foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Moni Finci, revolucija u muzeju

Ćudi kasnoga ljeta

Jedna od najljepših građevina današnjeg Sarajeva bez sumnje zgrada je Muzeja revolucije. Ova divovska kocka, što lebdi na obali Miljacke, remek-djelo hrvatskog arhitekta Borisa Magaša (1930.-2013.), iako vidno oštećena granatama tijekom opsade grada, i danas svojom ljepotom privlači pažnju graditelja i turista. Gradnja ove zgrade započeta je 1959., a završena 1963. godine. Premda je ustanova, u skladu s novim vremenima i običajima, preimenovana (danas se zove Historijski muzej), Sarajlije je još uvijek zovu starim imenom Muzej revolucije, a taj naziv sinoniman je s imenom njegova dugogodišnjeg upravitelja Monija Fincija.

Salomon Moni Finci rođen je u Sarajevu, 18. veljače 1914. godine u brojnoj sefardskoj židovskoj obitelji. U mladosti je studirao geodeziju na Beogradskom univerzitetu, ali više od premjeravanja zemljinih protega zanimale su ga književnost i kultura. Još kao mladić piše i objavljuje priče na ladino jeziku, te postaje aktivnim članom Jevrejskog radničkog omladinskog društva Matatja, gdje bijaše voditelj kulturne sekcije i glavni tajnik sve do njene zabrane u travnju 1941. godine. No, prije no što se osvrnemo na život i djelo ovog izuzetnog stvaraoca i kulturnog poslenika, bacimo ukratko pogled na historiju sarajevskih Židova.

Povijest sarajevskih Židova, dospjelih u našu zemlju u petnaestom stoljeću, nakon progona iz Španjolske, podudarna je s najvećim procvatom društvenih i intelektualnih polja u Bosni i Hercegovini. Ali ta povijest, s druge strane, bila je okrutna kroz vijekove, da bi okončala grozotom Holokausta, u kome je ovaj četvrti bosanskohercegovački narod sveden na reliquiae reliquiarum. Iako su pred bičem inkvizicije spas pronašli u tadašnjoj Osmanskoj carevini, dugo su u Sarajevu bili građani drugog reda, živjeli u tzv. Velikoj avliji, nekoj vrsti geta. Ti su prognanici čuvali svoj španjolski, ladino, pjevali na njemu svoje nostalgične pjesme i pisali knjige. Istodobno, prihvaćali su slavensku kulturu i jezik, uklapali se u novo društvo, pridonoseći njegovu materijalnom i duhovnom razvitku. Na tu historiju osvrće se Ivo Andrić u do bola dirljivom tekstu o starom sarajevskom Jevrejskom groblju, gdje kaže:

„Probijam se kroz guste redove grobova, unosim se u obične reči i u poznata i stalno ista prezimena. Abinun, Albahari, Altarac, Atijas, Baruh, Daniti, Danon, Eskenazi, Finci, Gaon, Kabiljo, Kajon, Kaideron, Kamhi, Katan, Konforti, Kunorti, Levi, Maestro, Montilja, Ovadija, Ozmo, Pardo, Pesah, Pinto, Salom. A imena njihovih žena imaju često u sebi nešto od muzike i poezije dalekih sunčanih zemalja: Anula, Gentila, Đoja, Rika, Masalta, Luna, Buena, Palomba, Simha, Oro. Iza tih reči i slova nazirem mali i živi sefardski svet iz našeg detinjstva. Trgovce sa visokim fesovima na glavi, pognute nosače, sitne prodavce, zanatlije na ćepencima, njihove stare žene još u sefardskoj orijentalnoj nošnji, njihovu decu, dobro odevenu, bogatašku, i bednu, mršavu, sirotinjsku. Osećam miris njihovih avlija i čujem njihove žive, grlene španske uzvike izmešane sa našim rečima. Svet koga više nema.“

Potomak toga svijeta koga više nema bio je i Moni Finci. Za vrijeme austrougarske vladavine i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća stasala je u Bosni i Hercegovini jedna izuzetna generacija židovskih intelektualaca, među njima su bili: Isak Samokovlija, Danijel Ozmo, Emerik Blum, Marcel Šnajder, Moric Levi, Kalmi Baruh, Oskar Danon, Nisim Albahari, Otto Englander, Isidor Papo, Laura Papo Bohoreta i brojni drugi. Svi ovi stvaraoci obilježili su intelektualni i duhovni razvoj bosanskohercegovačkog društva, gdje Moniju Finciju pripada istaknuto mjesto.

