Ottó Tolnai 1940 - 2025
Tek nakon pada Berlinskog zida, ponovno se počelo učestalo govoriti o kulturi i književnosti Srednje Europe. Austrijski pjesnik Peter Handke među prvima je ironizirao taj pojam, kao kategoriju prošlog svršenog vremena, nazvavši Mitteleuropu tek meteorološkom kategorijom. No, Handke ko Handke, više sklon da šokira i provocira nego da se zamisli. Srednja Evropa, međutim, danas je više kulturološki, nego politički termin – vladavinu feljtona, kavane i opere odavno je supstituiralo carstvo televizije, medija i Interneta. Mađarski jezik, koji je bio važnom sastavnicom tog carstva, danas je lokalni europski jezik, bez obzira što su ga još jučer govorili najznačajniji južnoslavenski pisci, kakvi su, recimo, Krleža i Crnjanski. Jedino što je ostalo od toga svijeta danas jest književnost, utemeljena na velikoj erudiciji i velikoj tjeskobi.
Nostalgija za Austro-Ugarskom na Balkanu je usmjerena uglavnom prema Beču, mada su veliki trag na ovom prostoru ostavili upravo Mađari. Imena, primjerice, Benjamina Kallaya (1839.-1903.), utemeljitelja moderne bosanske državne strukture ili Josipa Vancaša (1859.-1932.) graditelja europskog urbaniteta Zagreba i Sarajeva uglavnom se vezuju za Beč, mada su obojica bili mađarski državljani. U povijesti srednjoeuropske kulture na cijelom zapadnom Balkanu znatno su participirali mađarski autori, kako u graditeljstvu i javnom životu, tako isto u glazbi, slikarstvu i književnosti. No vrtlozi povijesti koji su obilježili dvadeseto stoljeće kao vijek najvećih ljudskih zala i stradanja, izbrisali su i same korijene naših višeslojnih identiteta. Die Wüste weckst, upozoravao je još Nietzsche, a rast te duhovne pustinje obuhvatio je i naše dane i ne vidi mu se kraja.
Nakon propasti komunizma najznačajnije otkriće tog potonuloga otoka svakako su bili mađarski pisci – svijet je ponovno počeo govoriti s velikim respektom o mađarskoj književnosti, kao jednom od srednjoeuropskih duhovnih epicentara. Pa su jedan po jedan na velika vrata europske književne pozornice izlazili Imre Kertesz, Peter Esterhazi, Istvan Öersi, György Konrad, Peter Nadas… To srednjoeuropejstvo sad se nastavljalo na tradiciju književnosti kao izdanka erudicije, ukrštanja različitih kultura i jezika, ali i svojevrsne srednjoeuropske melankolije, o kojoj je ponajviše pisao Laszlo Vegel. Ono što su u prozi postigli spomenuti pisci, u poeziji je dosegao Ottó Tolnai. Iako se uspješno bavio prozom i dramom, likovnom kritikom i esejistikom, njegovo pjesništvo predstavlja najviše vrhunce mađarskog jezika danas.
Međutim, kao i svi veliki srednjoeuropski umovi, Tolnai je pisac bez obala. Njegova poezija dobrim dijelom naslonjena je i na južnoslavensku kulturnu tradiciju, koju je autor neprestano dodirivao svojim tijelom i djelom. Rođen u Kanjiži 1940. godine, jednom pograničnom gradu tadašnje Jugoslavije, Tolnai se školovao u Novom Sadu i Zagrebu, a svoju je književnu karijeru započeo u Újvideku, gradu kojem su graditeljski i kulturološki pečat dali upravo Vengri. Tolnai je bio najistaknutiji zatočnik naraštaja što je uvodio modernistički program u jugoslovenski tada još uvijek socrealizmom hibernirani prostor i umjetnički senzibilitet. Književni časopis Új Simposion (Novi simpozij), koji je Tolnai osnovao i uspješno vodio niz godina, iako je izlazio na mađarskome, širio je granice duha u cijeloj bivšoj državi, boreći se za one slobode i umjetničke postulate o kojima socijalistička Mađarska u to vrijeme još nije mogla ni sanjati.
Tolnai je, moglo bi se reći bio predvodnik i duhovni lider te značajne generacije autora, među kojima su se još isticali István Koncz, pjesnik, Nandor Major, prozni pisac, Tibor Varadi, prozaist, István Domonkos, pjesnik i romansijer, István Brasnyo, pjesnik i prozaist, Laszlo Vegel, prozaist, dramski pisac, romansijer i esejist, Laszlo Gerold, kazališni kritičar, Csaba Utasi, književni kritičar, István Bosnyák, književni povjesničar i publicist, Kalman Feher, pjesnik, Katalin Ladik, pjesnikinja i glumica, Ferenc Deak, pjesnik, dramski pisac i scenarist. Ta generacija, rekli smo, bila je za generacije mladih pisaca širom Jugoslavije svojevrstan kružok avangardnih stremljenja, otimali smo se za prijevode njihovih pjesama, objavljivane tih godina po srpskoj i hrvatskoj književnoj periodici.
