Ćudi kasnoga ljeta
Za svakog moga posjeta Splitu, zastanem pred sfingom na Peristilu. Tako je bilo i u kolovozu mjesecu ove godine. Na temperaturi od 40 stupnjeva ja sam obilazio svoju sfingu, misleći na početak ovog teksta. Sfingu je dovukao iz Egipta na obale Jadrana rimski car Dioklecijan, da krasi njegov mauzolej. Tu ispod gore Marjana leži skulptura žene s tijelom lavice od crnog mramora stara već tri tisuće godina. A riječ sfinga (grč. sphinx), izvedena je od glagola sphiggo, u značenju”zadaviti”. Naime, u heladskoj mitologiji govori se da bi sfinga zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke. I dok je oko mene brujala turistička apokalipsa, ja sam nespokojan gonetao njezine sredozemske aporije, u nadi da ipak neću na koncu biti zadavljen.
Sredozemlje je, u to nema sumnje, kolijevka evropske civilizacije. Sve što stari kontinent baštini i sve čime se diči niklo je ovdje na par stotina kvadratnih kilometara. Civilizacije Perzije, Egipta, potom Grčke, Židova i Rima u starom vijeku, pa potom kršćanstva i islama u novom i dan danas su karijatide one građevine koju zovemo kulturom Zapada. Povjesno i geografski, ovdje su snivali genijalni pjesnici i graditelji, mislioci i ratnici. Kefrenova sfinga u Gizi i Dioklecijanova na Peristilu djelo su iste graditeljske škole, a svijet su dugo već napučili barbari (grč. barbaros, onaj koji ne govori grčki jezik), koji ne pripadaju tom svijetu, niti ga u potpunosti razumiju.
Sredozemlje ili Mediteran (prema lat. mediterraneus: koji je među zemljama, unutrašnji), naziv za Sredozemno more s otocima i kopnena područja Europe, Azije i Afrike koja ga okružuju i njemu gravitiraju. Osim prirodnih (klima, vegetacija i dr.) ta područja imaju i zajednička kulturna i neka povijesna obilježja. Odavde, primjerice, iz Splita, brodicom se može stići do grčkog otoka Ios, gdje toplo more oplakuje Homerove kosti. Ili do delte Nila, koji u mulju skriva prah drevnih civilizacija. Malo prema istoku je Aleksandrija, čiju je divovsku biblioteku sažgao plamen, baš kao i sarajevsku koncem dvadesetog stoljeća. U dim je otišlo ispisano na papirusu, ostalo je ono što je uklesano u kamenu. Svijet su, rekli smo napučili barbari i oni kroje sudbinu ovog životvornog mora.
S tla nama bliske južnoslavenske države krenuo je Aleksandar Makedonski u osvajanje svijeta. Predvodio je vojske i osvajao gradove i zemlje na svome krilatom konju Bukefalu. Kao zapovjednik udružene vojske grčkih država osvojio je veliko Perzijsko Carstvo, Egipat te s vojskom došao do Indije. Kad je dospio u pustinjsku oazu Siva, egipatski su ga mudraci proglasili bogom i potpuno su promijenili njegovu osvajačku volju. Mislio sam da svijet treba helenizirati, a konačno sam shvatio da ga treba harmonizirati. Umro je u svojoj trideset drugoj godini, a nakon njegove smrti carstvo se raspalo akcijama njegovih vojnih zapovjednika.
No, najpoznatiji antički rat svakako je onaj trojanski, o kome govori genijalni Homerov ep, ali se pouzdano ne zna je li se on u povijesti dogodio. Prema grčkoj mitologiji, Ahejci (Grci) započeli su rat protiv grada Troje nakon što je Paris oteo Helenu iz Troje njenom mužu Menelaju, kralju Sparte. Prošao je i taj antički san, danas se ratovi ne vode zbog ženske ljepote, nego zbog nafte i zemnog plina…
Tok mog imaginarnog razgovora sa sfingom prekinuo je jedan mladi par, tutkajući mi u ruku mobitel s molbom da ih snimim među drevnim arkadama. Nakon što su se srdačno zahvalili nastavio sam. Propao je i Hölderlinov san o toplim morima. Mediteran nije više carstvo masline i galebova, on je danas zona patnje i umiranja. Bratoubilački ratovi – Rusi otvaraju pakao svojoj braći Ukrajincima, Turci Kurdima u Siriji, sa zemljom je sravnjen grad Afrin, a sveta zemlja dnas je prokleta – Izraelci vrše pogrom nad Palestincima, a od silnih bombi hodočasnici ne mogu stići do mjesta Spasiteljeva križnog puta. Pjesnički snovi ostaju tek pješčane dine u Sahari.
