Ćudi kasnoga ljeta
Moja draga prijateljica, novinarka uglednog zagrebačkog lista, pitala me ovih dana, što je ostalo od tradicionalne bosanskohercegovačke multikulturalnosti. Odgovorio sam joj, otprilike, ovako: Oduvijek sam tvrdio da je Bosna monokulturna, a multikulturalnost su izmislili nacionalisti, jer nisu nikakva drugog razloga imali za podjelu. Isti jezik, ista običajnost, isti način života, ista vjera u jednoga Boga, u sudnji dan, gdje će dobro biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Podvala o multikulturi ušla je već i u školske udžbenike, ali svakodnevno ju osporava sam život. Evo i nekoliko aktualnih primjera.
U Sarajevu je ovih dana, s barnumskom reklamom proslavljeno vjenčanje kćerke bošnjačkog lidera Izetbegovića, koje su bulevarski listovi već proglasili vjenčanjem godine, ili decenije, ne sjećam se više. Pir, doista, nije bio svakodnevni, opterećavao je mladence svojom pompoznošću, atakirajući i na samu njihovu intimu. Jer sve je svadbenu krunu jedne ljubavi pretvorilo u politički teatar bez presedana. Vjersko vjenčanje obavio je sam poglavar Islamske zajednice, a kum je bio nitko drugi do predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdoğan. I dok je predsjednik najveće bošnjačke stranke svoju jedinicu, do grla umotanu u bijeli čaršaf, predavao budućem zetu, uz blagoslov reisul-uleme, kum se meškoljio u džamiji punoj pratnje, a punica svilenim šalom prekrivala kosu i dekoltiranu skupocjenu haljinu svjetskog modnog brenda.
Na gala večeri u hotelu Europa skupio se sav krem bošnjačke politike, ali zastupnik multikulturalne Bosne, primijećeno je, nije pozvao na svečanost kćerke nijednog inovjerca, čemu se još ne može prigovoriti, jer riječ je o privatnoj i intimnoj svečanosti. Ali naša tradicija je, zar ne, da svi idu svima na slavlja. No, djevojci, bolje reći djevojčinom ocu, sreću kvari… Netom je reis napustio slavlje, muški dio počeo je nazdravljati uz ljutu i pjesmu, što, zapravo, ide uz sve ovdašnje svadbe, i kršćanske i muslimanske. To je, odvajkada dio bosanske običajnosti i kulture i nema se tu što prigovoriti, premda ni reis ni Recep Tayyip ne bi bili zadovoljni da su tome prisustvovali. Mediji su zbog tog „ekscesa“ cijelu paradu nazvali licemjerjem, ali, konzumacija alkoholnih pića uobičajena je u Bosni kod svih, pogotovu kad je riječ o radosnim i opuštenim trenucima. Na sofri se ponudi sve, pa komu se pije nek pije, a tko neće, i za njega ima što mu srce želi. To je dio naše tradicije, bez obzira što nekima to nije milo čuti i što to žele zanijekati. Živjeli svatovi!
Primjer drugi. U Mostaru, na izvoru rijeke Radobolje, u rezidenciji tamošnjeg tajkuna Dinka Slezaka, održana je rođendanska fešta Dragana Čovića, gdje je promoviran i grb ovog hrvatskog parvenija, amblem s hrvatskom šahovnicom i latinskim križem, te drugim heraldičkim elementima viteštva i junaštva vitezova iz Ljutoga Doca. Europejcu Čoviću na veselicu nije svratio Erdoğan, ali je na stadion pod Bijelim Brijegom entitetskim zrakomlatom, sletio njegov veliki prijatelj Milorad Dodik, koji vojnu operaciju Oluja u svakoj prigodi naziva genocidom. Ali, to slavljeniku, velikom Hrvatu, ni malo ne smeta, naprotiv, kako mediji izvješćuju, atmosfera je bila topla i srdačna. Sve je bilo u savršenom skladu – jedan zakleti Europejac i jedan prononsirani Rus zabavljali su se i veselili u duhu bratstva i jedinstva, nazdravljajući blokadi vlastite države, koju već godinama uspješno provode. Jedna stvar, međutim, začuđuje: Bilo je za očekivati da će Čović, kao Europejac, na dernek pozvati Luciana Batinića, ili nekog drugog prvaka zagrebačke opere, a ne majstora sevdaha i sevdalinke iz muslimanskog Sarajeva, Halida Bešlića.
