Petar Gudelj 1933-2025
Petar Gudelj rodio se na Miholjdan 1933. u Podosoju. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio dvadesetak nezapaženih i prešućenih pjesničkih knjiga i ostao nepoznat i nepriznat u hrvatskoj i srpskoj književnosti.”
Citirana u cijelosti, jetka autobiografska bilješka iz Gudeljeve knjige (Duša tilu, Zagreb, 2010.) navodi nas na razmišljanje o usudu velikih pjesnika malih naroda, pogotovu onih koji žive udaljeni od takozvane kulturne matice. Odisejska popudbina, međutim, više je od toga, ona je blagoslov i prokletstvo ujevićevskih puntara što plove »prez kog vojvode al zakonodavca«, šimićevskih mladića što su napustili roditelje, braću i prijatelje i pošli da »u tami svijeta traže novog boga«.
Rođen dva koraka do Ujevića i korak do Šimića, Petar Gudelj će krenuti njihovim stopama, napustivši već u ranoj mladosti svoju Itaku. Svoju Imotu, kojoj će se u svojim knjigama neprestano i uzaludno vraćati, jer je svaka odiseja zapravo samo san, san o povratku u vrijeme nevinosti. Nakon osnovne škole i niže gimnazije u rodnom mjestu, Gudelj se upisuje u mostarsku Učiteljsku školu, a u tom hercegovačkome vremenu objelodanjuje prve pjesme. Prvu knjigu Ruke, suze i čempresi objavljuje 1956. godine. Kratki fotografski snimak socijalnog pejzaža tog vremena mogao bi se predstaviti vedutama gladi, diktature pobjednika i odmazde novih komunističkih vlasti nad ratarima i pastirima, čiji su sinovi bili poražena strana u ratu.
Grubost i oskudica bili su plodno tlo na kojemu će nići pjesničke biljke o nekom boljem svijetu u kojem su široke ceste, a žene mekane i nježne. »U ledeno jutro siječanjsko krpila mi tužna majka na kaputu rukave. Sanjo, Sanjo, po našim krševima raste gorki cmilj i čemerika.« Pa ipak, Gudeljeve mostarske pjesme umnogome su se razlikovale od tamošnje kulturološke pozadine. Dok je većina hercegovačkih pjesnika slijedila neku vrst etnografske poetike, pjevajući o suncu, vinu i kamenu, Gudelj je pokušao tu grubost »pripitomiti«, dati joj dublji, metafizični smisao. Godine 1955. on prelazi u Beograd, gdje upisuje i svršava studij literature na Filozofskom fakultetu, a u tom gradu će živjeti sve do početka srpske agresije na Hrvatsku, početkom zadnjeg desetljeća prošlog milenija.
Dolaskom u Beograd, Gudelj studira i upoznaje svjetsku, ali i srpsku modernu literaturu, koja je u to vrijeme bila puno vitalnija i relevantnija od svega onog što se pisalo u ostalim dijelovima zemlje. Iako je Gudeljev opus jezično i nacionalno markiran od početka do kraja, u njegovoj poetičkoj paradigmi će se osjećati i utjecaji modernog srpskog pjesništva. On u jednoj poznoj i sjetnoj pjesmi zahvaljuje Srbiji: »Za Borinu Uvelu ružu i suv bosiljak. Za mjesečinu u Vranju. Za Mominu (Nastasijevića, op. ur.) Sestri u pokoju i Gospi. Za Lament nad Beogradom. Za Rastkovo Otkrovenje i Matićevo More (Srbiji na istoku).«
Razumljivo je da svi navedeni pisci nisu neposredno utjecali na Gudelja, ali je sigurno da je on od srpskih modernista naučio svojevrstan vitalizam i živost, baštinio razornu jezičnu energiju. U našim prijateljskim razgovorima o književnosti znalo se dogoditi da Petar naizust izrecitira pola Davičove Hane ili mnoge Popine čarobne pjesme. Ali, on je ponajprije baštinik i vrstan znalac hrvatske versifikacije, od začinjavaca do ekspresionista, od bugarštica, preko Kačića do Andrića i Ujevića. Pa onda heladski i rimski mitovi i ritmovi. Malo je pjesnika s takvom književnom erudicijom – na vrlo osebujan način, udarajući ritam desnom nogom, on je u stanju naizust izgovoriti deset tisuća stihova u jednome dahu. No, vratimo se pjesnikovim knjigama.
