Stojić: Tenžera

Ćudi kasnoga ljeta

Štampoman, tako sebe naziva sjajni slikar, moj dragi prijatelj Halil Tikveša. Ta neobična kovanica vrlo dobro opisuje veliku slikarevu strast, praćenje svih vrsta tiskovina što se mogu naći na kioscima u regiji. Tokom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, on je izrezivao naslove ratnohuškačkih tekstova, posebice iz beogradskog tiska, i slagao ih u kolaže, praveći tako dokumentarna angažirana djela, svojevrsna likovna svjedočanstva o vremenu laži, mržnje i zločina. Ti Tikvešini kolaži i asamblaži, koje je tokom rata izlagao u Beogradu, bili su umjetnikov otpor tom vremenu, ali i dokument koliko je štampa sudjelovala u masovnoj produkciji zločina. U njemačkom jeziku postoji termin Schreibtischtäter, koji označava naci(onali)stičke propagandiste, ubojice za pisaćim stolom, a takvi su i devedesetih na Balkanu punili stranice tiska svojim mračnim tekstovima, navodeći ljude na mržnju i zlo.

I ja sam nekada, u onoj državi, bio štampoman, teški ovisnik o poroznom rotopapiru; dnevno sam kupovao najmanje dvoje novine, a subotom bih pokupio sve što bih našao na kiosku. Istina o kompliciranoj i turbulentnoj zbilji te države sklapala se iz tri uporedna medijska izvora. Različito o istim stvarima izvještavali su sarajevsko Oslobođenje, beogradska Politika i zagrebački Vjesnik. U pitanju su, dakako, bile nijanse, sitni detalji, a te male razlike koje su se nazirale ispod plašta uobičajene socijalističke retorike, ponekad su govorile više od ispraznih referata o tekovinama revolucije, nesalomivosti bratstva i jedinstva i radničkog samoupravljanja. Prve stranice tih izdanja bile su gotovo identične: pored protokola o kretanju i aktivnostima predsjednika Tita, koji je uvijek objavljivan u vrhu stranice, tu su obično najavljivane teme o uspjesima socijalističke privrede, izvještaji s raznoraznih partijskih foruma, te vijesti iz sportskog života, poglavito one o pobjedama naših u svijetu.

Sivilo prvih stranica, međutim, razbijao je drugi dio lista, posvećen reportažama, umjetničkoj kritici, masovnoj kulturi. Socijalistička štampa puno je prostora posvećivala kulturi i umjetnosti, zapošljavala i okupljala umjetnike i kritičare. Danas zvuči nevjerojatnim podsjećanje da je list Oslobođenje imao stalno zaposlene kritičare filma, književnosti, pa čak i ozbiljne glazbe. U socijalističkoj Gutenbergovoj galaksiji naročito se izdvajao koncern zagrebačkog Vjesnika, koji je bio velika tvornica tiska i čiji su pogoni pokrivali gotovo cijelo područje socijalističke države. U okrilju Vjesnika nikli su i prvi news magazini, kakav je bio VUS (Vjesnik u srijedu), te Danas, edicije koje su imale nakladu i do tristo tisuća prodanih primjeraka. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Vjesnik je pokrenuo magazin Start, koji je, uz ponešto erotskih sadržaja objavljivao serijske reportaže, intervjue i umjetničke analize, koje su predstavljale vrhunac novinske i intelektualne produkcije tog doba.

Vjesnik je afirmirao i okupljao neke najzanimljivije i najpronicljivije autore u tadašnjem jugoslavenskom prostoru, od kojih se izdvajaju dva imena – Šibenčanin Igor Mandić i Hercegovac Veselko Tenžera. Mandić se afirmirao sedamdesetih, ponajviše svojom rubrikom (neispravno bi bilo reći kolumnom, jer anglizam kolumna u naš je jezik stigao znatno kasnije) koja se zvala Notes, a u kojoj je on u bezlično novinarstvo osebujnim matoševskim jezikom iznosio personalne i često vrlo polemične stavove. Mandić je vremenom postao svojevrsna polemička institucija, čovjek koji piše „uz dlaku“ (kako se zove jedna njegova knjiga), a njegov iskričavi stil i osebujni pristup temama izvršio je ogromni intelektualni utjecaj na novinarstvo pa i suvremenu književnost modernog vremena. Izreku da „novine žive samo jedan dan“ demantirali su rijetki autori, poput Mandića, koji su te svoje tekstove derivirali u knjige, ostavljajući pokoljenjima u nasljedstvo ne samo kronike, nego i vrsnu književnost, književnost „nastalu na brzu ruku“, kako bi to rekao jedan filozof.

