foto: Almin Zrno

Stojić: Šetati po rajskim vrtovima

Dževad Karahasan 1953-2023

Pisati o ljudima post mortem, čas nakon njihove smrti, naročito je teško i nezahvalno, ako ste s tim ljudima bili bliski, jer svako takvo pisanje posjeduje iskušenje da se pretvori u ispraznu apologetiku, ali, što je još gore, da manifestira svojevrsnu taštinu živih. Dževad Karahasan (Duvno, 1953. – Graz, Austrija 2023.) patetiku nije volio i vjerujem da bi nervozno odmahnuo rukom nad nekim ispraznim laudacijama, koje ovih dana odzvanjaju nad njegovim odrom. Stoga ću ovdje iznijeti tek nekoliko osobnih dojmova o piscu i prijatalju, čovjeku s kojim sam bio na ovaj ili onaj način prijateljstvom povezan više od pola vijeka. Dževad nije bio pretjerano socijaliziran tip, ali ni osobenjak. Birao je prijatelje.

Karahasana sam upoznao u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On je studirao komparativnu, a ja jugoslavensku književnost. Bio je enfant terrible cijele generacije, a pričalo se da je ispravljao profesore kad bi pogrešno citirali Bahtina ili Šklovskog. Mršav i plav („Ja sam crni ljepotan, kako glasi moje prezime“, šalio se), sav treperav, pojavom je više sličio na kakva romantičnog pjesnika, ali njegov govor odlikovala je velika erudicija i precizna logika. Bilo je to vrijeme kad je socijalistički realizam bio uveliko srušen, a umjetnost nastojala nadoknaditi sve one slobode koje su joj godinama bile uskraćene.

Dževad od početka nije mario za suvremene trendove – dok je generacija oduševljeno otkrivala Pounda i docnije Ginsberga, on je radije proučavao Čehova i Von Kleista. „Pisac ne treba biti suvremen, jer suvremeno stanje tek je jedan trenutak našeg postojanja, a umjetnost mora težiti vječnim temama“, govorio je. U to se vrijeme intenzivno bavio kazalištem, pišući o našoj teatarskoj prosječnosti pronicljive eseje, koje će objaviti u knjizi „Kazalište i kritika“(1980.), a kasnije će se i sam iskušati i kao dramski autor („Kralju ipak ne sviđa se gluma“, „Čudo u Latinluku“, „Koncert ptica“…). Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina mi smo se intenzivno družili, kad je otišao u vojsku, godinu sam dana živio u njegovu stanu, a prvi ozbiljan esej o mojoj poeziji, dok još nisam bio objavio ni prvu knjigu, objavio je on u časopisu „Lica“, 1976. godine.

Godine 1987. objavio je zbirku eseja „O jeziku i strahu“, jednu od svojih najznačajnijih knjiga. U njoj se bavi fenomenima straha, kao prepreke u ostvarenju ljudske slobode.

Mnoge njegove knjige, bilo da je riječ o esejistici ili prozi, prožete su tim tematskim pečatom. Nakon te knjige objavljuje roman „Istočni diwan“ (sam naslov parafraza je čuvenog Goetheova naslova) i taj će ga roman vinuti u vrhunce tadašnje jugoslavenske proze.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu javlja se kao dobrovoljac u Vojnu bolnicu, gdje zbrinjava ranjenike, a nedugo potom seli u austrijski Graz, koji će ostati njegovo drugo trajno boravište, sve do njegova zemaljskoga konca. Ubrzano uči njemački jezik, a odjek prijevoda njegove knjige „Dnevnik selidbe“ (1993.) snažno odzvanja u njemačkom jezičnom prostoru. Od tada on postaje ugledni njemački autor, „europski musliman“, koji suvereno pliva u oceanu njemačke kulture, a svaka mu knjiga biva ovjenčana nagradama, od kojih je najznačajnija Goetheova. Njegova literatura nije zanimljiva Nijemcima samo zbog pripovijesti o bosanskom ratu, nego i zbog njegove univerzalističke teologije, u kojoj upoređuje misije ljudskog spasenja u kršćanstvu i islamu. Paralelizam sudbina islamskih (Rabije el Aldevije) i kršćanskih (Terezije Avilske) žena mistika i još brojnih drugih u njegovim djelima postaje otkriće u njemačkom jeziku, stvari o kojima se malo znalo, a Karahasan ih književno artikulira.

