Ćudi kasnoga ljeta
Ovogodišnja komemoracija žrtvama opsade Vukovara protekla je onako kako smo i očekivali – parada domoljubnog kiča i tradicionalnog klerikalizma. Iako je vrijeme korone nulti trenutak za skrušenost, hrvatski je državni vrh i ove karmine iskoristio za besramna politička prepucavanja, pa je predsjednik države separatno polagao vijence, prkoseći vladinu protokolu. Nisu li nas ovi vrli hrvatski odličnici podsjetili na svađu halapljivih nasljednika nad tijelom ubijena mrtvaca, čiji se leš još nije ni ohladio. Tirade lažnog domoljublja najglasnije su bile u onih koji su bili daleko od fronte, ušuškani u toplim sobama i zaštićeni podrijetlom i društvenim značajem. Sirotinja, kao i uvijek, nije imala izlaza.
Našao se tu i izaslanik srbijanskog predsjednika, devedesetih poznat kao žestoki kritičar Vučićeve politike, i pobožno, kao pravi kršćanin, kleknuo pred spomenikom, kao što je kleknuo i pred Vučićem, a sve je to sličilo na kakav kazališni igrokaz sa lošim glumcima u dozlaboga patetičnom scenariju. Jedino su grobovi tu bili stvarni, kao zlokobne kulise, koje su ritual ispunjavale jezivom tišinom. Mediji su opetovali scene tribalnog razaranja Vukovara i golgote njegovih žitelja, a meni je na um padala samo jedna fotografija, snimljena 19. rujna 1991. godine u Novom Beogradu, na kojoj razdragana masa građana obasipa cvijećem pancere koji idu u smrtni pohod na daleki hrvatski grad. Da, razdragano i euforično slali su svoje sinove u pohod pakla i zločina.
Srpski pisac Vidosav Stevanović opisuje tu atmosferu s navedene fotografije: „Na Novom Beogradu ponovo se tad okupljaju starci i starice koji su nedavno pretili studentima. Oduševljeno viču i bacaju cveće na dugu kolonu tenkova koji su u martu okupirali glavni grad da bi ga spasli od ‘sila haosa i bezumlja’. Ovog puta cilj blindirane kolone nije centar Beograda već Vukovar, mali i tih grad na Dunavu.” Stevanović gorko zaključuje: „Starost je tada, škripeći kostima i ukočena od reumatizma, ustala protiv svoje mladosti.” Značenje imenice mladost ovdje je dvostruko.
Ne ulazeći u složenu konfiguraciju ratnih događaja i ne izjednačavajući i ne uspoređujući ništa ni s čim, vrlo je lako zaključiti da su na svim stranama zdravi zubi ostali trunuti u vlažnoj ilovači, dok su zubne proteze i rasklimani gebisi komandirali i zapovijedali iz ugrijanih i osiguranih odaja. Staračke revolucije, što je onda i logično, ostvarivale su se u znaku pasatizma i najcrnjeg konzervativizma. Boreći se protiv komunizma, oni su se, zapravo, borili protiv vlastite proćerdane mladosti – oni koji su tvrdili da je naučno dokazano da Bog ne postoji, religiju su pomakli u epicentar socijalnog života, a liberalni fluid modernosti zamijenili strogim patrijarhalno-ruralnim i plemenskim kategorijama.
Na sijedu kosu njihove djece popovi su najednom ritualno polijevali krsnu vodicu, ali riječi kršćanskoga milosrđa iz njihovih usta potekle nisu nikada. Očevi naroda imali su mrk izraz lica – smijali su se rijetko i usiljeno, osmijesima ajkula, i to obično kad bi završili pregovore o „humanom preseljenju” i nasilnoj krvavoj podjeli susjedne siromašne zemlje.
Arhetipska scena biblijskoga mita o Abrahamu (Ibrahimu), koji je spreman za lojalnost božanstvu žrtvovati svog sina, od najranijih dana me ispunjavala nespokojem, jer, mislio sam, nema te ideje ni tog iskušenja koje mogu natjerati oca da potegne nož na svoje čedo, nema tog boga koji smije biti preči od krhke zemaljske ljubavi. Ali, ta parabola se ponavlja do dana današnjega, jer očevi neprestance žrtvuju sinove na poticaj lažnih božanstava religije, nacije. Očevi su pojeli svoje sinove i poslije te nesnosne kanibalske gozbe sad govore o svojim veličanstvenim pobjedama.
