Babić: Teorija individuacije

Individuum u filozofiji Ivana Dunsa Škota

Uvodna napomena

O principu individuacije Ivan Duns Škot je pisao na pet mjesta, i to onda kad je tumačio početak druge knjige Sentencija Petra Lombarda u kojem se govori o anđelima: u svojoj Lecturi, zatim u Metafizici, u Ordinatio, u Quaestiones quodlibetales i u neobjavljenoj raspravi između njega i Godina pod naslovom Utrum materia sit principium individuationis? Allan B. Wolter preveo je Škotov spis O principu individuacije iz Lecture na engleski i objavio ga bilingvalno pod naslovom Duns Scotus’ Early Oxford Lecture on Individuation. Francuski stručnjak za Škota Gérard Sondag taj je spis preveo iz Ordinatio. Zatim ga je preveo Paul Vincent Spade, Peter King preveo ga je i objavio u elektroničkom obliku, a djelomičan prijevod načinila je Maria Burger. Thamar Rossi Leidi, njemački stručnjak za Škota, preveo je cijeli spis iz Ordinatio i napisao temeljit i informativan uvod. Sâm sam taj spis preveo iz Lecture i bilingvalno je objavljen 2019. u Zagrebu. Ovo je treći tekst koji pišem o Škotovu principu individuacije. U prvom sam tekstu izložio kako veliki poznavatelji Škotova života i djela tumače njegov princip inidviduacije i kako postoji korespondencija između toga Škotova spisa i životne opcije Franje Asiškoga. U drugom tekstu koji je objavljen u Zagrebu kao tumačenje spisa koji sam preveo, hermeneutički sam spis izložio i aktualizirao, a u ovom tekstu govorim o značenju principa inidviduacije za ljudski život.

Hannah Arendt ističe originalnost Ivana Dunsa Škota tvrdeći da on nema ni prethodnika ni nasljednika kad je riječ o poimanju slobode. Škot je, naime, bio spreman misliti i živjeti u skladu s darom slobode, koja čovjeku omogućuje prekid sa starim i početak nečega novoga o kojem još ništa pouzdano ne znamo. Arendt piše da je filozofima nužnost uvijek odgovarala više nego sloboda. To što je rekla s obzirom na poimanje slobode u Škota jednostavno vrijedi za sva područja Škotova filozofskoga i teološkoga mišljenja, pa tako i za problem individuacije. Pitanje individuacije jedno je od perenijalnih filozofskih problema, kako ističe Allan B. Wolter, istaknuti američki franjevac i stručnjak za Škotovu biografiju i za njegovo djelo. On i hrvatski franjevac Karlo Balić značajni su i nezaobilazni za istraživanje Škotova života i rada.

Problem individuacije osobito se aktualizirao u srednjem vijeku zbog svojih teoloških implikacija, jer su srednjovjekovni filozofi i teolozi, pa tako i Škot, tumačili Sentencije (četiri knjige) Petra Lombarda koje su bile sveučilišni udžbenik. Na početku druge knjige govori se o anđelima. Pitanje glasi: po čemu se anđeli međusobno razlikuju; jesu li anđeli osobe, jesu li personalno različiti, jesu li uopće mogući mnogi anđeli u istoj vrsti? Da bi odgovorio na to pitanje o anđelima (o nematerijalnim supstancijama), Škot najprije želi odgovoriti na pitanje o individualnoj razlici među materijalnim supstancijama. Na početku Treće distinkcije Škot kaže kako ga je to potaknulo da postavi šest kvestija (pitanja) o principu individuacije materijalne supstancije i da na njih odgovori. Problem individuacije dodano je zaoštren u drugoj fazi recepcije Aristotelove filozofije, jer su teolozi nastojali uskladiti njegove stavove s glavnom strujom sustavne teologije. Tako je jedan broj skolastika, pozivajući se na Aristotelovu Metafiziku, zastupao tezu da svaka individuacija posve potječe od materije. Ali, treba reći da kod Aristotela to pitanje ostaje otvoreno. U VII. knjizi svoje Metafizike Aristotel govori kako je Sokrat čovjek i kako je Kalija također čovjek, ali su oni različiti individuumi, pri čemu ta individualna razlika potječe od materije. Na drugim mjestima Metafizike Aristotel individuaciju svodi na formu kad govori o ontološkom stanju različitih pokretača nebeskih sfera, jer ti pokretači nisu sastavljene supstancije, nego čiste forme bez materije i svaka je od njih supstancija. Na drugom mjestu Aristotel govori da su uzroci stvari, koje spadaju u istu vrstu, različiti: „tvoja materija, tvoja forma i tvoj djelati uzrok su drukčiji od mojih“, „jer tvoja tvar i oblik i pokretač različiti su od mojih, dok su po općem pojmu isti“. Razlika među formama (oblicima) pretpostavlja razliku među individuumima. Individuum je numeričko jedinstvo, koje se razlikuje od svakoga drugog jedinstva. Aristotel, dakle, ne daje definitivan odgovor na pitanje o individuaciji.

