Ćudi kasnoga ljeta
Umjetnost Ćamila Sijarića ja sam upoznavao relativno kasno – u mladosti i mom književnom formatiranju on mi se činio arhaičnim piscem. Moja generacija tad je bila opčinjena Kafkom i Joyceom, a kasnije Poundom i, naročito, Borgesom, koji je demonstrirao svojevrsnu poetiku (pseudo)dokumentarnosti, kao naročit oblik mistifikacije književnoga postupka. Mi smo tad bili oduševljeni djelima Krleže i Danila Kiša. Ćamila Sijarića, kao uostalom i Andrića, moja je generacija smatrala nemodernim, arhaičnim autorima, ne shvativši da se upravo u autentičnoj strukturi te književnosti krije vrhunska modernost.
Svoje čuveno djelo „Bihorci“ Sijarić je pisao u godini moga rođenja, u godini kad je u južnoslavenskim literaturama vladao diktat socrealističke estetike. Umjesto artikulacije suvremenih tema, Sijarić se, poput Andrića, okrenuo pripovijedanju zavičajnih motiva – mitova. On nije vjerovao da književnost može učiniti svijet boljim, pogotova na podlozi bilo kakve poetičke ili ideološke doktrine, on se okrenuo staroj dilemi o funkciji literature, piše Ljiljana Šop, „ne tražeći od literature ništa drugo do da postoji i da uvek ponovo postavlja i da pokušava da reši, ukoliko je to mogućno, nepoznanicu što je zovemo čovekom, životom, svetom“.
Sijarić je još za života slovio kanoniziranim piscem. Njegovi romani i knjige priča imali su širok odjek u tadašnjem jugoslavenskom kritičkom obzoru, o čemu svjedoči upravo objavljeni zbornik „Magija pripovijedanja“, koji je priredio Faruk Dizdarević, a koji donosi lepezu pohvalnih kritika – panegirika koji su o Sijariću napisali neki od najznačajnijih autora toga vremena, od Velibora Gligorića do Midhata Begića, od Ismeta Rebronje pa sve do Tvrtka Kulenovića. Svi ovi nabrojani i brojni drugi uglavnom se oduševljavaju Sijarićevim pripovjedačkim opusom, dajući mu atribute artikulacijskoga majstorstva i jezične magije. Pričati, veli on u jednom povodu, ne znači iznositi činjenice o nekom događaju, već ga učiniti univerzalnim, onim koji nam daruje drugi život. Kao svojevrsno iznenađenje, međutim, odjeknulo je prilično kasno objavljivanje njegovih pjesama, koje je on, ispostavit će se, pisao cijelog života, a objelodanjene su u njegovim poznim godinama. Kad su se pojavile te zbirke Lirika (1988.) i Koliba na nebu (1989.) bile su iznenađujuće otkriće, jer više od četrdeset godina on je pjevao za svoju dušu, ne mareći za iskušenja objave.
Sijarićeva lirika, na koju ćemo se ovdje osvrnuti, nije nekakav nusprodukt njegove umjetničke radionice, ona je permanentni dio procesa njegove jezične artikulacije. Milan Kundera piše da se prozni pisac mora odreći svoje poezije, jer proza je upravo negacija poetskih ekstaza, a Andrić se na neki način i odrekao svojih pjesničkih knjiga i nije dao da se uvrste u njegov izabrani opus, jer je bio uvjeren da njihova ekstatičnost i bolećivost remete sjaj i čvrstinu njegove romaneskne naracije. Sa Sijarićem je drugi slučaj, jer „vrednote njegove poezije zasvjedočile su da mu stih nije bio posve sporedan oblik izražavanja u koji je stavljao tek `duhovne viškove` što su se prelivali preko njegovog proznog univerzuma“, piše Marko Vešović i nastavlja: „Sijarićev pjesnički svijet prirodan je nastavak njegovog proznog kosmosa, iz kojega izrasta, i dijeli s njime mnoga bitna svojstva, ali zadržava svoju posebnost, koja se – izvana gledano – očituje ponajprije u sažetosti govora“.
