Stojić: Čuma puši na čibuče

Ćudi kasnoga ljeta

Proteklo je proljeće u izolaciji i strahu, a i ljeto se bliži kraju. Ukrali su nam sve, kaže moj susjed, pa evo ukradoše nam i ljeto. Gledam kroz otvoren prozor: kasno ljeto, taj najljepši dio godine zasipa nas mirisom plodova, idilom zelenih krošanja. U mome vrtu sazrele su kruške, grane se savijaju na krhkom stablu, hoće da se polome. Kasno je ljeto odvajkada omiljena inspiracija pjesnika, čiji elegični stihovi lepršaju iz sjećanja, kao lišće na vjetru.

Ove godine, zbog prinudnog zatočeništva, neće ostati naše stope na plažama, ali sjete imamo napretek. „Kasno l(j)eto“, iste naslove nose knjige Stevana Raičkovića i Danijela Dragojevića, pjesnika koje smatraju najznačajnijim u suvremenom obzoru srpskog i hrvatskoga jezika. Ja se, pak, sjećam Rilkeove Uspavanke, na koju sam napisao vlastitu varijaciju, prije desetak godina, a koja govori o davnoj jeseni, punoj epifanije i muzike. O jeseni života.

Kada izgubim te ja, da li ćeš bez mene moći da spiš: bez lipe što u noći šumori povrh tvoga sna? Bez mene, da te najzad tu ostavim s tobom sasvim samu, kao vrt kroz čiju struji tamu miris plodova koji zru.

Zloguka bolest pritiska svijet, zatočeni smo u stanovima kao osuđenici u zatvorskim ćelijama, koji ne znaju jesu li osuđeni na doživotnu robiju, ili okrutnu smrtnu kaznu. Liječnici i eksperti, stožeri i štabovi, svakodnevno daju izvještaje o nepoznatoj i opakoj bolesti, a jedino u čemu se slažu jesu apeli da ne izlazimo iz kuća, da peremo ruke i nosimo krpe na nosu. I dok se pridržavamo svih tih nametnutih mjera, šefica sarajevskog kriznog štaba putuje na odmor u Tursku, a ministar zdravstva podnosi ostavku. Mjere su nelogične i fleksibilne – književne večeri ne mogu, a nargila barovi mogu raditi. Pa mi pade mi na um jedan davni naslov iz beogradskog tiska: čuma puši na čibuče. Političari, pak, u sjenci pandemije smišljaju nove prevare i krađe, misleći, valjda, da će njih smrt zaobići. Za to vrijeme teoretičari zavjere trljaju ruke, strojevi opsjenara rade punom parom.

Uporedo s tim trijumfom opskurantizma odvija se drama izbjeglica. Ovi nesretnici se organizirano s područja Srbije prebacuju u Republiku Srpsku, pa otud u Federaciju. Ovu drsku manipulaciju Dodik „pravda“ vjerskim razlozima, ko biva nek muslimani idu k muslimanima. Nakon što je njegov entitet ognjem i mačem očišćen od vlastitih građana islamske vjeroispovijedi, sad ga čisti i od migranata, jer im ne odgovara njihova konfesija. U Federaciji, pak, te nesretnike također dočekuju nevoljko, jučerašnje izbjeglice ne mogu pomoći današnjima. A ljudi spavaju po kukuruzištima, bez hrane, vode, sanjana Evropa okružila se jakim policijskim snagama i ogradom od žilet žice, mladići umiru pred našim očima od studeni, prljavštine i gladi.

U Varšavi je koncem prošloga mjeseca od infekcije covidom 19 umro pjesnik i prevoditelj Grzegorz Latuszynski. Umro je mjesec dana nakon što je sahranio svoju suprugu Mariju Siwkovsku, također oboljelu od pošasti. U Bosni, zemlji gdje se sve više cijeni nego ljudski životi, a gdje novine smrde kao poljski nužnici, kako bi rekao Krleža, vijest o njihovoj smrti nije objavio nitko. A i zašto bi, kad je ono što se zove vlast uništilo kulturu i odagnalo od nas sve naše prijatelje, žive i mrtve i tom njihovu herostratizmu i štetočinstvu ne vidi se kraja.

Grzegorz Latuszynski preveo je i u Poljskoj objavio knjige Derviša Sušića, Anđelka Vuletića, Veselka Koromana, Abdulaha Sidrana… Godinama je posjećivao i volio našu zemlju, prateći njezine književne dosege i rezultate, prenoseći ih u poljski, jezik velikih pisaca i mirnih rijeka. Nije prevodio samo bosanskohercegovačke, nego i druge južnoslavenske autore, kao što su Mihalić, Crnjanski, Kovač, Raičković.