Za razliku od Mandića, nešto mlađi Tenžera, nije svoje tekstove uspio (a možda nije ni htio) sabirati u knjige. To su učinili njegovi prijatelji nakon njegove prerane smrti. Uzbudljivo se sjećati tog vremena, kad su u Vjesniku obojica objavljivala recenzije književne produkcije – Mandić je ocjenjivao prozne a Tenžera poetske knjige. I ta novinska kritika za mene je bila i ostala jedina relevantna kritika. Knjige su prezentirane jasnim i pristupačnim jezikom, lišenim teorijskih i filozofskih kalambura, sa jasnim vrijednosnim sudom na kraju. Pisci su drhtali, očekujući njihove kritike. (Malo samohvale: i Mandić i Tenžera izuzetno afirmativno su u Vjesniku pisali o mojim knjigama, Mandić o feljtonima, a Tenžera o dvije moje pjesničke zbirke.) No, vratimo se Veselku. Ove godine navršilo se 35 godina od njegove prerane smrti i tim povodom Hrvatska je radiotelevizija objavila dokumentarni film Tenžera, podstanar u novinama autorice Branke Kamenski, koja nam otkriva neke nepoznate i zanimljive detalje iz života ovog samozatajnog i karizmatičnog autora.

Iz ovog filma doznajemo da je Tenžera bio ratno siroče, nakon što su mu partizani ubili oca u Prozoru, djetinjstvo je proveo u domu velikog bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije. Njegovi suvremenici i prijatelji govore kako je bio jako introvertan, ali pomalo i boem. Ljudi su se divili njegovim kavanskim analizama, a Igor Mandić tvrdi da je u vrijeme nemilosti potpisivao njegove tekstove svojim imenom. Najveći mu je uzor bio A. B. Šimić, ne samo u literaturi, nego i u životu. Bio je kao i Šimić svojoj Tatjani, cijeli život odan svojoj supruzi Ivani, kojoj je za vrijeme odsluženja vojnog roka pisao nadahnuta pisma, objavljena posmrtno u jednoj knjizi. Bio je ljubitelj ozbiljne glazbe, ali je analizirao i fenomene masovne kulture, od rock glazbe do nogometa. Umro je prilikom kirurškog zahvata na srcu 20. veljače 1985. godine i pokopan je na židovskom odjelu zagrebačkog groblja Mirogoj, jer je u to vrijeme jedino tu bilo slobodnog mjesta. Kakva simbolika: djetinjstvo u židovskoj kući, sahrana u židovskom groblju! Nikad ga nisam sreo, a povodom njegove smrti, koja me šokirala, objavio sam u Oslobođenju 21. veljače 1985. godine kratki in memoriam, koji ovdje prenosim.

„Bogat i razuđen spisateljski opus Veselka Tenžere (Prozor, 1942- Zagreb, 1985) pripada novinama, ergo rasut je u tisuće listina, nedostupan, zaboravljen. Ako je Matoš novine nazivao ‘grobnicom talenata’, Tenžera, kao vrijedni i daroviti njegov nasljednik, pokazao je da žurnalisti mogu premostiti te granice: djelujući u novinama cijeli svoj intelektualni vijek, on je direktno ušao u književnu historiju. Jer malo je jugoslavenskih i novinara i književnika čiji su tekstovi tako zdušno prihvaćani od najširih slojeva čitalaca. Oštar analitičar svakodnevice, blistav esejist i pouzdan književni kritičar, Tenžera je dao snažan pečat planetama Gutenbergove galaksije u ovim našim prostorima. Njegov kratki život bi se, možda njemu nesvojstvenom metaforom, mogao predstaviti likom mladosti provedene među štamparskim valjcima. Pisac koji je bio zaokupljen neposrednim pitanjima sadašnjosti, naše intimne i socijalne egzistencije, nije se libio jetkog komentara ni cinične replike.

Dijagnostičar fenomena modernog vremena u morinovskom značenju te sintagme, Tenžera je nepoštedno izvrgavao ruglu malograđanske svijesti u kulturi, u javnoj djelatnosti, u književnom mišljenju, ispisujući svojevrsnu filozofiju palanke i obranu modernog, nedogmatskog mišljenja na našem tlu. Ovaj Hercegovac lucidna duha i precizne riječi naročito je blizak čitateljima, koji su često novine počinjali čitati od stranice na kojoj je bila objavljena njegova rubrika. U času kad odlazi nekoliko veterana jugoslavenskog modernog žurnalizma, osjećaj praznine donosi smrt Veselka Tenžere. Na sivim, olovnim plohama njegovi će tekstovi ostati kao bujne oaze jezika i mišljenja. Otišao je prerano, u najboljim stvaralačkim godinama, a novinarstvo i književnost uspio je obogati velikim autorskim ostvarenjima. Od danas, prostor njegovih stalnih rubrika ispunjavat će komentari bjeline.“

Prošla su od tad tri i pol desetljeća i ja danas nisam više štampoman. Rijetko kupujem tisak, jer pisci u današnje novine vrlo rijetko svraćaju, kritičari nikako. Djelo Veselka Tenžere, srećom, dostupno nam je u knjigama, kao podsjetnik na dane i vremena kad je novinarstvo bilo istinski poligon i medij književnosti, kulture i duha.

Mile Stojić

Stojić: Rex coronae

Šehić: Mogila sjećanja
Karavdić: Bosanski Dubrovnik
Škrgo: Bulaja
Stojić: Rex coronae