Čudesne su njegove intelektualne progresije o poetici vrtova, zatim fantastična rekonstrukcija likova iz islamske kulture, kao što je perzijski pjesnik Omar Hajjam, o kome je Karahasan napisao romanesknu trilogiju. Te njegove knjige miljama su udaljene od ovdašnje kulturološke pozadine, a postaju pravim poslasticama zainteresiranom njemačkom čitatelju. Dževad Karahasan, s druge strane, malo se u svojim djelima bavio temama i motivima rodnog mjesta, jer je mjesto njegova rođenja bila svjetska književnost. Umjesto opisa pitoresknog duvanjskog kraja, on je šetao po rajskim vrtovima, tako da njegovi likovi ponekad djeluju više kao mudraci koji gonetaju tajnu smisla života, nego kao stvarni ljudi.

Karahasanova literatura čisti je intelektualni produkt, on gradi roman kao što arhitekt gradi kuću, po preciznom nacrtu. On uvijek konstruira priču do zadnje rečenice, po zacrtanom teorijskome modelu. „Književno djelo je kao precizni i skupocjeni švicarski sat i shvatit ćemo ga kad uredno postavimo sve njegove kotačiće, zaporce, vijke i opruge“, jednom mi je objašnjavao. Ja sam tad imao, a i danas imam, drugačije mišljenje – da sam tekst donekle gradi vlastitog autora i njegovu poetiku.

Umro je Dževad. Tuga golema. Posljednji put sam ga vidio u zgradi Akademije nauka BiH u ljeto prošle godine, gdje je govorio o opusu filozofa Abdulaha Šarčevića. Divio sam mu se, jer je oduvijek bio filozof, ne samo pisac. Znao sam da se bori s opakom bolešću, ali djelovao mi je nekako krotko i optimistično. Kratko smo razgovarali u pauzi simpozija, rekao mi je da uskoro putuje u Graz na daljnje liječenje… Potresen susretom, tog dana sam se sjećao brojnih slika iz naših minulih života. Koncem sedamdesetih posjetio sam ga s Milom Babićem u Duvnu, povodom tragične smrti njegova brata. U roditeljskoj kući, obavijenoj tugom, vidio sam njegove knjige izložene u vitrini kuhinjskog kredenca, na isti način na koji su moji roditelji susjedima pokazivali moje. Put od Duvna do Frankfurta i Heidelberga bio je stvaralački put jedne velike ambicije, znanja, truda, ljubavi i strasti.

Sam Gospod je htio da smo jedan dugoga uputili na sudbinske pute – ja sam Dževada sredinom sedamdesetih upoznao s fra Milom Babićem, s kojim će ostati intimni prijatelj do kraja, a Dževad je mene početkom osamdesetih upoznao s Hasijom Borić, ljubavlju moga života. Njegove knjige prevedene su na petnaest jezika. Bio je ugledan član Njemačke književne akademije i redovni član naše Akademije, pored Andrića, najprevođeniji bosanski autor u povijesti. Na vijest o njegovoj smrti gotovo svi njemački mediji donijeli su respektabilne nekrologe. Izraz iskrene sućuti njegovoj ljubavi Dragani, sestri Derviši i rodbini i svima nama što smo ga voljeli i prerano izgubili. Počivaj u rajskim vrtovima, Dževdo.

Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši.

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Rex coronae
Stojić: Naš bog je krv
Stojić: Ruže pod gusjenicama
Stojić: Kćerke velikih sinova
Stojić: Božićne glose
Stojić: Princ tranzicije
Stojić: Okrutnosti travnja
Stojić: Pasija po Aidi
Stojić: Šuplji ljudi
Stojić: Frenetična tišina
888 stranica poezije
Stojić: Moral visoke klateži
Stojić: Planet Ukrajina
Stojić: Grob Isaka Babelja
Stojić: Dan kada prestaje ljeto
Stojić: Hatidža
Stojić: Nauk manihejaca
Stojić: Pseći anđeo

Gudžević: Vojo Stanić
Rodić: Jutro
Stanković: Sudbina smrti