I upravo to je tema romana Dobri dani mladog srpskog autora Marka Dinića, objavljena prošle godine na njemačkom jeziku, a prije mjesec dana i na srpskome, u prijevodu Dragoslava Dedovića (izdanje sarajevskog Buybooka), o kojem ćemo reći nekoliko riječi.
Nikad se za jedno umjetničko djelo ne smije reći da je autobiografsko, mada se u ovom slučaju biografija pisca i književnog lika ponegdje dotiču. Marko Dinić (rođ. 1988.) se iz domovine, iz Beograda, kao mladić otisnuo u bijeli svijet, poput stotina tisuća svojih vršnjaka, u potrazi za boljim životom, životom kakav im ne bijaše dostupan u voljenom zavičaju.
Glavni lik romana, pripovijedač, kao i autor, živi u Beču, i priča odiseju vlastite sudbine. Naracija se odvija u dva naizgled suprotstavljena toka: nakon deset godina boravka u egzilu on se vraća u Beograd, na sahranu svoje bake (koju apostrofira i u posveti na početku knjige) i taj povratak noćnim autobusom iz Beča preko Mađarske u Srbiju odslikava atmosferu naše dijaspore – putnici, izgubljeni u prostoru i vremenu (sličan motiv ima i jedna Vegelova drama) pričaju svoje jadne i žalosne priče. Jedan od tih putnika, pripovjedačev sugovornik ( literarni alter-ego?) istražuje zlo koje je obuhvatilo Srbiju i njene ljude krajem prošloga stoljeća. Drugi narativni tok počinje u Beogradu devedesetih, gdje narator, tad srednjoškolac, opisuje situaciju raspada jednog društva, njegovu moralnu trulež i civilizacijski kolaps.
Središnji motiv djela je obračun s vlastitim roditeljima, prije svega s ocem, koji je bio lojalni činovnik socijalističke države, a početkom devedesetih zdušno prihvatio Miloševića („predsjednika sa svinjskom glavom“) i njegovu politiku mržnje, rata i destrukcije. O svome ocu glavni lik govori s mržnjom, nazivajući ga bodljikavom svinjom, zatočnikom onih snaga o kojima je pisao i Vidosav Stevanović. Dinićev junak netremice promatra to zlo koje se spušta i u srednjoškolske klupe, pa se jedan profesor zemljopisa hvali kako je ratovao protiv Bošnjaka, trujući mlade ljude ratnohuškačkim mitologemama. Na predstavljanju knjige u Sarajevu Hana Stojić je taj pripovijedačev odnos prema ocu nazvala „aktom egzorcizma“, pokušajem istjerivanja Sotone, koji je obuzeo duše najbližih.
Ponovni susret s domovinom autora baca u još veći očaj, jer sve sve promijenilo samo nagore. On Beograd sad doživljava kao otok izvan svijeta, kao mjesto nečistih sila. Svijetla točka u svemu je ta baka, jedino ljudsko lice u cijeloj toj porodici koje zrači plemenitošću i dobrotom. Bernhardovskom žestinom Dinić se obračunava sa svima, osim s njom, dobrom staricom, koja mu je jedina darivala časove ljubavi i utjehe.
Roman Dobri dani Marka Dinića veliko je umjetničko djelo, koje govori o sudbini jedne generacije koju su uništili roditelji i prepustili ju avetima nacionalizma ili bespućima modernoga svijeta. Knjiga bi trebala biti obavezna lektira u svim školama u bivšoj Jugoslaviji, kao gorak eliksir, kao katarza i pouka. Ali to se neće dogoditi. I na kraju, svoj obračuna s ocem-monstrumom, glavni junak ipak završava u tišini, izgovarajući riječi razumijevanja:
„Negde, u međuvremenu, nastupila je promena: rat, detinjstvo, bombardovanje, šuma, škola, beg, tuđa zemlja, bakina smrt, autobus, povratak, prsten – otac je uvek bio iscrpljen i načet kad bi dolazio kući s posla, kao da je grad polako usisavao i njega i njegovo biće. U Beču ljudi nikada nisu izgledali tako izmoždeno. On je, kao i ja, bio zapušten, njegova generacija je bila poput jagnjeta sateranog u ćošak i namenjenog klanju, glasačko grlo za lepu, novu i pravednu zemlju…“
Mi smo generacija koja je svoju djecu žrtvovala kumiru nacije. Bacila ruže pod gusjenice. Ali, bog se nama nije javio iz gorućeg grma.