Ah, taj Bešlić, pa taj pomrsi i pokvari sve. Taman što je Dodik teškom mukom uvjerio glasače da Banjaluka nije, niti je ikad bila „šeher“, nego srpski grad s dna kace, tamo ode Bešlić i u tren skupi deset tisuća gledatelja, koji ga dočekuju i ispraćaju frenetičnim aplauzima. On ponovno građanima vraća sevdah, koji im je nasilno oduzet, jer pjesma nam je zajednička. Pojedini bošnjački pisci i ideolozi pokušavali su dokazati da je sevdalinka ekskluzivno bošnjačka kajda, ali i drugi su je stoljećima pjevali i pjevaju. A o piću da ne govorimo. Najbolju rakiju šljivovicu tradicionalno peku Bošnjaci iz Gradačca, a degustiraju ju kako Bošnjaci, tako i ovdašnji Srbi i Hrvati. Moglo bi se ići i dalje, od jela do folklornih nošnji, sve je to slično, sve se to pretapa u jedan amalgam koji se nikako ne može nasilno razdvajati i nazvati multikulturom, na čemu aktualne nacionalne politike uporno inzistiraju.
Jedino što nas dijeli je zajednički jezik. Ova misao Karla Krausa najbolje opisuje kvadraturu našeg jezičnog kruga, ali nacionalisti uporno pokušavaju, zasad bez uspjeha, pokazati da su u nas u pitanju tri različita jezika. Karadžić je nasilno uvodio ekavski, ali bez uspjeha, jer je smiješno bilo kad su njegovi sljedbenici Bijeljinu nazivali Beljinom. Hrvati iz srednje Bosne počeli su upotrebljavati kajkavizme („pisanica“, „ribič“), a Bošnjaci su pregonili sa umetanjem suglasnika „h“ gdje mu jest i gdje mu nije mjesto („hudovica, hlopta“). Sve to, međutim, odbacuje jezik sam, jer on nije lako podložan nasilnim intervencijama u njegovo tijelo i njegovo biće. Isto tako, naziv zajedničkog jezika ogromna je politička tema, kao da korisnici tog jezika nemaju pravo nazivati ga kako oni to smatraju za shodno. I trijumf te bolesne politike je u tome da im se to nasilno zabranjuje.
Ili ćirilica. U Banjaluci je politički zapovjeđeno da će svi morati u javnoj komunikaciji rabiti ćirilicu, kao ekskluzivno srpsko pismo. Ali ćirilica je jednako i hrvatsko i bošnjačko pismo, kao što je i latinica srpsko, jasno je svakom tko ima i pojma o povijesti naše pismenosti. Da ne govorimo da ćirilicom pišu i Rusi i Bjelorusi i Makedonci i Bugari, Ukrajinci, a i mnogi neslavenski narodi, koji su živjeli u bivšem Sovjetskom Savezu, kao Kirgizi, Tatari, Čečenci i sl. Ali, pored ovog pisma, zbog kompjuterske globalizacije, mnogi narodi uvode i latinicu, kao drugo pismo, a neki, kao npr. Rumunji, potpuno su početkom ovog tisućljeća ćirilicu zamijenili latinicom. Već smo rekli, ćirilica je sastavni dio fundamentalne bosanskohercegovačke kulture, dio bogatstva i tradicije svih njenih naroda.
I što je onda s multikulturom? Pitajte mlade svih vjera i nacija o jezičnoj razlici, garantiram da vas neće razumjeti, jer oni se većinom spremaju na put u zemlje u kojima se bez problema sporazumijevaju na engleskom.