Plise, gage i sapače
Sarajevo, 1949. godine
Na obali Miljacke ispred Vijećnice, na kamenom podzidu, bila su mala metalna vrata i veoma strme i rasklimane metalne stepenice koje su vodile do vode. Sve tu je bilo veoma zahrđalo i opasno. Rijeka je na tom mjestu imala malu kaskadu, popločanu drvenim daskama, pozelenjelim od mahovine. Tu su djeca sa čaršije i iz drugih djelova grada dolazila da love ribu golim rukama.
Opisaću kako se to radilo:
Trebalo je sići bos i u kupaćim gaćama do vode, a onda pokušati rukama uloviti ribe koje su preskakale kaskadu i bespomoćno se kotrljale po skoro suhim daskama, do duboke vode. Ko je bio dovoljno brz mogao je ponešto i uloviti, i hitro strpati ribu u praznu UNRIN-u konzervu.
Bilo je tu različitih vrsta riječne ribe kojoj su raja dala prigodna imena. Naljepše su bile ribe PLISE. One su se presijavale na suncu dok su se kotrljale po daskama. Zatim su tu bile i takozvane GAGE, koje smo odbacivali, jer su bile male i ružne. Tek poneki sretnik bi ulovio krupnu ribu SAPAČU, koja se mogla ispeći za večeru.
Imao sam šest godina. Mati me je svečano obukla za rođendan: mornarsko odijelo, bijele dokoljenice i bijele tene, nabijeljene školskom kredom.
Gledao sam djecu kako love. Tog dana je bilo neobično puno ribe. Dječaci su se bacali prsima na daske, pa su im ribe ulijetale u majice.
Nisam mogao da odolim. Sišao sam na daske potpuno obučen, sa željom da ulovim barem jednu ribicu i ponesem je kući. Na prvom koraku sam se okliznuo i pao u duboku vodu. Kući sam došao prljav, mokar i zelen. Fasovao sam dobre batine. Za večeru nije bilo ribe.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Voz za Švrakino selo
Sarajevo, 1949. godine
Tog sunčanog aprilskog jutra, tačno u osam sati istrčao sam kao sumanut iz haustora kuće gdje sam stanovao sa babuškom Lizom i djedom Markom. Kuća se nalazila tačno preko puta glavnog ulaza u Markale. Naprosto sam naletio na jednu elegantnu damu s kolicima, zamalo i nju i kolica nisam oborio. A potom sam se jedva probio do tramvajske pruge, iza tržnice. Imao sam sastanak s majkom koja će me povesti na omladinsku radnu akciju u Švrakino selo.
Moja mama je bila u društvu veselih vršnjaka. Partizanske pjesme su treštale sa gradskog razglasa. Omladinci su nosili zastave i Titove slike. Čekali su voz. Bio sam smušen. Pitao sam se odakle voz? Nisam mogao ni da zamislim voz usred grada. Odjednom je nastala buka i kloparanje. Pojavila se stara električna lokomotiva koju sam već viđao kako po tramvajskim šinama vuče vagone pune uglja u čaraparu, kako smo zvali fabriku KLJUČ koja je proizvodila čarape. Lokomotiva je vukla nekoliko otvorenih teretnih vagona. Omladinci su pozdravljali voz gromoglasnim „urrra“.
Mamina „raja“ nam je pomogla da se uspentramo oboje u vagon i smjestimo u jedan bezbjedan ćošak. Bilo je tu još djece. Kada su se svi popeli u vagone, stara lokomotiva je zaječala i krenula prema Marijin-dvoru. Omladinska pjesma se nastavila, a na trotoarima s obje strane Titove ulice, pozdravljali su nas ljudi u špaliru.
Moram napomenuti da je moja mati rano ostala udovica, jer se moj otac nije vratio iz rata, i nikad nismo doznali gdje je poginuo. I da li je poginuo. Živjela je sa svojim novim mužem, a ja sa babom i djedom kraj Tržnice. Pošto je moja mati imala samo sedamnaest godina više od mene i nije bila ružna, imala je puno udvarača. Mene je zato svaki čas neko tapšao po glavi sa onim: „Dobar dečko, biće pravi udarnik“.