Eto, na primjer, vi gledate Mediteran kroz bogate ljetnikovce i pješčane plaže, kao carstvo smokve i masline, vječnog hedonizma i slasti. San o epikurejstvu, međutim, kvari mali otok Lampedusa, u koji dnevno pristižu tisuće izbjeglica na pretrpanim brodicama i gumenjacima. Želeći se dokopati evropskog blagostanja, stotine njih ostane na dnu pučine. Evropljani ih dočekuju s prezirom, a neke države prepriječile su im put bodljikavom žicom. Lampedusa tako postaje ne samo pristanište za nevoljne, nego i nečista savjest evropskog društva blagostanja i potrošnje. Glavni grad jedne stvarne Evrope, lišene utopijskih projekcija.
Tko umoći prst u more dodiruje cijeli svijet, glasi jedna narodna izreka.
Kad su u pitanju slavenske zemlje na Jadranu, sjevernom rukavcu Mediterana, raspadom zajedničke države u krvavim ratovima koje je vodila Srbija, došlo je do komunikacijskog šuma u njihovim odnosima. I trideset godina nakon rata rane su još uvijek duboke, a političke elite ne rade na tome da se one zacijele, nego ih još produbljuju. Četiri od šest njih izlaze na Jadran, mada se i dvije preostala imaju smatrati mediteranskim zemljama, s obzirom na njihovu kulturu i tradiciju. Gledano s aspekta modernog svijeta, prostor cijele regije tretira se kao barbarski, premda su to i geografski i povijesno europske zemlje. Nekad zajednički jezik postao je kamen razdora, a jezik netrpeljivosti koine suvremenog komuniciranja.
Dvije eksjugoslavenske zemlje članice su Europske unije, a ostale čekaju pred vratima, zahvaljujući svojim rukovodstvima, ali i neodgovornosti i nezainteresiranosti Bruxellesa. Do kad će ova situacija potrajati s obzirom na europsku i svjetsku političku situaciju, ni sfinga ne bi znala ponuditi odgovor. Do tad, kako bi to rekao pjesnik Stevan Tontić, ostajemo u plitkoj Evropi, a u dubokoj Aziji.
Opraštam se sa sfingom i lagano šetam prema rivi. U luci pristaje divovski kruzer, a oko mene babilonski žamor. Grupa ljudi glasno komentira neki dogadaj, možda kakvu nogometnu utakmicu. Na divovskom displeju redaju se vijesti – popularnoj pjevačici policija zabranila ulazak u Srbiju, u Gazi su izraelske snage usmrtile 20 a ranile preko 50 ljudi…
Pogled uranjam u more, baš kao u jednoj mojoj mladalačkoj pjesmi.
more se u hercegovini određuje vatrom
njegov govor tamo savršeno se čuje
u nestajućoj pjesmi mladića u sutone
dubokim očima djetinjstva, grgoljenju vina
u sarajevu slušam more njegovim unutrašnjim
šumorom
što ne sliči šumu mladosti ni zibanju valova
u tramvaju ono ponekad prazno zazvoni u šapatu
ljubavnika, otrcana metafora
u nekoj drugoj luci, s nama neznanim imenom
more po kom jizde barzi konji nestaje u
plavičastu obzoru izvan misli, izvan zemljovida
raspeta jedra! raskriljene ruke! plovite, plovite
dok bezbroj ludih događaja, dok tisuću čudotvornih
zdanja: odlazaka, ljubavi, snova
ostaje na dnu pučine
Sfinga Mediterana još nije dala odgovor koji će umiriti i gradove, države, ljude i učiniti manje neizvjesnim njihove sudbine. Ali kao da sam čuo na kraju njezin šum: Nisi mi odgovorio na postavljena pitanja, ali neću ti ništa, jer vi ste u Bosni svi ionako napola zadavljeni.