U svojoj drugoj knjizi (Isus je sam, 1961.) Gudelj kroz lik popljuvanog Spasitelja riše portret zavičajne žestine. Isusov se arhetip neprestano ponavlja u vremenu, njegov život među zakrvljenim ljudima je patnja, gora nego njegova presveta muka na križu. U ovoj knjizi pjesnik se potpuno okreće od lirskih hercegovačkih veduta, zagovarajući jednu poetiku verizma, koja će njegovu sveukupnom pjesništvu dati snažan pečat. Brutalnost jednog sustava koji se kleo u bratstvo svih ljudi najbolje se oslikava u pjesmi Komunistička poema, koja opisuje ulazak partizana u Imotski, a ima ovakav kraj: »Krkljaju jame ko nedoklani popovi. Svakome od nas crijevo iz usta visi. Škripe vješala. O slatka muziko! Propišale krv krvopije. Profit bljuju buržuji s vješala. Dimljivo praskozorje. Naprijed, Mlada Revolucijo! Moj neznamkoji brat skide pušku s ramena: – TRAS! TRAS! TRAS! Sad vidimo i bez tvojih smrdljivih papaka. Prijeđosmo preko očeva leša.«
U narednim knjigama (Suhozidina, 1974.; Tropi. Počela, 1976.; Štit, 1979.; Vrulja, 1982.; Osmoliš, 1982.; Vlkoe 1983.; Ilirika, 1984.; Hesperidske jabuke, 1986.) Gudelj napušta zavičajnu realnost i predaje se istraživanju dinarske mitologije. Otkrivajući poetsko obilje u zavičajnoj oskudici, on se prvo okreće ilirskoj mitologiji, pjevajući pohvalnice ilirskim božanstvima. Kult Sunca, i kult Zmije. Kod Histra: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica, što se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podignut spomenik u Plominu. Nadalje Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda. Identificira se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata…
Posebnu pažnju pjesnik posvećuje bogu-Zmiji, poskoku (lat. vipera ammodytes), te bogu Terminusu, zaštitniku meda. U opozitu (zmijski) otrov – med začinje se i nestaje život te mitološke »ilirike«, prepune vila, golubica, ovnova, jaraca, orlova i vukova. Sva ova stvarna-mitološka bića Gudelj antropomorfizira u ludoj i genijalnoj poemi dinarskih gora i voda ponornica, gdje se u svakom času dodiruju ljudsko i božansko. Ilirska mitologija miješa se s grčkom, rimskom i slavenskom, tvoreći fantastični imaginarij Sredozemlja. Tu pjesnikovu inspiraciju i preokupaciju Ivan Lovrenović u jednom ogledu naziva »znanjem planine«:
»Drugi vid integrirane i integralne Gudeljeve erudicije jest znanje stečeno, i vazda nanovo stjecano, iz iskustva zemlje. Znanje planine, vjetra, kamena, mora, znanje bilina i živina, znanje drevne ergonomije – predmeta, poslova i pokreta. Prije svega i iznad svega: znanje planine. Biokovo je u Gudeljevoj poeziji, tako, planina u isti mah intimna i mitska, biće s kojim se pjesnički subjekt i doslovno stapa u jedno tijelo, ali Biokovo je i onaj vječni axis mundi, sakralna vertikala Svijeta i Smisla« (Poezija kao znanje planine).
Kroz tu čaroliju elemenata odvija se ljudska povijest, antička, barbarska, mletačka, hrvatska. Pjesnik stiže čak do pelaškog stvaranja svijeta, gdje prvi čovjek niče iz zemlje i veliča zemlju. Gudeljevo domoljublje, pak, nije patetična ekstaza, već zavjetom ovjeren testament: »Kad bi bila škrip zemlje iz koje raste samo jedna loza, samo jedna maslina, jedna smokva, opet bi bila moja velika domovina. Kad bi bila samo lubanja moga pradjeda, u lubanji očna jama, iz očne jame žut maslačak kojim moj pradjed, kroz maslačak, kroz svoj cvjetni teleskop, gleda Sunce i ptice, opet bi bila velika, moja domovina« (Kad bi bila škrip zemlje). Cijeli taj ciklus pjesama o izmučenoj zemlji, nad čijim jamama lepršaju golubice, jamama u koje su bačeni najbolji sinovi, poput onih mitskih Kraljevića, čine najljepše i najvjerodostojnije pjesme, grmljavinu i munje modernoga hrvatskog jezika.
Ima u Gudeljevu opusu jedna vrlo neobična i, na prvi pogled, za njega netipična knjiga, pod sarkastičnim naslovom Europa na tenku (Beograd, 1986.). Tenk, to sofisticirano vojno sredstvo, patentirano od Engleza u Prvom svjetskom ratu, postalo je simbolom ratova dvadesetog stoljeća, ponosom europskih i američkih militarističkih poduhvata. Za Gudelja, pak, tenk je mitsko biće, utjelovljenje kakva modernog Kiklopa ili Minotaura, čudovišta koje kosi klasje ljudskoga roda. Feničansku božicu Europu, koju je Zeus uzeo na prevaru, Gudelj je posadio na tenk, ironizirajući tako uljudbu cjelokupne tzv. zapadne sfere.
