Ćudi kasnoga ljeta
„Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa sjećanje i želju, uznemiruje zamrlo korijenje proljetnom kišom.“ Ovi često citirani stihovi američko-engleskog nobelovca T. S. Eliota (1888-1965) više nego ikad u potpunosti opisuju našu sadašnjost, okrutnu kroniku dana u kojima živimo. Već je nastupilo proljeće, u prirodi se osjeća njegov dah, ali naše duše su zgrčene, okovane ledom i svakodnevnim strahom od smrti.
Slobodan čovjek malo razmišlja o smrti, veli Spinoza, a fenomen svjetske pošasti u Sarajevu riše se najcrnjim bojama. Generacija s pečatom genocidnog rata u srcu dočekala je da i danas bude ostavljena i prepuštena sama sebi, što se naročito zorno vidi u Sarajevu, u kojem dnevno umire više ljudi nego u danima četverogodišnje opsade. „Zima nas je grijala, pokrivajući zemlju snijegom zaborava, hranila je suhima gomoljima iskricu života“, pjeva dalje Eliot, a ta iskrica se danas, u ovom političkom proljeću, polagano gasi, jer smo i sad kao i u ratu, ostavljeni i sami na svijetu.
Sarajevo je u ratu bilo opsjednuto izvana, a sad je opsjednuto iznutra, kaže nestor našeg modernog pjesništva Marko Vešović. I zaista, oni izvana su ga ubijali topovima i granatama, a ovi iznutra ga ubijaju neodgovornošću, gramzivošću i eskapizmom. Svi se zaklinju u državu, a svojski rade da državu destruiraju. Političari, koji nisu u stanju nabaviti cjepivo za građane, prijesno lažu u televizijskim debatama, prebacujući odgovornost jedan na drugoga, i sve tako ukrug.
Liječnici očajavaju u nedostatku ne samo cjepiva, već i kisika i osnovnog medicinskog materijala, obamrlu javnost potresaju afere o javašluku i kaosu u glavnoj državnoj bolnici, a njezina upraviteljica, umjesto da kaže ljudi pomagajte, nismo se u stanju nositi sa opakom pošasti – grdi novinare i plasira neistine kako je u toj „nedodirljivoj tvrđavi“ sve u najboljem redu. Ovaj trijumf bahatosti najbolji je pokazatelj koliko samoprozvani zaštitnici naroda preziru taj isti narod u koji se zaklinju.
Napokon se završila bljutava politička ujdurma oko izbora sarajevskog gradonačelnika, u kojoj se nastojalo uprljati ime Bogića Bogićevića, jednog od rijetkih preostalih iz plejade onih koji su svoj život ugradili u fundamente ove države i ovog društva. Ja se čudim drugu moje mladosti, Bogiju, što je uopće pristao da bude upleten u to društvo prevaranata i seoskih šibicara, koji ga prvo ponize, a onda jednoglasno potvrde.
Svojim krajnjim nepristajanjem na taj politički klošmerl, Bogićević je očitao lekciju svima nama, pokazujući da politika nije samo palež i grabež (ili i jedno i drugo istodobno), već da ona može i treba biti moralna i principijelna djelatnost. Zar su ovi politički trolovi mogli i pomisliti da će čovjek koji je jednom Miloševiću rekao ne prihvatiti njihove neprincipijelne igre. I nakon što su ga odbacili, sad ga jednoglasno hvale, jer da su ga izabrali, znajući kakav je, morali bi strepiti za sudbinu svojih prljavih igara. U zemlji gdje član njenog predsjedništva na posao dolazi zrakoplovom, Bogićević je htio prodati službeni automobil, pa gdje to ima.
Okrutnosti travnja ređaju se jedna za drugom. Dežurni katastrofičari i teoretičari urote danima nas plaše štetnošću vakcina, kojih nemamo, dok smo peta zemlja na svijetu po smrtnosti od covida. Član državnog predsjedništva nas uvjerava kako u cijepljenu ne zaostajemo za drugima u regiji, dok ostavljeno i sebi prepušteno građanstvo spas pokušava naći u susjednim državama.
Studenti se smrzavaju u domovima, gladni i ostavljeni, sanjajući dan kad će napustiti ovu čemernu državu, ostaviti je zauvijek. „Tako sam polomljena zadnjih dana, mjeseci… u takvoj truleži živimo… toliko je meni dragih ljudi umrlo… Ima li kraja ovoj noćnoj mori? Ima li još mudrosti? Vrijedi li više od pišljiva boba?“, pita se moja draga prijateljica, a ja ne znam što bih joj odgovorio. Možda jednom davnom Bennovom utjehom – da utjehe ovdje nema.
Svaki dan nemoćni i skvrčeni u svojim ćelijama u mislima ispraćamo drage. Napustio nas je i legendarni Jovan Divjak, koji nas nije napuštao u odsudnim vremenima, kad su nas bili svi napustili. Poput Bogićevića, i on bijaše zatočnik nekog boljeg vremena, kako bi to rekao Kovač, vremena koje se udaljava. Ovaj rođeni Beograđanin, oficir, časnik, potvrdio je svojim životom i djelom smisao te hrvatske riječi. Čovjek časti.
U vremenima Karadžićeve opsade grada nije htio otići „svojima“, držeći se one drevne talmudske da je bolje biti na strani progonjenih nego na strani progonitelja. Građani Sarajeva su ga obožavali, iako je vratio generalski čin, jer nije mogao podnijeti zločine nad civilima što su ih učinile jedinice koje su na kapi nosile isti znak kao i on.
Njegova smrt građane Sarajeva podsjetila je na dane kad je, kao školovani oficir, Srbin, stao u zaštitu slabijih i divljački napadnutih. Nije mogao posjetiti grad svog rođenja, jer je tamošnja vlast za njim raspisala tjeralicu, a vijest o njegovoj smrti beogradske Novosti objavile su pod naslovom IZDAO JNA, PA UBIJAO VOJNIKE: General tzv. Armije BiH Jovan Divjak nije izveden pred lice pravde.
Za jedne heroj, za druge izdajica. Nešto se mislim da su „izdajice“ u današnjim nacionalističkim državama jedini ljudi vrijedni spomena. Nakon rata osnovao je Divjak fondaciju Obrazovanje gradi BiH, koja je pomagala djecu čiji su roditelji poginuli u ratu. U nedavnom televizijskom intervjuu rekao je: „Nema danas države za koju sam se borio“.
Okrutnosti travnja stižu jedna za drugom, uz nesnosnu buku iz medija i halabuku sa društvenih mreža. Ulazimo u epohu planetarnog brbljanja, u kojoj političari pričaju o tajnama medicine, kolumnisti razglabaju o sojevima virusa i teologiji, kriminalci trućaju o svetim knjigama, a popovi o historiji. Sve to stvara konzumentima tog praznoslovlja nesnosnu buku u glavi i struganje po nervima. A travanj, taj okrutni mjesec, vrijeme je buđenja nade, latica bijelog voćnog cvijeta. U ime te nade, ovaj zapis završit ću jednom čudesnom pjesmom Petra Gudelja, koja nosi naslov Govorila ti u travnju:
Nemoj me tako. Budi nježan. / Ja sam jabuka. // Govorila ti u travnju./ ( Ti južni vjetar. / Grizeš je. / Kršiš joj ruke.) // Budi strpljiv. Procvjetat ću / i prolistati. / Bit će mi puna njedra jabuka. / Dođi u listopadu. U moja njedra / zavuci ruku.
Svu jesen i svu zimu / mirisat će ti ruka.