Ćudi kasnoga ljeta
Za prvi film Jasmile Žbanić Grbavica bio sam siguran da će dobiti glavnu nagradu Berlinskog festivala i to sam, tada u Danima, bio i napisao, prije no što je film u Berlinu bio i prikazan. Za ostvarenje Quo vadis, Aida, koje je u umjetničkom smislu relevantnije i kompleksnije od Grbavice, znao sam da neće dobiti Oscara u dobroj vjeri, i mislim da je sjajna stvar što taj film nije ovjenčan tom najvećom nagradom. Zašto?
Evo zašto. U romanu Kontraendorfin, jednog od najznačajnijih srpskih pisaca danas, Svetislava Basare, ima i ovakva scena. Glavni lik (pripovjedač, lirski subjekt), izgubljen u balkanskim bespućima klanja i oranja, sanja o Nobelovoj nagradi, bolje reći snatri u izmaglici alkoholnih isparenja, o tome kako u Stockholmu prima to najveće književno priznanje, taj miliončić dolara. Usred ceremonije, piše Basara, na pozornicu nepredviđeno istrčava švedski kralj Gustav, „razdrljene košulje, urlajući na sav glas: Ne dajte nagradu monstrumu, lumpovao je po kafanama, dok su njegovi prijatelji ubijali decu u Srebrenici“.
Ova basarinska parabola govori nam, zapravo, o smislu i ulozi umjetnosti danas. Ta nije li Nobelom ovjenčani pjesnik Handke, „lumpovao po kafanama“, dok su njegovi srpski prijatelji inspirirali ubijanje djece u Srebrenici? I ne samo lumpovao, već je stao u obranu Slobodana Miloševića, u času kad je cijeli svijet ovog balkanskog kasapina osudio za najveće zločine u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata. Tridesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, Thomas Mann javno je osudio tu politiku beskrajne laži, što su mu estetski čistunci zamjerili, tvrdeći kako se on, spuštajući se u blato dnevne politike, udaljava od uzvišenosti svojih estetskih principa, na što je on odgovorio: “Branitelji čiste književnosti sami sebe danas čine jadnim, jer je politička borba u sadašnjim uvjetima na trenutke značajnija, važnija i vrjednija poštovanja od cjelokupne poezije“.
No, vratimo se Aidi. Najveći izazov za svakog umjetnika je obrađivati temu genocida, jer se uzvišenost ljudske patnje raspline u matematici tolikih brojeva. Svi pokušaji, koji su se zasnivali na rekonstrukciji zvjerstava i industrije ubijanja teško su se probijali do gledalaca, jer ljudska uobrazilja ne može prihvatiti toliko zlo. Vrlo je malo filmova o genocidu, a snimljeno ih je na stotine, zbog toga uspjelo biti prihvaćeno od širokog gledateljstva. To je u prvom redu Spielbergova Schindlerova lista, koja pokušava izbjeći bipolarnost zločina i fokusirati tračke svjetla u sveopćoj pomrčini nacizma. Veliki mađarski pisac Imre Kertész, koji je i sam prošao kalvariju Auschwitza, piše kako je i taj Spielbergov film jedna holivudska limunada, jer on vrlo malo odslikava užas holokausta, stvarnost ljudi koji su doživjeli neopisive zemaljske muke. Najsnažnije filmsko djelo s tom tematikom svakako je Lanzmannov dokumentarni megaprojekt Shoah, u kojemu nema scena masakra ni ubijanja.
Tragedija mnoštva mora se prikazati kroz tragediju pojedinca. Polazeći od ovih pretpostavki, Jasmila Žbanić izabrala je jednu obiteljsku priču, zasnovanu na autentičnoj kalvariji Srebreničkog genocida iz knjige pisca i svjedoka Hasana Nuhanovića. Priča o Aidi, profesorici engleskoga, koja u nizozemskom kontigentu UN-a u Srebrenici, radi kao prevoditeljica, središnja je drama filma, koja se odvija u gotovo besprijekornoj rekonstrukciji strašnih događaja, te umjetnosti ubijanja, nezapamćene svireposti nad kojom staje ljudski mozak. (Ta kronika ubijanja vjerno je prikazana u dokumentarnom romanu Beara Ivica Đikića). Jasmila Žbanić kroz Aidinu priču (glumi ju sjajna Jasna Đuričić) prikazuje ostavljenost i nemoć krhke ljudske biljke u sveopćem mraku čovječnosti na koncu dvadesetog stoljeća. Pokušavajući spasiti svoju obitelj, muža i dva sina, Aida pokazuje kako je ljubav nemoćna u trenutku kad mržnja kosi bezbrojne ljudske biljke, poput kuge.
