Stojić: Naš bog je krv

Ćudi kasnoga ljeta

Mjesec listopad, sve do ove godine, bijaše mjesec knjige i knjižnih sajmova. Knjizi i čitanju posvećen je samo jedan od dvanaest mjeseci u godini, ali i on je ove godine „preskočen“ zbog pošasti. Otkazan je Leipzig, otkazan Frankfurt, otkazan Beogradski sajam, otkazan zagrebački Interliber, mjesta na koja smo sve do jučer hrlili, mi, koji smo odgajani u uvjerenju da su knjiga i znanje, kako veli jedan bradati filozof, najveći pokloni koje je čovjek sam sebi darovao. Ali, danas se druge pjesme pjevaju, pa se više nitko i ne osvrće na te sajmove, gdje su nekad defilirali pisci kao socijalni bardovi. Knjiga je definitivno postala roba, pa se, tako, književnost danas trudi da obrađuje socijalne i političke teme, postajući sve više sluškinja puke trgovine i novca.

I što se manje čita, sve više se piše, pa tako nastaje paradoks – da danas imamo više pisaca nego čitatelja. I sve više tiskarsku boju zamjenjuju elektronski impulsi, pa neki suvremenici tvrde da je vrijeme knjige prošlo, jer je riječi mudrosti zamijenila epidemija brbljanja na društvenim mrežama. Nekad je bilo lakše napisati knjigu, nego ju objaviti, jer su postojali strogi kriteriji, bdjeli su nad rukopisima strogi urednici, kompetentna uredništva, nepotkupljivi recenzenti. Objavljivanjem knjiga bavili su se tad cijeli timovi, sastavljeni od lektora, grafičara, korektora, metera, pa je književna produkcija bila dostupna samo odabranima i upornima, a knjiga je bila stvar koja se dugo pripremala, a njezinu objavu pratili su kritičari u dnevnim novinama i časopisima, valorizirajući njezine domete i značaj.

Danas toga ničeg nema, a digitalni tisak omogućio je da rukopis odnesete u tiskaru i knjigu dobijete za jedan dan, pa je jedino možete poklanjati rodbini i prijateljima, jer nema više književnih časopisa ni listova, nema književnih kritičara, pa ni uglednih književnih nagrada. A i te nagrade što postoje, manje više su materijalno neznatne i socijalno irelevantne. Beogradski pisac Predrag Čudić izbrojao je da u Srbiji danas postoji 387 književnih nagrada, pa se istinski nagrađenim osjeća onaj tko nije dobio niti jednu. Knjižari i trgovci upozoravaju da se poezija ne može utržiti, te su brojni dobri pjesnici počeli objavljivati loše romane, jer je roman, novela, književni format liberalnog kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Ali u liliputanskim tržištima, kakva su naša, već se i naklada od tisuću primjeraka smatra bestselerom, tako da i čuveni romanopisci ostaju bez pare i dinara.

No, prisjetimo se tih književnih sajmova, bez kojih smo ove godine ostali. Svake godine polovicom listopada u Frankfurtu bi bio otvoren čuveni Buchmesse, jedan od najvećih knjižnih sajmova na planetu. Divovske sajamske hale na rijeci Meini ispunjene su knjigama iz cijelog svijeta. Sajam je star gotovo pola tisućljeća, a u modernoj formi održava se od 1949. godine. U okviru sajma, u crkvi sv. Pavla u Frankfurtu, dodijeljuje se i Deutscher Buchpreis, za najbolju knjigu na njemačkom jeziku, koju je prošle godine dobio bosanski autor Saša Stanišić. Bivša država tamo je imala veliki štand, a nakon njenog rasula nazočnost južnoslavenskih književnosti tamo je simbolična, pa i zanemariva. Hrlili smo u Frankfurt, kao na kakvo hodočašće, opskrbljeni tankim dnevnicama i uvjerenjem da ćemo i mi jednog dana tamo biti zapaženi, a vraćali smo se nujni i umorni, s fotografijama iz Goetheove rodne kuće, ponešto ukradenih knjiga, bocama Ballantinesa i štekama Marlbora, koje smo nosili kao poklone najdražima. Nikad nismo bili na centralnom mjestu, kao druge države. Ove godine zemlja-gost trebala je biti Kanada, ali je njeno gostovanje odgođeno za neka bolja vremena.

Beogradski sajam, pak, bio je arena jugoslavenskih izdavača, gdje su dominirali beogradski nakladnici Nolit i Prosveta, potom zagrebačka Mladost i sarajevska Svjetlost. Tu su se mogle naći knjige najznačajnijih naših autora, ali i prijevodi svega onog što je tad bilo relevantno u svijetu literature i duha. Ni jednog od tih velikih jugoslavenskih izdavača više nema, uništio ih je bič privatizacije i nemilosrdni udar tranzicije. Po prostranim halama beogradskog Sajmišta banili su se tad veliki pisci, Kiš, Bulatović, Kovač, Vidosav, Filip David, Igor Mandić, Matvejević, Pavle Ugrinov, Konstantinović, Čedo Kisić, Goran Babić, a na glavnom ulazu su bili poredani štandovi odakle se dimio miris ćevapa i pljeskavica. To je bio jelovnik za nas, sitnu buraniju, a ondašnja književna elita sajamske dane završavala je u čuvenom klubu Francuska 7 uz pikantno kulinarstvo legendarnih Bude i Ive, te hektolitre alkohola.

U kućnoj opsadi corone, ređaju se uspomene: večeri na Skadarliji sa mojim bivšim i sadašnjim prijateljima, Aćinom, Zivlakom, Srbom Ignjatovićem, Cvetićaninom, Savom Dautovićem, riječi koje smo tad govorili pale su u ponore, ili smo svi lagali. Ja vjerujem da nisam. Naš svijet, kako bi to rekao Davičo, najveći od svih nas, „voda je odnela“. Sjećam se, jednom sam doputovao kasnim vlakom iz Sarajeva i nisam mogao naći smještaj, jer su svi hoteli bili bukirani. Pozvao me tad Petar Gudelj da spavam u njegovoj kući na Dedinju, sjećam se toplog gostoprimstva njega i njegove supruge Borke… Gudelj je već tri desetljeća napustio Beograd, napisavši o njemu neke veličanstvene stihove: „Srbiji, za djevojke i jabuke. Osula te jabukama i djevojkama. Obasjala freskama. Za lipu što je prva listala i cvjetala na Terazijama. Pod kojom si me čekala.“

Ja sam u Beogradu bio nekoliko puta poslije rata, anonimno, nisam se nikome od starih prijatelja javljao, jer se nisu svih ovih godina ni oni javljali meni. Prvi put prije deset godina, hodao sam Knez Mihailovom, kao stranac. U svoj noćni notes zapisao sam tad sljedeće retke:

Ista slika u ramu hotelskog prozora
Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani
Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ
Miris rijeke diže se sokakom poput dima
Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.

Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni
stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu
Odakle su jurodivi spremali paklene odrede
Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske
violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih
Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.

Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu
Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut
Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen
Kao čovjek kome su kirurškim putem
odstranili sposobnost da se čudi i da uživa
u svijetu, koji ga još mami na grijeh.

Dunav što razdvaja bratske narode, Donau
U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu
Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju
nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:
Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.
Naš bog je krv.

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Rex coronae
Stojić: Ruže pod gusjenicama