetu nije vječno, pa ni države. Druga država Južnih Slavena, međutim, propala je sramotno, njen raspad je bio krvav i dug, sa gomilama leševa koji sad razdvajaju nekad „bratske narode“; ali njezina duhovna ostavšina još je prisutna, ne samo u sjećanjima moje generacije, nego i u onom polju koje uobičajeno nazivamo zajedničkim kulturnim prostorom.
Za nas, koji smo rođeni i odrastali u tom sistemu, njeni sadržaji preselili su u polje nostalgije. Paradoks je da su Jugoslaviju uništili jugoslavenski komunisti, generacija koja je proizvodila ideju besklasnog društva. Ti zatočenici marksizma-lenjinizma, nisu ostali vjernici planetarne utopije, već su jedan složeni organizam uništili jednim prostijim. Čekićem je lako uništiti mehanizam sata, što obrnuto nije moguće.
Ideju utopije zamijenio je partikularizam, projekt socijalne emancipacije – nacionalizam. U dekadenciji jugoslavenskog monizma rodio se nacionalni vožd, koji se narodu, prije svega, srpskom, obraćao „narodnim jezikom“. Ali, može li se o složenim strvarima govoriti jednostavnim rječnikom? Ali, mi nismo, kao što kaže Vegel, umjeli sahraniti svoju prošlost. Jer, Jugoslavija je bila jedna velika ideja, o kojoj su pjevali veliki pjesnici:
Treba zapaliti sve što može da gori
Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno
Treba u svemu i posle svega pronaći nadu
Revolucijo, ono što ostane je čovek
Ono što prođe je prošlost.
(Branko Miljković, Jugoslavija)
Ta država u kojoj smo rođeni i koja se gotovo osamdeset godina zvala Jugoslavija, dakle, prije tri desetljeća definitivno je otišla u „ropotarnicu povijesti“. Nakon što je divljački rastrgana, razdvojili su se i njezini ostaci ostataka. Braća su odavno iskrvarila oko materijalne ostavštine uglednog mrtvaca, a oko duhovne nitko se odavno ne sekira, jer se ona općenito smatra ništavnim imetkom, neuspjelim projektom. Njeno ime više nikome nije potrebno, ono sad služi za ruglo i opomenu.
Sve što nije u stanju živjeti, nije vrijedno ni spomena, uče nas darvinistički zakoni povijesti. Pa ipak, nama, rođenima u tom svijetu, neke će navike i pojmovi ostati u pamćenju sve do naše smrti, neke riječi ispražnjene odavno od svakog sadržaja tjerat će nas da ponovno tumačimo i gonetamo njihova zaboravljena ili izgubljena značenja. Jedna od tih fraza svakako je i polusloženica bratstvo-jedinstvo, ključna riječ ideološkoga govora u socijalističkoj Jugoslaviji.
Kolike sam, bogo moj, muke imao kad sam kao nadobudan student prevodio i objašnjavao mojim mladim njemačkim prijateljima te pojmove na kojima je bila utemeljena naša tad moćna i čuvena država. Najteže mi je bilo na njemački prevesti pojmove kakvi su nesvrstanost ili bratstvo i jedinstvo, pogotovu ovaj potonji, što je bio čvrsti cement kojim je bio uvezan gigantski jugoslavenski monolit. „Bratstvo je dvoje, a jedinstvo jedno”, dobivao bih žustar i precizan odgovor, no ne bih pokleknuo. Bruderlichkeit und Einheit, gordo navodeći činjenicu da je osobno maršal Tito upotrebljavao tu veliku riječ u svakom svome govoru i apelirao da mi „bratstvo i jedinstvo moramo čuvati kao zjenicu oka svog“.
Mnogo kasnije shvatio sam da su ti pojmovi biblijske provenijencije i da smo ih prihvaćali kao neki naš kozmopolitski Ersatz. Nismo bili svjesni da su to bili istodobno i sinonimi diktature. U tome je bio sjaj socijalizma – u tome što je svakome davao iluziju da može naći mjesta i biti spokojan u njegovu okrilju.
Imenom bratstva i jedinstva zvali su se tad mostovi, trgovi, vlakovi, škole, tvornice i izdavačke kuće… Prva moderna cesta na Balkanu, najveća cesta što je povezivala Zagreb i Beograd, zvala se Autoput bratstva i jedinstva. Gradnja te ceste tretirala se je dugo vremena kao jedno od najvećih jugoslavenskih gospodarskih čuda, a o njoj su i ondašnji pjesnici ostavili potresna svjedočanstva u školskim čitankama. I danas kroz tunel vremena, kroz silno brujanje i šum do ušiju dopiru ti zvonki akordi:
„Između dva bratska grada / Beograda i Zagreba / Pružila se bela strada… Kao duga preko neba… Proteže se bela strada / Izgleda ti izdaleka / To je bela snežna reka / Izmeđ njiva i livada…” Tako su domoljubni pjesnici opisali nastanak i svrhu prve jugoslavenske autoceste, dajući joj metafizički, a ne prometni smisao.
