Ćudi kasnoga ljeta
Budi s njim na distanci! Tako je glasilo upozorenje mog oca da nekog ne primaš s apsolutnim povjerenjem, da mu ne vjeruješ do kraja. Ja nikad nisam znao ni umio držati to rastojanje, tu distancu, uvijek sam nesebično vjerovao ljudima i sto puta bio prevaren. U nebrojeno slučajeva povjerovao sam riječima licemjera i bivao razočaran ocjenama drznika, očekujući da će se i u njihovim srcima pojaviti tračak ljudskosti i kajanja, ali to se vrlo rijetko događalo. Pažljivo sam promatrao lica najokrutnijih ratnih zločinaca u Haškoj sudnici, ali osim par izuzetaka, na njihovim licima nisam vidio trag ganutosti, niti sjenku kajanja, ali o tome ću nešto kasnije.
Toliko puta sam častio laskavce pićem i gostoprimstvom u domu, jer su hvalili moje pjesme, da bih na kraju shvatio da ni jednu nisu pročitali. I kad god bih pokušavao uspostaviti tu distancu, nešto u meni se opiralo – dosta sam vremena posvetio varalicama i huljama, koji su me prvo nazivali novim Ujevićem, da bi me kasnije zbog mojih riječi koje nisu godile njihovim moćnim mecenama, uspoređivali s najvećim monstrumima. Nisam poslušao očev savjet u nadi da su ljudi plemenitiji nego što stvarno jesu. I dalje vjerujem da je bolje vjerovati u ljudsku riječ, nego prihvatiti cinični svjetonazor, jer je cinizam jedino oružje očajnika.
Ali, ta distanca danas je postala zakon, modus vivendi, ako želiš uopće ostarjeti i doživjeti prirodnu smrt. Ljudi koji ju ne umiju uspostaviti povlače se, kako bi to rekao Octavio Paz, u labirint samoće i to je možda najprecizniji odgovor na pitanje zašto intelektualci danas šute. Veliki njemački pjesnik Paul Celan, koji je kao dječak preživio iskustvo holokausta, kaže da postoje i „pjesme s onu stranu ljudi“, ali je svoj život okončao samoubojstvom. Slične su sudbine i Waltera Benjamina, Jeana Améryja, Prima Levija, Stefana Zweiga, da spomenem samo neke, koji su se svojim svjedočenjima suprotstavljali ljudskom zlu i na kraju digli ruku na sebe. O tom su napisani tomovi studija, a mi ćemo danas reći nekoliko razmišljanja o fizičkoj distanci među nama, koju je uzrokovala svjetska pošast pod kodnim imenom covid 19.
Ne izlaziti iz kuće i održavati socijalnu distancu, jedna je od glavnih preporuka liječnika, obavezna među svim društvenim skupinama, kako bi se spriječilo širenje opake bolesti. To znači da su svi ljudski kontakti svedeni na minimum, a i kad su neizbježni određeni su rastojanjem od dva metra, te su sva grupna okupljanja po mogućnosti otkazana. Svijet, ionako podijeljen po svim vodoravnim i okomitim osama, sad se dijeli na još jednu – oni koji poštuju i oni koji ne poštuju navedene mjere. Degutantne su mi izjave intelektualaca da je sloboda važnija od zdravlja, jer iz njih progovara oholost zdrava čovjeka. Još čudniji su prosvjedi protiv „ograničavanja ljudskih sloboda“ po evropskim gradovima, kao da je krajnji domet ljudske slobode mahnito hrliti u bolest i smrt. Prošlo je vrijeme druženja, dušo moja.
No, vratimo se socijalnoj distanci. Potreba za druženjem jedna je od bitnih odrednica čovjeka kao socijalnog bića. Živjeti mjesecima između četiri zida, slušati bez prestanka izvještaje o broju zaraženih i umrlih, ne izlaziti na javne skupove, ne popiti piće u omiljenoj kavani, znači prepustiti se čahuri samoće, omotane strahom. Izbjegavati dodire s drugim ljudskim bićima, umjesto stiska ruku kucati se laktovima, sve to postaje zamorno i baca nas u tešku depresiju. Pristati na realnost da su nam oduzeti zagrljaji i poljupci, znači pristati na činjenicu da postajemo emotivni bogalji, lišeni najdublje intimne komunikacije. Jer, zagrljaj dvaju ljudskih bića govori više nego tisuću riječi, a poljubac voljenih više od svih Shakespeareovih soneta. Spoj dvaju sluznica, dva epiderma vrhunac je ljudske milošte, ali on je zabranjen. Jedini dodiri koje štedro prakticiramo nose engleski naziv touch i odnose se na zaslone i tipkovnice računala.