Stavljajući to ubilačko oružje u kontekst najznačajnijih simbola civilizacije, on, kao kakav zloguki prorok, najavljuje događaje koji će od bijeloga grada njegova života načiniti prijestolnicu zla i mraka. U stihovima o tenku varirana je gotovo cijela versifikacijska paradigma – od parafraza lirike i narodne pjesme, narodnih poslovica, pa sve do lirskih proza. Dok je pisao sagu o tenku koji razdragano dočekuju »tri Budimke djevojke«, on nije ni slutio da će zbiljske pohvalnice tenkovima koji su kretali na Vukovar ispjevati neki njegovi kolege i suputnici. Ili je, možda, i slutio?
Pa ipak, više od tenka, ovog pjesnika zanima Eros, antički bog ljubavi, raskalašni potomak Afrodite i Aresa. Taj gudeljevski bog Eros vodi ljubav s vilama, čobanicama, jabukama, kruškama, smokvama, lijepim i nedostižnim nimfama Dinarskoga gorja, rumenim seljankama Imote i Ljubuškoga, ljepoticama Šumadije i Avale: »Mjesečinom nalila sise, usta maslinovim uljem…, pozvala me brati ljubice… Tri dana proveli na onom svijetu. Za to vrijeme: oko nas, po nama nikle ljubice. Najmodrije i najmirisnije ispod njezina pupka.« Pjesnik opjevava slast tjelesnog, on se s melankolijom sjeća tih žena koje su mu darivale nezaboravne trenutke užitka i zanosa: »Bila je božica: ja sam je prepoznao. / Ona to nije znala. / Prolazila je kroz aule / Beogradskog univerziteta / noseći na glavi vijenac / od zelena žita i morske pjene / Za njom je koracala maslina.« Sve te čudesne žene za Gudelja su tek umnoženi lik Nausikaje, koja mu taži rane i blaži trenutke neizvjesne plovidbe.
Gudelja sam upoznao prije tridesetak godina; sretali smo se s vremena na vrijeme, najčešće na Beogradskom sajmu knjiga, razmjenjivali knjige i pokoje pismo. U beogradske književne krugove nije mnogo zalazio, ali je bio vrlo cijenjen i priznat od tamošnjeg establišmenta. Kad sam, početkom sedamdesetih, činio prve korake u književnosti, Gudelj već bijaše poznat i afirmiran autor. Njegove knjige crple su snagu iz morfologije i poetike mog zavičaja (rođeni smo svega dvadesetak kilometara zračne udaljenosti), njihov lapidarni jezik podsjećao me je na mudri govor ilirskih staraca u toplim noćima djetinjstva. Ja sam se kao mladić pomalo stidio tog našeg siromaštva, a Petar je u njemu otkrivao svjetove raskoši, koji me sve više plave u mojoj poznoj dobi. Iako je naš kraj rodio neke velikane hrvatskog stiha, nitko od njih nije tako kao Gudelj obznanio i otjelovio to blago u zavičajnom siromaštvu, ne upavši, rekosmo, nikad u zamke kampanilizma i etnoloških poetizacija, što je, također, svojstvo velikih.
Njegove pjesme posvećene zavičajnim Vruljama (tako glasi naslov jedne njegove knjige) emaniraju tugu i nostalgiju za vilinskim vrtovima Dinare: »Ljuljaj nas goro, velika majko Sredozemlja, ljuljaj nas nad jamama.« Početkom devedesetih, rekli smo, pjesnik se preselio u Hrvatsku, ali tu nije bio dovoljno prepoznat. Ostao je manjinac u tijelu vlastitog jezika, poput Šopa, poput Tina. Sarajevska književna stella priznanje je pjesniku čija se sva poetika slila u jedan savršeni mramor, u jedan Inschrift sličan onom kočerinskome.
Gudelj je nastavio pjevati odu svojoj Imoti, povezujući je sa srednjovjekovnom morfologijom zemlje i krvi. Dok je njegova poezija bila gejzir, vulkan što riga užarenu lavu, hrvatski pjesnici u Zagrebu pjevahu o mrtvim jezerima, pretežno sonetno, gradeći jednu poetiku bez razloga i smisla. Zbog tog ona Gudeljeva ironija u biografskoj bilješci. Ali to je tek privid, jer njegovo vrijeme pjeva. U najnovijim knjigama Po zraku i po vodi, Zmija mladoženja i Duša tilu on se iz svedenborgovskih paklova vraća u djetinji svijet, gdje žene mirišu po kozjem siru, a mladići uz grlene deseterce gange odlaze u tuđinu, u potragu za boljim životom. I sve je opet isto kao na početku svijeta.
Život je protekao kao san, oči se nagledale blještavila velegradova, noge se umorile od putovanja po kontinentima i sve je to na neki način besmisleno isto; još se jedini smisao nazire u ujevićevskim malenim mjestima srca – Zadvarju, Podosoju, Zmijavcima, Cisti Provo, gorskim očima Imotskog, mirisnim oazama Ljubuškoga. Još se samo stihovima može rekonstruirati svijet u kojem smo jednom davno bili anđeli.