Pet teorija individuacije

U spisu De principio individuationis Škot postavlja šest pitanja o individuaciji materijalne supstancije. U prvoj kvestiji pita je li materijalna supstancija „iz sebe ili iz svoje naravi individualna ili singularna“; u drugoj pita je li inidvidualna po nečemu unutarnjem pozitivnom ili po dvostrukoj negaciji; u trećoj je li individualna po aktualnoj egzistenciji; u četvrtoj je li individualna po kvantiteti; u petoj je li individualna po materiji. U šestoj kvestiti odgovara da je ona individualna po unutarnjem pozitivnom entitetu, po unutarnjem pozitivnom bitku, po unutarnjem hekceitetu (ovosti, haecceitas). Individualni bitak je bitak posve druge vrste, jer se bitno razlikuje od kviditativnoga bitka, bitno je savršeniji od njega. Individualno jedinstvo je numeričko, a jedinstvo naravi (onoga quid, ‘što’) jedne supstancije je realno jedinstvo, ali nije numeričko. Prema tome, individualno je jedinstvo savršenije od jedinstva naravi, tj. od kviditativnoga jedinstva. Individualna je razlika također savršenija od svake druge razlike.

Da bismo razumjeli Škotovu poziciju treba se vratiti u povijest filozofije i vidjeti da su se filozofi grupirali oko dviju temeljnih opcija:  između realizma i nominalizma. Platon zastupa krajnji realizam, jer je za njega realno samo ono opće (ideja koja je nepromjenjiva i vječna), a individuumi postoje ukoliko participiraju na općemu. Ono opće je odvojena supstancija. Za zastupnike nominalizma samo su individuumi realni. Uglavnom, krajnost je ono individualno svoditi na opće, na puku manifestaciju i konkretizaciju općega (univerzalnoga), kao što je i krajnost ono opće svoditi na individualno, na puki proizvod individualnoga. Univerzalno (opće) i individualno ili singularno jednostavno su nerastavljivi i ono što zovemo realnošću uključuje i opće i individualno. U političkoj povijesti vidimo kako su ljudi izloženi dvjema tiranijama: ili tiraniji općega ili tiraniji individualnoga. Proglasiti ono opće jedinom realnošću vodi u nasilje nad pojedinačnim ljudima, kao i proglašenje jednoga individuuma jedinom realnošću.

Škot je umjereni realist jer odbacuje obje navedene krajnosti. On ističe objektivnost i realnost općega, tj. realnost zajedničke naravi, jer se naši pojmovi odnose na ono opće, na zajedničku narav, i to jedinstvo naravi je realno jedinstvo, ali je manje realno od individualnoga jedinstva, koje je jedino numeričko jedinstvo. Time Škot ne rastavlja realno biće na njegovu individualnost i na njegovu narav, nego u istom individuumu razlikuje ono opće i ono individualno te razliku među njima naziva formalnom (misaonom). Jedinstvo roda manje je od jedinstva vrste, a jedinstvo vrste manje je od individualnoga jedinstva, s tom razlikom da individualno jedinstvo nije stvar stupnja, nego posve nov bitak.