O intimnim odnosima ne treba ni govoriti. Oni su naročito opasni, pa stog strogo zabranjeni, jer pogoduju širenju virusa. Što je onda rješenje za problem intimnog života u eri corone, pita se ekspert u beogradskomu listu Danas, te odgovara: „Masturbacija jer ste sami sebi najsigurniji partner. Samostalnom masturbacijom sprječava se širenje virusa. U slučaju da masturbirate sa partnerom socijalna distanca umanjuje šanse zaraze“.
Ali tu je i pomoć vrhunske tehnologije: „Virtualni seks koji podrazumijeva video sastanke, telefonske razgovore, seksting, online grupe za dopisivanje ili video pozive je siguran način za seksualnu aktivnost, jer nikako ne utječu na širenje zaraze.“ Itd. Eto, na što se svodi složeni psihološki i fiziološki mehanizam ljubavi u doba kuge, točnije reći: u doba straha od ljubavi.
Terase, vikendice, gdje smo roštiljali i pjevali postale su opasna mjesta, a nikomu, ruku na srce, i nije do pjesme. Gase se polako i naši nesvodivi rituali, vjenčanja i sprovodi. Vjenčanja nisu poželjna, jer se pokazalo da su žarišta infekcije, a zbog istog razloga ne preporučuje se ni posjet pogrebima i dženazama. Zbog svega tog izbjegavam pogrebe, ali nisam mogao zaobići jedan, o kojem ću napisati nekoliko rečenica.
Prošloga tjedna na groblju Bare u Sarajevu pokopan je dr. Mehmed Gribajčević, jedan od najomiljenijih sarajevskih liječnika. I pored opasnosti od covida 19, na posljednji ispraćaj stigao je velik broj ljudi. Meša je bio pouzdan i omiljen internist, ali je naširoko poznat i kao sjajan glazbenik. Bijaše gospodin čovjek, aristokrat koji se nikad nije nametao, a u svim situacijama zračio je otmjenošću i mudrošću. Pored medicinskih pohađao je i glazbene škole. Vitkim prstima otkrivao je bolna mjesta na našim umornim tijelima, a poslije napornog rada tim prefinjenim dodirima budio je glazbu na više instrumenata. Svirao je violinu, gitaru, klavir, a najdraže glazbalo bio mu je saz. Pratio je na sazu velike majstore sevdaha, a rado je kucao i na našim prijeratnim i poslijeratnim druženjima na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima.
Nikad više onog života, gdje smo do ranih jutarnjih sati ostajali uz vino i sevdalinku, a Meša je i tu bio neumoran. (Zanimljiva je činjenica da su tri velika majstora sevdalinke po profesiji bili liječnici – Himzo Polovina, Hašim Muharemović i Meša, svaki je na svoj način dao veliki doprinos interpretaciji, tih naših čarobnih pjesama o tužnoj ljubavi). Meša je bio gromada od čovjeka, volio je život i ljude, zatočnik onog lijepog Sarajeva, čiji posljednji predstavnici u tišini odlaze od nas, ostavljajući nas same u ovoj pustinji koja raste, kako bi to rekao Nietzsche. Mnoga draga i nepoznata lica na pogrebu oblile su suze.
Navečer čujem da je u Banjoj Luci od infekcije covidom 19 umro ratni zločinac Momčilo Krajišnik. Odrobijao je svoju kaznu, a nakon zatvora nastavio je svoju priču bez zeru krivnje, bez trunka kajanja. Ovaj ratni lord na svojoj je duši nosio tisuće nevinih života… Emmanuel Swedenborg piše kako duše zlikovaca ne idu u pakao, one se nakon smrti raspu u ništavilo. (Bio sam napisao još nekoliko rečenica osude, ali sam ih izbrisao, jer ovu smrt svi moramo dočekati bez komentara i s prezirom.) On, koji je ugasio živote tolikih, ugasio se u zasluženom ništavilu.