Odrastajući u bipolarnom svijetu, koji je sačinjavao mali broj buržuja i veliki broj sirotinje, Finci je od malih nogu bio inspiriran idejom socijalne pravde. Te progresivne ideje otkrivamo danas u njegovim spisima i knjigama koje je pisao cijelog života. Svijet Kraljevine Jugoslavije bio je obilježen takvim klasnim i nacionalnim suprotnostima i hrlio je prema svom slomu, hrlio je u mrak fašizma. U jednom izvještaju o sudjelovanju židovske mladeži u pokretu otpora Finci piše:

„Na ovoj grudi, gdje naši preci žive preko četiri stoljeća … mi osjećamo da smo u svojoj zemlji i otadžbini. Nema sumnje da će jevrejska omladina, u času kad domovina to zatraži, s ljubavlju i požrtvovanjem braniti svoju zemlju.“ U skladu s ovakvim opredjeljenjem Finci će se priključiti Titovoj narodnooslobodilačkoj vojsci, u kojoj će se boriti sve do oslobođenja, kad će, 6. travnja 1945., s partizanima umarširati u Sarajevo. Borio se na mnogim frontama, među ostalim sudjelovao je i u strašnoj partizanskoj epopeji na Sutjesci, o čemu je napisao i jednu dragocjenu knjigu. U ratu će blisko surađivati s Vladimirom Perićem, Miljenkom Cvitkovićem, Avdom Hodžićem, a pred kraj rata postat će komesar 18. hrvatske istočnobosanske brigade. Jedan Židov predvodio je husinske buntovnike, mahom Hrvate, i u toj činjenici ima neke duboke simbolike.

Moni Finci se, nakon rata, posvetio obnovi zemlje u oblasti koju je najviše volio i koju je najbolje znao – kulturi. Osnovao je filmsko poduzeće Bosna film, čiji je voditelj bio dugi niz godina. Pisao je filmske scenarije a u njegovoj produkciji prikazan je prvi bosanskohercegovački film na festivalu u Cannesu. Poduzeće Bosna film godinama će izrasti u jedan od vodećih centara filmske industrije u Jugoslaviji, a i današnji filmski uspjesi bosanskohercegovačkih sineasta nastali su na zasadama koje je postavio Moni. No, najveći dio svog stvaralačkog vijeka Finci je posvetio Muzeju revolucije, čiji je upravitelj bio od 1957. do 1972. godine. Muzej je spočetka radio u sklopu Zemaljskog muzeja, pa je premješten u zgradu Vijećnice, da bi pod Fincijevim ravnateljstvom preselio u divot-zdanje, koje je Moni izgradio, a koje smo spomenuli na početku ovog zapisa.

U Muzej sam često svraćao kao student, bježeći s dosadnih predavanja iz staroslavenskog, jer ustanova se nalazi u blizini Filozofskog fakulteta. Tu sam u kratkom presjeku mogao promatrati cjelokupnu povijest Bosne i Hercegovine, povijest koju su obilježavale bune i nemiri, ratovi i borbe, od Kulina Bana do našijeh dana, kako kaže jedna bosanska izreka. Vjerovao sam, kao i Moni, u socijalističku državu, u njene institucije, ni ne sluteći da će uskoro stići vrijeme kad će sve one u diluvijalnom potopu biti sravnjene sa zemljom. U posljednjem ratu i agresiji srušeni su i oskvrnuti mnogi memorijali partizanske borbe i socijalističke revolucije, a i sami je Muzej vidno oštećen i ruiniran. Ono malo Židova, koji su preživjeli Holokaust, uglavnom je napustilo Bosnu i Hercegovinu, skupa s nevoljnicima drugih naroda. Monijeva kćerka Javorka, doktorica književnosti, danas živi u Beču, a njegov sin Predrag, filozofski pisac i sveučilišni profesor u Londonu. Priča o četvrtome bosanskom narodu tako se bliži svome kraju.

Moni Finci je vjerojatno otišao sretan, jer nije doživio krah svojih ideala – umro je 7. kolovoza 1984. godine, nedugo nakon sarajevske Olimpijade, kad je grad blistao, i pokopan je na groblju Bare. Svega nekoliko godina nakon njegove smrti usljedit će distopija, pomor i pepeo. Muzej koji je osnovao nije danas više posvećen revoluciji, nego – historiji. Historiji koja je u našoj zamlji tek zbroj okrutnosti i pustošenja, mržnji i bratoubojstava, koji traju. Protiv kojih se cijelog svog života borio i u toj borbi izgarao Moni Finci.

Mile Stojić