Princip koji narav individuira Škot naziva haecceitas (hekceitet, ‘ovost’). U filozofiji jezika kažu da su ovaj i onaj indeksikalni (pokazujući) termini, jer njima upućujemo na ono što ne možemo spoznati apstraktnom znanstvenom spoznajom. Aristotel je objasnio da naš intelekt spoznaje stvari tako što u sebe prima njihove forme (species, morfé), dakle, ono zajedničko, a ne ono individualno. Ljudska je narav zajednička svim ljudima i nju intelekt spoznaje, a ne one individualne karakteristike po kojima se ljudi razlikuju. Po svom hekceitetu jedno je biće jedinstveno, neponovljivo, originalno, ne može se umnažati, duplicirati, klonirati; po svom hekceitetu ono se radikalno razlikuje od svakog drugoga individuuma. Hekceitet je Škotova racionalna konstrukcija kojom želi objasniti individualnost ili singularnost jednoga bića. Prije Škota, treba i to reći, vrijedilo je načelo intellectus est universalium sensus particularium (‘intelekt spoznaje ono univerzalno, a osjetilo ono partikularno’).

Za Škota postoji i intelektivna neposredna spoznaja, a ne samo osjetna neposredna. Svaka osjetna spoznaja povezana je s intelektualnom intuicijom, s intelektualnom intuitivnom spoznajom. Možemo reći da postoji prvotna intuitivna svijest o hekceitetu, kako tvrdi Allan B. Wolter. Treba reći da je o tome prije Škota pisao genijalni franjevački mislilac Petar Ivana Oliva (Petrus Ioannis Olivi), koji je govorio o nezabludivoj sigurnosti u svoj bitak (certitudo infallibilis sui esse), iz čega slijedi da je ja prva od svih sigurnosti. Po tome je Petar Ivana Oliva prvi moderni filozof. Škot ga, međutim, ne citira vjerojatno zato što je Petar bio osuđen. Naime, generalni ministar Franjevačkoga reda Ivan iz Murrovalle osudio je Petra 1299, jer su se na Petrov spis o apokalipsi (Lectura super Apocalypsim) pozivali begini, koje je Crkva osudila kao heretički laički pokret.

Škot kritizira pet teorija individuacije, jer u njima princip individuacije nije unutarnji pozitivni entitet, unutarnji pozitivni (novi) bitak, koje je bitno savršeniji od kviditativnoga bitka. Prva teorija individuacije tvrdi da uopće nije potrebno tražiti princip individuacije, jer je materijalna supstancija po svojoj naravi individualna ili singularna. To je zapravo nominalističko stajalište. Po njemu, ne treba tražiti uzrok koji će posredovati između naravi jedne stvari i njezine individualnosti. Škot upravo to razlikuje: narav ili jedinstvo naravi koje je realno jedinstvo i jedinstvo individuuma koje je realno u punom smislu, koje je numeričko i najsavršenije jedinstvo. Samo je, dakle, individualno jedinstvo numeričko. Realna je stvar numerički jedna i u njoj se formalno razlikuju narav i individualnost. Za svoju tvrdnju Škot navodi sljedeće argumente. Ako bi narav kamena bila po sebi individualna, onda bi spoznaja kamena bila nemoguća, jer intelekt spoznaje ono opće (univerzalno), a takva bi spoznaja bila u proturječju sa singularnim kamenom. Ako je kamen po svojoj naravi individualan, onda je nemoguće numeričko mnoštvo, onda je to u proturječju s numeričkim mnoštvom kamenova.