Naš voz se lijeno vukao kroz cijeli grad, sve do stare željezničke stanice. Usput smo se nekoliko puta zaustavili da primimo radne brigade iz drugih ulica. Kako su nas na željezničkoj stanici zakačili za lokomotivu „ćumurušu“ koja je sad mnogo brže išla, ostaje za mene tajna, ali se zato dobro sjećam da smo se svi mi, putnici, dobro nagutali dima. Izvirio sam iz vagona tek kad smo stigli u Švrakino selo. Danas je teško prepoznati nekadašnji ambijent djevičanske prirode, prelijepih zelenih brežuljaka. Dio naselja za radnike je skoro završen, ali je ipak ostalo još dosta posla, naročito je trebalo kopati. Zadatak naše brigade je bio rad na jednoj gotovo završenoj kućici za udarnike: trebali smo pilati daske potrebne za vrata i za prozore. Komandant brigade me je lično podučavao kako se drži testera, a pri tom nije prestao da se smješka mojoj majci. Cijela atmosfera odvijala se u znaku prave fešte, svi su bili razdragani i veseli. Šala i nestašluka bilo je na pretek, naročito kad se dijelila hrana iz vojne kuhinje gdje je prednjačio crveni sir, stigao iz Amerike kao pomoć. Radio sam predano, radostan kao i svi ostali što doprinosim izgradnji domova za naše radnike.
Sunce je već zalazilo kada smo se vratili istim vozom do kuće. Bili smo umorni i jako preplanuli.
Nisam se bio ni odmorio kako treba, kad je zazvonio budilnik. Trebalo je rano ustati i otići u školu. Išao sam u prvi razred osnovne škole u Koturovoj ulici. Izašao sam pred kuću. Ispred mene je slučajno prošla ista ona elegantna dama sa kolicima koju sam vidio prethodnog dana, na istom mjestu. Dolazila je iz pravca susjednog Nebodera. Pristojno sam je propustio da prođe i usput zavirio u kolica. U njoj je bila tek rođena djevojčica plave kovrdžave kose i zelenih očiju.
Čas je počeo na uobičajen način pozdravom „Za domovinu s Titom!“. Te nedelje je učenica Ziba bila zadužena da izađe pred katedru i držeći zatvorenu šaku na desnoj sljepočnici, izgovori pozdrav.
A mi smo morali uzviknuti „Naprijed!“.
Tada se desilo ono zbog čega su mi se ogadili i politika i politički govori.
Učiteljica je počela čas ovim riječima: „Čula sam da je jedan učenik iz našeg razreda bio na omladinskoj radnoj akciji. Voljeli bismo svi da nam on lično ispriča kako je to bilo.“
Ja sam se toliko zbunio i pocrvenio, iako je to izgledalo nemoguće jer sam već bio itekako preplanuo od sunca, da ni jedna riječ nije izlazila iz mene. Udahnuo sam duboko, a onda procijedio:
„Pilali smo daske i gađali se crvenim sirem iz američkih kutija“. Učiteljica je jedva umirila gromoglasan smijeh koji se zaorio razredom, a onda dometnula: “Nisi baš neki govornik, ali nije važno, ja ću vam reći nešto o značaju radnih akcija…“
Trebalo je preživjeti tu veče nakon završene nastave. Jer drugovima, koje smo zvali raja, nikad nije trebalo mnogo da te dotuku izrugivanjem.
***
Sarajevo, 2020. godine
Stojim i čekam na ulazu kuće u kojoj sam odrastao. Te zgrade više nema, na njenom mjestu je Svjetlost*, a iz pravca Nebodera se pojavljuje kovrdžava plavuša sa zelenim očima.
Fiat lux!
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Stradivariusove ligure
Sarajevo, 1953. godine
Posljednji školski čas pred zimski raspust bližio se kraju. Kroz prozor mog razreda su se vidjeli most Drvenija i rijeka. Sunce je već bilo zašlo, a snijeg koji je dva dana zatrpavao strme sarajevske ulice, prestao je padati i ostavio grad nalik na kutiju dragulja.
Uzbuđenje je raslo. Imao sam osjećaj da su se sve školske klupe pretvorile u sanke i da su vibrirale, spremne da se otisnu niz padinu. Nastavnica je još uspjela da nam zaželi sretan raspust i da podsjeti da je za povratak pismeni sastav na temu „zima“ obavezan.