Ta cesta danas je promijenila svoje ime i ona se ne zove više Autoputom bratstva i jedinstva, kakav je bio običaj u socijalističkoj državi, pa ni imenima gradova koje povezuje, kakav je običaj svugdje u svijetu; ona danas nosi ime Autocesta Zagreb-Lipovac. Ime nekadašnje jugoslavenske, a današnje srbijanske prijestolnice, iz Zagreba vozeći, izbrisano je iz naziva autoceste, a na njegovo mjesto upisan naziv hrvatskog pograničnog seoceta u Slavoniji.
Razumije se da bi nekadašnji ideološki naziv te prometnice danas nekima djelovao groteskno, nekima možda nostalgično (kao „put svile”, „put spasa”, itd.), ali sadašnji geografski djeluje zbunjujuće i netočno. Zamislite da se, recimo, autocesta Beč-München, zove Wien-Oberberg, ili tako nekako, zamislite koliko bi to glavobolje svakodnevno nanosilo vozačima i putnicima namjernicima. Ceste svijeta ne mare za to koliko mi volimo mjesta u koja one vode.
Lažu svi koji kažu da su iznutra rušili komunizam – za tadašnje političke zatvorenike nije nitko mario – većina je vjerovala da su komunisti pravedno uhapsili i osudili jednoga Šešelja, Đogu ili Tuđmana. Komunizam je srušen globalno, inicijativom Mihaila Gorbačova, i porodio je nove nezavisne države, dok je Jugoslavija srušena iznutra, mučki, podmuklo.
Ropotarnica povijesti nakon svega njezino je definitivno prebivalište, jer je čuvena sintagma u novim okolnostima, kako jetko primjećuje jedan suvremeni kroničar, glasila da su južnoslavenski narodi ponovno povezani bratstvom zločina i jedinstvom mraka. Riječi pionirskih zakletvi, vojničkih prisega, lirskih pjesama, socijalističkih budnica i davorija bile su posvećene bratstvu i jedinstvu, toj tekovini nad tekovinama narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, a sad su tek prazni pojmovi, mrtva pismena.
Bratstvo i jedinstvo bio je vo vremja ono izraz ljubavi, figura kojom je opisivan međusobni odnos „naših naroda, narodnosti i nacionalnih manjina”, iluzija da smo svi ravnopravni, ali i janjeća maska iza koje su se dugo vremena skrivala vučja lica. Danas smo sami, goli i mrtvi. Začuđeni što su riječi prazne poput očiju lubanje, što smo uništili njihova značenja koja su nekad živo pulsirala radosnim i rumenim smislovima. Utopija o bratstvu i jedinstvu, o pravdi i jednakosti u kratko se vrijeme pretvorila u plač i škrgut zuba.
Jugoslavija je bila i projekt modernizacije zaostalih balkanskih društava, ali u autoritarnom ključu. Srušio ju je srpski velikodržavni nacionalizam, sve oružje koje je Tito priskrbio za obranu socijalističke države od vanjskih neprijatelja, sručilo se na njene građane. Devedesete su donijele reinkarnaciju fašizma, s koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama i genocidom. Njeni dijelovi, posebice Bosna i Hercegovina i Srbija danas su postgenocidna društva, bez jasnog orijentira, sa stotinama hiljada ranjenih i obespravljenih ljudi, koji spas najčešće vide u emigraciji i sve više napuštaju zemlju.
Priča o Jugoslaviji mladoj generaciji danas izgleda kao priča o Kartagini i Starom Rimu. Mi, koji smo u toj državi proveli svoje najljepše godine, mi smo uništili tu drevnu državu. Mladi srpski pisac Marko Dinić ovako opisuje moju generaciju, u obračunu sa svojim roditeljima: „Negde, u međuvremenu, nastupila je promena: rat, detinjstvo, bombardovanje, šuma, škola, beg, tuđa zemlja, bakina smrt, autobus, povratak, prsten – otac je uvek bio iscrpljen i načet kad bi dolazio kući s posla, kao da je grad polako usisavao i njega i njegovo biće. U Beču ljudi nikada nisu izgledali tako izmoždeno. On je, kao i ja, bio zapušten, njegova generacija je bila poput jagnjeta sateranog u ćošak i namenjenog klanju, glasačko grlo za lepu, novu i pravednu zemlju…“
Pjesnik Predrag Lucić napisao je da su Jugoslaviju gradili najbolji, a rušili najgori njeni sinovi. Ona još jedino živi u uspomenama staraca, koji su vjerovali u jedno idealno društvo, gradili ga i rušili. Imajte, stoga, malo samilosti za njih, nemojte pljuvati po našim upropaštenim životima.