Porijeklom Bjelorus, Latuszynski je nakon završenog fakulteta u Poljskoj studirao u Beogradu i Zagrebu. Bio je dopisnik tad uglednog lista Życie Warszawy, a jedno vrijeme radio je kao kulturni ataše Poljske ambasade u Beogradu. Upoznali smo se početkom osamdesetih u redakciji Odjeka, koju je vodio vrijedni i plemeniti Čedo Kisić. S Grzegorzom je tad iz Poljske stigao i Zygmunt Trziska, prozni pisac, urednik časopisa Miesięcznik Literacki, te znameniti pjesnik Zbigniew Bienkowski, tad već preveden i popularan kod nas. Pili smo pivo jedne večeri u tadašnjem Klubu kulturnih radnika, a nakon fajronta Grzegorz nas je pozvao u svoju hotelsku sobu, gdje smo nastavili s vodkom.

Naše prijateljsko druženje produženo je u Varšavi, gdje sam, koncem osamdesetih, bio gost tad uglednog festivala „Varšavska pjesnička jesen“. U Grzegorzevu stanu tad smo se ponovno sreli, gdje nam je njegova supruga Marylka, kako ju je on zvao, pripremila ukusne poljske specijalitete. Bilo je sivo vrijeme, eksplozija pokreta Solidarność, a Poljskom je tad vladao general Jaruzelski. Razmijenio sam tad na crno stotinu njemačkih maraka i dobio za to denjak zlota, pa sam poljske kolege pozvao na vino. Malo sam znao tad o Poljskoj, pa sam Gzegorza upitao gdje se proizvodi najbolje poljsko vino, na što mi je šeretski odgovorio: „U Bugarskoj!“

Zadnji put smo se sreli u Varšavi prije petnaest godina u Nacionalnoj biblioteci Poljske, gdje je bila prezentirana moja druga knjiga u njegovu prijevodu. Pjesme je govorila njegova supruga i divno ju je bilo slušati. Hrvatski stihovi na poljskom zvučali su kao šuštanje lišća. Bila je to neka druga Poljska, socijalističko sivilo preplavile su radnje sa zapadnom robom, a novi zloti nisu se više mogli mijenjati na crno. „Bienkowski je umro u siromaštvu i zahvalan je bio kad sam mu poklonio televizor“, pričao mi je tad Grzegorz, „a Trziska je izvršio samoubojstvo, nije mogao živjeti novo vrijeme, nije se mogao prilagoditi“. Spremao je Grzegorz veliku antologiju bosanskohercegovačke poezije, koja je trebala izići iduće godine, ali okrutna corona bila je brža. Ako ikada više odem u Varšavu, posjetit ću groblje na kome počivaju Grzegorz i Marylka. Do widzenia, drodzy przyjaciele!

Dječja graja, ta čudesna muzika rujna, ovih dana ponovno odzvanja niz moju ulicu, udaljenu pedesetak metara od škole. Unatoč pošasti, vlasti su odlučile pustiti malene u učionice, naredivši im stroge mjere izolacije. Razmišljam tko uopće može prvašiće suočiti s ozbiljnošću trenutka, presjeći im igru strogim naredbama o nošenju maske, socijalnoj distanci, pranju ruku? Znači li to da će im strogost uništiti dječju radost, da će škole postati dječja mučilišta. I dalje: što ako maleni zaraze svoje roditelje i pošalju ih u smrt, hoće li im se tako na nejaka pleća natovariti balast doživotne krivnje. Ali, trijumf egoizma već je upropastio budućnost ove zemlje, koju masovno napušta naše nesretno potomstvo.

Zbitije u Crnoj Gori ispunjavaju nas nespokojem. Rušiti vlast Mila Đukanovića zbog korupcije, a zazivati Srbiju i Rusiju, najkorumpiranije zemlje u Evropi, kao spas, podsjeća nas samo na devedesete, kad se rušila Jugoslavija, pod egidom događanja naroda. U tim glavama ništa se nije promijenilo: „Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi“, odzvanjale su tim mitinzima kanibalski stihovi srpskih pjesnika, kao i usklici „Hoćemo Ruse!“. „Pobjeda“ se i danas slavi uz demoliranje bošnjačkih radnji u Pljevljima, kao da je malo „turske“ (bošnjačke) krvi proliveno u tom „događanju naroda“. Sve je isto – tu su procesija s moštima, tu su srpske zastave, a tu je i novi Sejdo Bajramović – Abazović… Druže Slobo, hrabri borče, Srbine i Crnogorče, hoće li to biti nova tragedija, ili ipak samo farsa? Slušamo i strepimo.

I tako… u topla ljetna jutra za tren napuštam majmunske zidove, kako bi to rekao Sever, i vozim se do Trebevića. Šetam uskom šumskom stazom pored nekadašnjih olimpijskih borilišta, udišem ozon i tamjan crnogorice. Na platou pored nekadašnje bob staze srećem krdo divljih konja, kojima idem u susret. I oni, kao i ja, izbjegavaju ljude. Dugo ih posmatram, prepuštene same sebi u ovoj divljini i pomislim: oni su moja istinska rodbina.