Školsko zvono je bilo znak da se prema školskom dvorištu uz zaglušujuću galamu pokrene lavina djece koja su se istog časa počela sumanuto grudvati. Čulo se ponegdje: „Joj, moja glava, moje oko!“. Nastavilo se sa plazanjem na cipelama, jer je sve bilo dobro zaleđeno. Dakle, idealni uslovi za naš sutrašnji dogovor. Nas nekoliko iz razreda smo odlučili da ujutro krenemo na Trebević. Uslov je bio, sanke ili nešto slično treba obavezno ponijeti.
Pošto je to bila moja ideja, došao sam ranije, nisam htio da kasnim.
Jutro je bilo vedro i modro. Mora da je bilo prilično ispod nule. Most je ličio na kristalni luster. Mislim da je moja škola bila jedina austrougarska zgrada čiji je jedan zid gotovo zapljuskivala Miljacka. Izgledalo je ustvari kao da je most Drvenija bio dio školske zgrade.
Uskoro se pojavila Amira, moja drugarica iz klupe. Vukla je za sobom drvene „rodle“ marke Bosnasport, kakve smo skoro svi imali. Ceca iz Nemanjine ulice se dovezla na svojim velikim „Bogunrodlama“. Vukao ju je drug koji nije bio iz naše škole. Napomenuću da su se Cecine veličanstvene sanke njemačkog imena mogle kupiti samo u ministarskom magazinu. Cecin stric je bio ministar.
Nora i Ramiz su kasnili. Nora je imala sanke za dvoje, a Ramiz je pored sanki, imao o ramenu obješene ligure, te minijaturne sanke na koje se moglo jedva sjesti, ali koje su bile brze poput munje. Bilo mi je drago da ih nije zaboravio. Obećao mi je još ranije da će mi posuditi ligure da ih isprobam na snijegu. Norin momak Ramiz je bio je malo stariji od nas. Stanovao je na Vratniku i bio je fudbaler u podmlatku. Ono što je zanimljivije jeste da je njegov amidža, stolar na Kovačima, pravio ligure. Ramiz je obećao da će nas sviju jednog dana povesti u amidžinu stolariju.
Počeli smo se penjati na Trebević. Zapravo je trebalo samo preći ulicu ispred ulaza u našu školu i krenuti uz prve basamake. Veoma strme stepenice su nalikovale na krive zube i bile su poleđene.
„Ostalo nam je još 1.627 metara do vrha planine.“ Moja opaska je nasmijala društvo. Jedno vrijeme nas je držalo dobro raspoloženje. Nakon pola sata, postalo je teško napredovati po zaleđenim strmim sokacima. Ljudi su čistili krovove i bacali snijeg posred ulice. Cure su počele da negoduju.
Jedva smo dogurali do bistričke željezničke stanice i tu odlučili da se vratimo. Odmorili smo se kratko, gledajući lokomotivu kako grtalicom čisti prugu od brda snijega. Sletjeli smo brzo do Principovog mosta i razišli se kućama.
Sljedeći dani raspusta su učinili da se zaborave sve nevolje. Grad se, kao da je sanjao, pretvorio u zimsku olimpijadu. Sve strme ulice su bile uređene za sankanje. Na dnu svake nizbrdice je bila razapeta mreža za zaustavljanje, kako neko ne bi odletio pod tramvaj. Za penzionere su trotoari bili posuti solju. Bio je tu i poneki milicioner, tako da je tučnjave bilo vrlo malo.
Moje dvije omiljene ulice bile su Dalmatinska i Džidžikovac. To su bile piste za najveće brzine. Tu sam sretao svoje vršnjake i vršnjakinje. Pričalo se uglavnom o tome čije sanke su brže, ko bolje vozi, ko smije da vozi preko opasnih skakala, itd. Ja sam i dalje želio da nabavim dobre ligure i da se takmičim u brzini. Uveče sam uspijevao ponešto da pročitam i napišem za školu.
Imao sam sastanak sa Ramizom na Vratniku, blizu Gornje kapije gdje je stanovao. Krenuo sam uz strme Kovače, prepune zanatskih radnji, u čijoj blizini se nalazila i stolarija Ramizovog amidže. Vedar dan, snijeg se ne topi a ipak kao da pomaže ljudima da obavljaju svoje poslove. Nabasao sam na ogromnu masu ljudi koji su galamili i nešto tovarili, vukli su sanduke na velikim metalnim sankama, a usred svega toga, poneko dijete na ligurama projurilo bi između njih, krešteći „čamprazzzz!“.