Jedna od definicija poezije jest da je ona sažeta, kondenzirana priča, tvrdi Ferlingetti, a ovo određenje naročito priliči Sijarićevim pjesmama. Opsjednut narodnom epskom lirikom muslimana, guslarskim pjesmama iz bihorskog zavičaja, koje je u mladosti zapisivao od nepismenih pjevača, Sijarić je u vlastitoj artikulaciji uskrsnuo jezičnu ljepotu i kristalnu jasnoću tog pjevanja. Motiv epskog junaka, ratnika koji se vraća iz ljutoga boja, on transformira u lirsku sliku izvanredne ljepote i tuge istodobno: Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj/ I donese grčku tepsiju i po tijelu/ Rane.// Žene mu rekoše da mu tepsija/ Iz Grčke ne valja, jer je plitka.// Mi mu rekosmo da da mu ni rane// Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke./ /Rekosmo mu:/ Mi bismo ti kod kuće zadali dublje// Rane. Iz pjesme prosijava ironija i tuga istodobno, jer je besmisleno ratovati u dalekoj zemlji, kad i u našoj imamo priliku od naše braće zadobiti duboke rane. Ovi stihovi odjekuju tim apsurdom rata i pustošenja ljudskog bića, što se epskom frazom teško može izreći.
Sijarićev lirski kozmos potječe iz njegova zavičaja. Pjesničke kantilene tu su zapretane sličice siromašnog djetinjstva, koje svijetle treperavim sjajem: “Pred našu kuću dohodi noću/ Nekakav nevidljiv čovjek./ Iznesemo mu pred prag hljeba/ I vode./ A ne vidimo ga ni kad dođe,/ Ni kad ode./ Pas na njega ne laje:/ Naš pas jedini zna da taj/ Hljeb i vodu/ Dajemo nekome/ Svome…”. Pjesnik, kao što vidimo, izbjegava metafore i ostale figure pjesničkog metajezika, on hvata situacije začudnosti koje artikulira običnim riječima, svakodnevnim rječnikom on hvata metafizičko. „Ovdje se nebesko i zemaljsko”, veli Marko Vešović, „na mnoštvo načina jedno u drugom ogledaju, sa književnim učinkom koji je u osnovi svagda isti, ali i vazda drukčiji – u nijansi“. Poezija je ona magija, o kojoj je pjevao Matoš, koja se ne da izreći prozom. „Svaki stih treba magijom da dira, što ište proza – dajmo prozi“ a Sijarić upravo taj poučak demonstrira u svome djelu. Ako je jezik njegovih pripovijetki i romana deskriptivan i etnološki obojen, njegove pjesme su okrenute univerzalijama, malom izvoru, u kome se ogleda i duboko more i zvjezdano nebo.
Nevjerojatno je kako u tom oskudnom planinskom pejzažu Sijarić otkriva obilje. „Volio sam”, pričao je on u jednom susretu sa Farukom Dizdarevićem, „da šetam livadama oko kuće u predvečerje, kad sunce odvlači polako svoju vrelinu prema zapadu, a potom pod zvjezdanim nebom, do kasno slušam cvrčke, koji su ispunjavali noć himnom ljetu.“ Ova pastoralna idila nazire se u mnogim Sijarićevim pjesmama, ali uvijek nadograđena misaonom refleksijom; sjeta na davno vrijeme nevinosti u huku jednoga svijeta koji nestaje. Premda slovi kao vrstan pripovjedač, Sijarić sve više plijeni čitateljstvo svojom lirikom, o kojoj su inspirativne članke napisali Irfan Horozović, Miljenko Jergović, Petar Arbutina i brojni drugi.
Prije nekoliko godina bio sam pozvan na književnu manifestaciju, koja se na Bihoru održava u čast Ćamila Sijarića. U škrtom planinskom pejzažu razbacana sela, manje više opustjela. Pored njegovih rodnih Šipovica podignuta je česma koja nosi Ćamilovo ime. Pisac Safet Sijarić, Ćamilov rođak, objašnjavao mi je planinske staze i bogaze kuda je u djetinjstvu i mladosti kročio veliki pisac. Da, u tim malim i zabačenim mjestima, u Šipovicama i Docu pored Travnika, u Petrovcu i drugim nedođijama nikli su naši najveći pisci, ostavivši nam u amanet velike darove misli i duha. Čitali smo naše pjesme na tom Ćamilovu vrelu, sami jedni drugima. Potom smo se spustili u Petnjicu, čije se radno aktivno stanovništvo preselilo u Luksemburg. U tom gradiću bijaše organiziran reli, utrka brzih džipova i njihovo brujanje i turiranje remetilo je mir ovog malog planinskog mjesta, sugerirajući da su vremena iz Ćamilovih spisa odavno prošla. O njima još jedino svjedoči ona Ćamilova česma u planini, koja daleko od svijeta uz huku vjetrova i kiše žubori veličanstvene stihove o ljubavi i smrti, koje je jedino on mogao čuti i razumjeti.