Žbanić je uspjela snimiti film o genocidu, bez ijedne scene brutalnog mučenja, takoreći bez ijednog ispaljenog metka. Pa ipak, rafali u provincijskoj kino-dvorani odzvanjaju podmuklije i strašnije od bilo kakve pirotehnike i paljevine u našim ratnim filmovima.
Ovaj film, rekli smo, zasniva se na dokumentarnoj rekonstrukciji srebreničkog pogroma, ali bez ideološke opredijeljenosti, što je veliko umijeće u aktualnom političkom kontekstu naše zemlje, u čijem se jednom dijelu srebrenički genocid još uvijek osporava, a krvnici se još uvijek slave kao nacionalni heroji. Quo vadis, Aida? je u tom smislu čist kao suza, a njegova po(r)uka duboko humana i razumjet će je svi ljudi koje zanima istina o velikoj europskoj pomrčini na koncu dvadesetog stoljeća. (Pojedini pisci metaforički Srebrenicu nazivaju paklom, što je pogrešna metafora, jer u pakao dolaze vini, a nikad nevini.)
Dok srpski režim osporava srebrenički genocid i vrti propagandističke i površne filmove o jasenovačkom (Dara iz Jasenovca), posve je razumljivo da Aida nije rado prihvaćena od zvanične javnosti u Srbiji i Republici Srpskoj. Ali, veliki srpski intelektualni autoriteti, kakvi su Svetislav Basara, Milan Vlajčić i Biljana Srbljanović ocijenili su ovaj film izuzetnim umjetničkim ostvarenjem.
Zbog čega film nije dobio, a po mom mišljenju nije ni mogao dobiti, ovogodišnjeg Oscara, druga je priča. Film Jasmile Žbanić nije imao nikakvu institucionalnu potporu i pravo je čudo da je dospio i u najuži izbor. Zbog nedovoljnog marketinga nisu film uspjeli ni vidjeti svi članovi akademije. Svijet se umorio od zla, pa mu je interesantnija i bliža priča o jadima mladih alkoholičara (Another Round), nego o kalvariji tisuća ljudi u dalekoj Bosni. I treći, najvažniji razlog – ovo je naš film, film koji nije pravljen s nakanom da se svidi svijetu, nego da pokuša svjedočiti o našoj muci, koju taj svijet nije razumio ni u danima kad se događala. Jasmila Žbanić nije falsificirala povijest po mjeri vladajuće tzv. političke korektnosti, što je loša preporuka na današnjem tržištu umjetnosti, gdje je podilaženje publici i žirijima puno važnije od istine. Filmografija ove izuzetne umjetnice, vidljivo je, u temelju ima zavjet jedne djevojčice koja je proživjela užas ratnog Sarajeva, zavjet da će svjedočiti o tom zlu. Veliko zlo su vidjele zbunjene dječje oči, oči koje vide i pamte.
Jasmila Žbanić je filmom Quo vadis, Aida? pokazala da umjetnost mora biti prisutna u vremenu, da ona može i mora svjedočiti o ljudskim sudbinama u zlu, bez obzira na vladajuće trendove i estetičke teorije. Biti na strani istine, ostati na strani prezrenih i ubijenih, jedini je moralni izbor. Umjesto poante ovom zapisu, stoga, navedimo riječi na početku navedenoga Svetislava Basare: „Jasmila Žbanić ovosvetska zbivanja posmatra kao i Benjaminov Anđeo istorije – kao jednu jedinu, zajedničku katastrofu, koja možda više pustoši i unesrećuje zločince nego žrtve, što je teza za koju bi pustoš koja je zavladala u našoj zemlji, koja idealizuje i idolizuje zločince, mogla poslužiti kao nepobitan dokaz.“
Mislim da su ove Basarine riječi vrjednije od bilo kakve svjetske nagrade.