Zahvaljujući dobrim „gojzericama“, brzo sam se popeo do Ramizove kuće. Čekao me je sa dvoje ligura. Jedne je posudio od mlađeg brata, koji se jako brinuo da ih ne polomim.
Moj prvi spust na ligurama uz dobrog instruktora prošao je bez greške. Uživanje je bilo slično vožnji na morskim valovima, ali je to posebna priča. Uspjeli smo da zakočimo tačno ispred stolarije, na dnu Kovača. Pozdravili smo gazdu i on nas je poveo da nam pokaže mašine. Sve je tu mirisalo na drvo i naftu, prepuno drvenog namještaja, a na jednom zidu su visile gotove ligure i čekale naručioce. Bilo je tu modela kakve još nisam nikad vidio, a sve je izgledalo urađeno rukom velikog umjetnika.
Nekoliko dana nakog toga, napravio sam mnoštvo crteža ligura i planirao da ih izradim sam. Zima je nastavila da bude u mojim očima prelijepa, a zimski raspust je prošao prebrzo.
I evo nas opet na prvom času iz s-h. Nastavnica nas je voma ljubazno pozdravila i zatražila da predamo teke sa pismenim sastavima o zimi.
U mojoj plavoj teci, zapisao sam sljedeće:
Domaća zadaća: Zimski raspust 52/53, Osmogodišnja škola ‘Petar Kočić’, razred VII-3
STRADIVARIUSOVE LIGURE
Na dnu strme ulice Kovači, u srcu Baščaršije, nalazila se jedna veoma lijepa kuća od drveta, ukrašena rezbarijama. To je bila „Stradivariusova stolarija“. Nazvali su je po imenu čuvenog italijanskog graditelja violina, jer je majstor-stolar bio istinski umjetnik. Niko nije uspio da kopira njegova djela, urađena u drvetu. Ljudi su dolazili i iz drugih gradova da kupe njegov namještaj.
Zimi, kada se Sarajevo pretvara u „Snježnu kraljicu“, djeca bi sa roditeljima pohrlila u stolariju da naruče čuvene ligure, poznate i izvan granica Bosne. Majstor je koristio najbolje vrste drveta iz bosanskih šuma. Za potkove ligura, nabavljao je najbolji čelik iskovan kod zanatlija sa čaršije. Kruna svega je halka (kopija „zvekira“ na vratima) koja služi za nošenje ligura i držanje za vrijeme vožnje. Halke su oduvijek izrađivale najbolje kujundžije u gradu. To je bio predmet koji si mogao objesiti na zid kao umjetničku sliku. Na snježnoj padini, ove male sanke su bile nepobjedivi šampion. Kad bi projurile po zaleđenoj kaldrmi, iza njih bi se poput zvijezda zavitlao roj varnica.
Majstor je imao sve više posla. Kupio je novu radionicu. Obogatio se i dobro živio. Kada je počeo stariti, odlučio je da ostavi posao i da putuje po svijetu. Otišao je prvo u Indiju, a zatim na Tibet, gdje je jedno vrijeme živio u budističkom samostanu.
Jednog dana mu je neki monah pročitao nešto iz tibetanskog kalendara koji predskazuje budućnost. Majstor se istog trena spakovao i nabrzinu sklepao ogromne ligure. Zatim se popeo na jedan od najviših vrhova Himalaja, i otisnuo se u dolinu među oblake.
Nikada ga nisu pronašli ni čuli šta mu se desilo.
***
Prošlo je više decenija. Dječak koji se igrao na ušću rijeke Gang u Bengalski zaliv našao je jednog dana u pijesku komad daske plave boje. Na poleđini je bila plamenom ispisana poruka:
„Oprosti mi što sam te napustio.
Sarajevski Stradivarius, 1992. godina“
Nastavnica je pohvalila moj trud, ali je dodala da je moja priča neobična i da nije razumjela na koga se odnosi poruka na kraju. Za bolju ocjenu sljedeći put moram malo više čitati naše nove, domaće pisce.