Iako je bio jedan od začetnika Új Simposiona, Tolnai je i u sklopu tog pokreta ipak ostao na neki način usamljena i apartna pojava. Njegove pjesme, koje sam prvi put čitao početkom sedamdesetih u prijevodu Danila Kiša, bile su izraz te srednjoeuropske tjeskobe i pobune, ali u njima je progovarala i erudicija, “pjevalo znanje”, kako bi to rekao Miljković. Forma se tu destruirala, ali smisao se ponovno konstituirao na tim krzotinama i opiljcima. Možda baš zbog toga što je prijateljevao s Kišom i s njim zajedno prevodio velike mađarske pjesnike, Tolnai je imao sreću da njegove pjesme ovaj veliki kovač jezika maestralno pretoči u drvene posude srpskohrvatskog jezika. Od tada, od te knjige ja sam lovio po novinama svaku Tolnaijevu pjesmu, a kasnije sam kao urednik sarajevskog Odjeka započinjao njegovim stihovima i svoje editorske produkte.
Moja je biblioteka opustošena u ratu, tako da sam izgubio većinu knjiga koje su mi poklanjali prijatelji i za koje bih danas dao pola svog sirotinjskog bogatstva. Tko zna gdje su sad svesci s posvetama od Kaštelana, Marinkovića, Pope, Ugrinova, Daviča… Jedna od rijetkih knjiga koja nije ukradena (valjda zbog tog što je bila na mađarskome) je Tolnaijeva knjiga Cápácskám: apu!, koju mi je Ottó darovao u listopadu 1990. godine, kad sam ga bio posjetio u njegovu novosadskom domu, u tadašnjoj Cvećarskoj ulici. Ni danas ne znam čak ni značenje naslova, ali tu knjigu čuvam među svojim najdražim stvarima, odmah iznad pisaćega stola. Tolnai mi je tad bio poklonio još jednu knjigu, čiji sam naslov upamtio – Vilagpor, prašina svijeta, ali se i ona izgubila u prašini (prašumi) iz vlastitoga naslova.
Zanimljivo je da je prvi ozbiljniji izbor ovog pjesnika izišao te iste, 1990. godine u Sarajevu, pod naslovom Rusma ili minijum možda, u prijevodu Save Babića, a u nakladi sarajevskog Zadugara, poduzeća što je štampalo uglavnom poljoprivrednu literaturu, priručnike o kalemljenju sadnica ili ozimom obrezivanju vinove loze. Ta Tolnaijeva knjiga bit će nekom vrstom njegove ulaznice u sarajevski pakao, gdje je sudjelovao na skupu Nezavisnih pisaca, zajedno s Kovačem, Tišmom, Davidom, Lovrenovićem… i tada bio izabran za predsjednika. U svojim autobiografskim romanima Ton konca i Pjesnik od svinjske masti on to naše nastojanje da se, kako bi rekao Pekić, upokoji vampir, evocira s gorkom ironijom, a sarajevsku agoniju doživljava kao vlastitu trajnu traumu i bol. Neke od najljepših stranica o stradanju Bosne u proteklome ratu izišle su iz pera jednog Mađara, na jeziku koji u današnjoj Bosni malo tko čita i poznaje.
U vremenima bečkoga egzila, kad sam bio izgubio svaku nadu u povratak bilo kamo, sreo sam Tolnaija u Beču. Povezao me s njim naš zajednički poznanik György Buda, prevodilac s njemačkoga na mađarski, divan i šarmantan čovjek. Putovali smo zajedno u jedan franjevački samostan u Gradišću (mislim da se mjesto zvalo Mariasdorf), raskošnu kasnogotičku crkvu, koju je čak početkom petnaestog stoljeća podigao neki grof kao svoju zadužbinu. U tom malom pitoresknom mjestu, župi bez župljana, lokalni svećenik, koji je i sam pisao stihove, organizirao je književni festival. Buda je čitao prijevode Ottóvih pjesama, a ja sam svoje govorio na njemačkom u vlastitom jadnom prijevodu, ali je efekt naših riječi na pozvane trećoredice uglavnom bio zanemarljiv.
Poslije smo u tom seocetu jedva našli neku kafanu, neki minijaturni bajzl, gdje smo sve do fajronta pili rakiju s pivom, jedan prognani Hercegovac i jedan jugoslavenski Mađar, bratski ridajući nad sveprisutnim zlom u našim surim zavičajima. Nakon toga, Ottó se vratio na Palić, a ja sam ostao u Beču; sjećam se i sada njegove ruke kako mi, udaljavajući se, dugo maše kroz vjetrobran automobila u jednoj pokrajnjoj bečkoj ulici.