Numeričko je jedinstvo nedjeljivo i ono je najsavršenije jedinstvo. Jedinstvo naravi manje je savršeno od numeričkoga, ali je realno. Temeljni pojam jest pojam naravi i o njemu Škot govori na kraju prve kvestije. U poimanju naravi Škot se poziva na Avicenu, na njegovu čuvenu tezu da konjstvo (equinitas) nije ni jedno ni mnogo. Moguće je, dakle, razmišljati o konjstvu kao takvome prije nego što ga spoznamo u jednom ili u mnogima. Konjstvo nije od sebe ni jedno ni od sebe mnogo, ni univerzalno ni partikularno (nec est de se una nec plures, nec universalis nec particularis). U tome se vidi originalnost Škotove pozicije, jer on tu Aviceninu tvrdnju primjenjuje na zajedničku narav, koja bitno prethodi navedenim odredbama: singularnosti i pluralnosti, univerzalnosti i partikularnosti. Zajednička narav ima svoj vlastiti ontološki prioritet, identitet i jedinstvo. Ta zajednička narav dobiva spomenute odredbe kad se „kontrahira“ (steže) u singularno biće. Ona je indiferentna spram intelekta koji je spoznaje, tj. spram univerzalnosti, jer ona postaje univerzalna onda kad je intelekt spoznaje. Njoj univerzalnost ne pripada po sebi, nego joj pridolazi kao akcident onda kad je intelekt spoznaje. Time Škot povlači oštru granicu između zajedništva (communitas) naravi i njezine univerzalnosti. Univerzalno pripada logici i ono se pripisuje mnoštvu singularnih subjekata. Ništa što realno egzistira ne može se pripisivati nekom singularnom subjektu. Narav čovjeka može biti u Sokratu i Kaliji, ali kao takva ne predicira se ni Sokratu ni Kaliji. Kad ona postane predmet intelekta, može se predicirati. Tako je pojam čovjek pojam u aktu, dakle, predmet intelekta, pa se kaže da je Sokrat čovjek i da je Kalija čovjek. Time se želi reći da zajednička narav prethodi spoznaji intelekta. Sama je narav u individuumima prisutna, a univerzalno je predmet intelekta, tj. logički pojam, koji kao takav ne egzistira izvan intelekta. Ta zajednička narav, prisutna u singularnim stvarima, garantira objektivnost i vrijednost intelektivne odnosno univerzalne spoznaje. Ali, to zajedničko nije još univerzalno u aktu.

Zajednička je narav indiferentna prema univerzalnome i također je indiferentna prema singularnome te je zato potrebno nešto što je kontrahira u singularno biće. Za Škota je zajednička narav realna i stoga svako metafizičko promatranje mora polaziti od zajedničke naravi. Klasični platonski realizam tvrdi da ideja (ono univerzalno) postoji neovisno o stvarima, odvojeno od stvari. Narav, po Škotu, nije od sebe singularna i taj zijev između naravi i singularnosti, tj. između jedinstva naravi i jedinstva singularnih stvari treba premostiti. Samo je singularno jedinstvo numeričko i ono je jedinstvo u najvišem smislu.

Svako jedinstvo pretpostavlja određen entitet (entitas), određen bitak, tako jedinstvo pretpostavlja bitak naravi, a individualno jedinstvo individualni bitak. Tu misao Škot razvija u drugoj kvestiji, u kojoj pobija tvrdnju Henrika Gentskoga po kojoj individuacija nije ništa drugo nego dvostruka negacija. Sama negacija pretpostavlja pozitivan bitak, odgovara Škot, i ne donosi nikakav novi bitak, što znači da princip individuacije mora biti neki unutarnji pozitivni entitet (bitak). Ta negacija uključuju nedjeljivost bića i njegovu neidentičnost s drugima, a princip individuacije mora biti savršeniji od negacije, mora biti pozitivan bitak, jer je individualni bitak savršeniji od bitka naravi, tj. od kviditativnoga bitka. Dakle, negacija ne može proizvesti novu stvarnost koja bi bila savršenija od kviditativnoga bitka.

U trećoj kvestiji Škot niječe da je egzistencija princip individuacije. Oni za koje je egzistencija princip individuacije pozivaju se na Arsitotelovu Metafiziku, u kojoj se tvrdi da je posljednji čin koji nešto određuje i razlikuje od drugih zapravo egzistencija. Škot odgovara da egzistencija pretpostavlja determinaciju i distinkciju, što znači da ona sama biva određena i distingvirana, pa stoga ne može biti princip individuacije. Također, arbor porphyriana (odnosno koordinacija predikata) polazi od najvišega roda i ide preko vrsta do najniže vrste do čovjeka i događa se bez egzistencije. Aktualna egzistencija ne razlikuje vrste i rodove niti individuume iste vrste, pa stoga ona nije ono posljednje koje determinira narav.