Knjiga “Balkanski lovor”, koju sam uredio i objavio u ediciji Sarajevski stećak, predstavlja izbor iz nekoliko zadnjih Tolnaijevih knjiga, koji je sačinio profesor Istvan Ladanyi, u suradnji s autorom. Ovi pjesnički ciklusi naslovljeni su po jednoj anegdoti – kad je umro veliki srpski pjesnik Vasko Popa, njegova supruga Haša, kojoj je pokojnik posvetio sve svoje knjige, htjela je svom mužu isplesti jedan mali lovorov vjenac i položiti na grob. Međutim, u to vrijeme (praskozorje bratoubilačkog rata) Milošević je bio uveo trgovinske sankcije, tako da u bivšoj prijestolnici nisi mogao kupiti niti jedan list lovora, koji je, naravno, oduvijek stizao iz Dalmacije… Kroz tu bezazlenu anegdotu pjesnik riše sablasne dimenzije bezumlja koje je proizvelo toliku krv i nesreću. Popa, najveći srpski moderni pjesnik, ostao je bez vijenca svoje ljubavi, kad su mračnjaci već bili preuzeli sve u svoje ruke.
Na novinarsko pitanje kakva je razlika između jugoslavenskih i mađarskih Mađara, Tolnai je u jednom davnom novinskom intervjuu odgovorio: razlika je u tome što jugoslavenski imaju more. Može zvučati paradoksalno, ali Tolnai je jedan od najvećih pjesnika i zaljubljenika mora.
U svojim, pak, “morskim” pjesmama, Tolnai se otkriva kao zaljubljenik Mediterana, posebice Jadrana. Njegove jadranske vedute govore o toj čežnji:
Pjevajući o moru
na morskoj obali čovjek ponekad
naiđe na stare slikare drhtavih ruku
šćućureni vani na stijenama
možda već odavno slijepi
i slikaju more
cijelog su života to činili
u najboljem slučaju zimi su se povlačili u brda
na zidovima zabitih malih crkava lickali
sakata krila anđela
da imaju novca za kruh vino
baš cijelog su života samo to činili
na što manja što grublja platna mazali su
ovisno o burinu tramontani bonaci
plave boje
tako bih i ja volio završiti svoj životni put pjesnika
o moru
o njegovim stijenama bijelim od govana galebova
pjevajući u nekom dalmatinskom selu
gdje ne razumiju moj jezik
mada ja razumijem njihov
i istina je bogme da i oni slute nešto
o našim kraljevima
koji su bili i njihovi kraljevi
jednoga od njih primjerice ovdje nedaleko čuvaju ruku
jer bolje je relikvije čuvati na slanom zraku
nego gore na vlažnome sjeveru.
U Budimpešti sam posljednji put bio od 20. do 24. rujna 2006. istodobno su se odvijali književni festival “Budapest Transzfer” i demonstracije oporbe pred državnim parlamentom. Dolazilo je vrijeme Orbána. Dok su prosvjednici tražili ostavku premijera Ferenca Gyurcsanyja, demonstrirajući pritom huligansko nasilje, u Petöfijevu muzeju mi smo govorili stihove. Premijer je priznao da je kao političar lagao narodu i to ne želi više činiti, ali oporba se uhvatila tek za prvi dio rečenice. U silini vandalizma prepoznajem ponešto od frustracija iz bivšeg sustava. Pomislih: kad bi u nas ljudi kažnjavali političare zbog laganja, demonstracije nikad ne bi ni prestajale. Bijah gostom velikog pjesnika mađarskog Otta Tolnaija, koji je Peštanima predstavljao moje pjesme u svome i Besedeszovu prijevodu. Zvučalo je veličanstveno, iako nisam razumio ni jednu jedinu riječ.
Svi su te oporbene nemire povezivali s polustoljetnicom mađarske pobune protiv Sovjeta, kada je, u jesen 1956. godine, nesretni komunistički premijer Imre Nagy, titoist, zatražio azil u bivšoj jugoslavenskoj ambasadi, gdje se skrivao dvadesetak dana. Rusi su ga izvukli, obećavši mu amnestiju, potom su pogazili riječ, odvukli ga u jedan rumunjski zatvor, a nakon dvije godine mučki ga smaknuli, kao psa.
Ottó i ja spavali smo te dvije noći u apartmanu Poljoprivrednog muzeja, odmah u blizini peštanskoga Trga heroja. Oko nas, na zidovima, bili su povješani preparati ptica, što su, kad se ugase svjetla, izgledali kao kakvi elsinorski dusi. Ottó mi je tad u tišini pričao priču o ženi iz Srebrenice, koju već bješe objavio u nekom mađarskom časopisu. Priču je nazvao “Najljepša književna večer moga života”. Bio sam na rubu plača, ali suze nisu tekle. Nisam mogao dugo zaspati, jer se orao mrcinaš iznad moje glave spuštao u moje rasute i rastrojene misli, zobao ih kao kakvo trulo i besmisleno zrnevlje.