U četvrtoj kvestiji Škot odbacuje teoriju po kojoj je kvantiteta princip individuacije i njoj posvećuje veliku pozornost, jer je kvantiteta povezana s teorijom euharistijske transsupstancijacije, konstruirane na temelju Aristotelova razlikovanja supstancije i akcidenta. Četvrta teorija tvrdi da je kvantiteta princip podjele na individuume. Narav je djeljiva na različite dijelove po kvantiteti. Protiv te teorije Škot iznosi četiri argumenta. Pritom je važno reći da jedan akcident (kakav je, na primjer, kvantiteta) ne može biti princip individuacije materijalne supstancije, jer taj akcident ne može postojati bez svoje supstancije. U prvom argumentu Škot ističe da jedna promjena kvantitete (akcidenta) jedne supstancije nije supstancijalna promjena, što znači da individualnost ne ovisi o kvantiteti. Dakle, supstancija čuva svoju individualnost i kad se njezina kvantitea mijenja. U drugom argumentu on tvrdi da supstancija po svojoj naravi prethodi svakom akcidentu, pa tako i kvantiteti, jer akcident ne može određivati supstanciju. U trećem argumentu služi se predikamentalnom koordinacijom kojoj pripadaju svi elementi, počevši od najvišega do najnižega. Individuum je najniži element koji pripada koordinaciji. Individuum pripada koordinaciji supstancije, ali ne snagom vanjskih elemenata, tj. akcidenata. U toj koordinaciji individuum je najniža supstancija, tj. supstancija u najvišem smislu. u četvrtom argumentu Škot navodi da kvantiteta može biti određena (terminata) ili neodređena (interminata). Oba rješenja Škot odbacuje, jer ne postoji nikakva određena kvantiteta koja prethodi singularnosti supstancije. Dakle, supstancija određuje kvantitetu. Ne postoji nikakva neodređena kvantiteta, jer ako se uništava jedna supstancija i iz nje nastaje nova, ona zadržava istu neodređenu kvantitetu za vrijeme prijelaza u drugu i ne može biti princip koji određuje jednu i drugu individualnu supstanciju. Kvantiteta nije inherentna vrsti koja se dijeli u različite dijelove, od kojih svaki posjeduje narav vrste, dakle, nije djeljiva u individuume kojima se predicira vrsta (narav, čovjek). Linija se dijeli u kvantitativne dijelove, ali se njima ne predicira. Tako se broj 6 dijeli na 3 puta 2 ili na 2 puta 3 ili 4 plus 2 itd.

U petoj kvestiji Škot sasvim odbacuje tezu da se materijalna supstancija individuira po materiji. Zagovornici te teorije pozivaju se na Aristotelovu Metafiziku u kojoj se govori da su Sokrat i Kalija identični po vrsti, a različiti po materiji. Škot odgovara da na drugim mjestima u svojoj Metafizici Aristotel tvrdi drukčije. Materija kao takva je indiferentna prema svome postojanju u Sokratu i u Kaliji i zato i ona sama mora biti individuirana. I materija i forma moraju biti individuirane, dakle, obje trebaju princip individuacije.

Škotov odgovor na pitanje o individuaciji

U šestoj kvestiji Škot kritizira teoriju individuacije Gottfrieda iz Fontainesa i izlaže vlastitu teoriju po kojoj se materijalna supstancija individuira po unutarnjem pozitivnom bitku. Za Gottfrieda je specifična narav iz sebe ova, tj. singularna. Ako bi se njoj još nešto dodavalo, značilo bi da specifična narav ne sačinjava cijeli bitak individuuma. Snagom kvantitete ta specifična narav postaje zajednička različitim individuumima. Individuumi koji spadaju u istu narav razlikuju se zahvaljujući kvantiteti, premda ona nije formalni temelj individuacije. Gottfriedov stav, po Škotu, vodi ili u platonski realizam (ako se tvrdi da je zajednička narav iz sebe ova, singularna, također vodi u proturječje nauku o Trojstvu, jer niječe da božanska narav koja je jedna može biti u različitim osobama), ili proturječi samome sebi. Ako je ono opće (narav, supstancija) po sebi određen individuum, ne može se dijeliti ni po čemu što mu naknadno pridolazi.

Škotova pozicija time postaje jasnija, a ona glasi da materijalna supstancija postaje singularna po pozitivnom entitetu. Glavni Škotov argument glasi da jedinstvo proizlazi iz entiteta: što je entitet savršeniji, to je i jedinstvo savršenije. Jednako vrijedi i za zajedničku narav i za individuume. Jedinstvo individuuma proizlazi iz individualnoga bitka koji se razlikuje od bitka naravi, a jedinstvo naravi proizlazi iz bitka naravi. Mora postojati entitet koji narav individuira. Individualni identitet je temelj individualne diferencije (razlike) koja je savršenija od specifične i svake druge razlike. Ovaj individualni entitet je posljednja realnost bića (ultima realitas entis), koje se sastoji od materije i forme. Postoji singularni entitet i entitet naravi, koji se samo formalno razlikuju. Oni su realnosti (realitates) koje se samo formalno razlikuju. Kviditativni i individualni entitet dvije su strane iste stvari. U individuumu treba formalno razlikovati te dvije realnosti. Individualni entitet je posljednja realnost bića, a realnost individuuma je posljednji izraz forme.

Termin haecceitas ne rabi u Lecturi, Ordinatio ni u Quodlibeta, nego u Reportata Parisiensia i u Quaestinones subtilissimae super libros Metaphysicorum Aristotelis. Taj je termin proširila škotovska škola i kasnija skolastička tradicija. Svaki je individuum jedna haecceitas koju spoznajemo intuitivnom spoznajom. Po Škotu, intuitivna je spoznaja savršenija od apstraktivne, jer intuitivnom spoznajemo savršeniju stvarnost (individuum), a apstraktivnom ono što je individuumima zajedničko. Dakle, čovjekov intelekt spoznaje na dva načina: intuitivno i apstraktivno. Apstraktivna spoznaja ovisi o intelektu koji spoznaje, a intuitivna o predmetu spoznaje, o individuumu koji nam se otkriva po vlastitom temelju (secundum propriam rationem). Intuitivnom spoznajom intelekt spoznaje ono pojedinačno, savršenije od osjetilne spoznaje.

Škot ima svoju vlastitu (originalnu) koncepciju bitka, vlastitu koncepciju individuuma i vlastitu koncepciju spoznaje. On pokazuje granice čovjekove konačne (ograničene) spoznaje, odnos između ljudske konačne i božanske beskonačne spoznaje te odnos uma i Objave. On je preoblikovao tadašnje aristotelovsko i augustinovsko poimanje spoznaje. Na jednoj strani Aristotel nudi analizu apstraktivne spoznaje, a uopće ne govori o odnosu ljudske apstraktne i savršenije spoznaje. Škot pokazuje da je intuitivna spoznaja savršenija od apstraktivne i da je ona njezin temelj. Intelekt intuitivno spoznaje savršenu stvarnost koja se zove individuum. Intuitivna spoznaja je konkretna i u njoj primat ima individuum koji spoznajemo, a ne intelekt. U apstraktivnoj spoznaji primat ima intelekt, koji spoznaje ono opće (quid, što). Kršćansko-neoplatonska tradicija postigla je svoj najzreliji oblik u Augustina, u kojega su čovjekove duhovne moći znakovi njegove sličnosti sa Stvoriteljem. Tako je i ljudski intelekt slika božanskoga intelekta.

Zaključna misao

Individualni bitak je najbogatiji bitak i on je imanentan ljudskoj osobi, kojoj je pak imanentna i relacija prema drugome kao drugome, jer nas čin slobode, po Škotu, povezuje s drugim kao drugim. Individuume odlikuje maksimalno jedinstvo, jedinstvenost i originalnost, te istodobno maksimalna različitost od drugih individuuma. Oni su postali individuumi zahvaljujući drugima: apsolutno Drugome i drugima. Još se više uzajamno obogaćuju kad komuniciraju u uzajamnom poštovanju i ljubavi. Dobili su najsavršeniji bitak kao dar i taj se dar umnaža nesebičnim davanjem. Kad poštuju i nesebično ljube druge, ne gube ništa, nego postaju još bogatiji.