Cvetković: Kriv je!

Zlatko Paković je u predstavi Vox Dei optužio predsednika Aleksandra Vučića i njegovu predsednicu Vlade Anu Brnabić.

Vox Dei – Građanska neposlušnost
teološko-politički mirakl
autor i reditelj Zlatko Paković
premijera petak 26. april
Velika sala Opštine Stari grad, Beograd

Naravno – za dobro pozorište nisu potrebne velike skalamerije. Potrebni su samo znanje i talenat i, naravno – mnogo istine! Sve što je Zlatko Paković uradio da bi sastavio tekst za ovu predstavu mogao je uraditi bilo ko, samo da je hteo i umeo i da je imao dovoljno lične hrabrosti da to uradi. Pažljivo je sakupio sve one, svima dostupne informacije koje se kotrljaju po javnim medijima već godinama, poređao ih po jednostavnom redosledu jednu za drugom, osvetlio ih jednostavnom lampom iskrene i istinite analize, pošteno i jasno, dao taj spisak zločina aktuelne vlasti prema sopstvenom građanstvu, glumcima i pevačima da ih iznesu na scenu, maštovito komponovane u songove i direktne jednostavne situacije i – podelio sa publikom. Svako dobro literarno i scensko delo, kad se jednom vidi završeno na sceni, deluje kao da je to jednostavno i lako i da je to mogao svako da napravi. Zato što je istina tako jasna i nedvosmislena, tako lako shvatljiva i prihvatljiva, da izgleda kao da se delo samo sastavilo.

Iza teksta i predstave Vox Dei – građanska neposlušnost stoji ogromno iskustvo autora Zlatka Pakovića u pozorištu i drugim medijima, ozbiljno školovanje na studijama filozofije i pozorišne režije, stotine dobro proučenih knjiga, mnogo i mnogo napisanih literarnih i kritičkih stranica, uporna borba sa avetima svakodnevnog terora kome smo svi izloženi i, naravno desetine specifičnih, kritičkih predstava na pozornicama po celoj teritoriji nekadašnje države Jugoslavije. U ovoj, najnovijoj predstavi Zlatko Paković ponovo je napisao direktno ciljane songove koje pevaju glumci i pevači, napisao je tekstove koje izgovaraju ti isti glumci i pevači u dramskim ulogama, sastavio je izjave koje bi mogli, kad bi samo hteli, izgovoriti glavni politički likovi Srbije čime bi svima nama bilo mnogo lakše da živimo dalje.

Ispostavilo sa da je naznačeni žanr predstave – teološko-politički mirakl – zapravo, po formi u savremenom svetu performansa, najbliži rok oratorijumu. Srednjovekovni popularni žanr mirakl, bio je preslikavanje ideala verskih shvatanja sveta, tako reći Biblia pauperum – slikovnica biblijskih, ili sličnih verskih priča za one koji ne umeju da čitaju. A ovo što smo videli u Velikoj sali opozicione opštine u centru Beograda, bila je pobuna protiv bilo kakve dogmatike i nikakva slikovnica sveta izmaštanog u cilju ideologizovanog popularisanja svesti o jedinoj istini. Nije tu bilo nikakvih alegorija i metafora – tu je na sceni bio goli, istinski, mučni, gorki, tragični život svakodnevni i samo se o njemu i radilo, govorilo, pevalo, rugalo, napadalo, branilo, čistilo i pročišćavalo. A to je ono zbog čega je i nastao veliki svetski pokret pobune mladih i očajnih ljudi, koji traže samo malo vazduha da mogu da ga udahnu, a da se ne otruju teškom korupcijom kapitalizma. Dok sam gledao predstavu, nisam mogao a da se ne sećam svih onih gorkih scena iz poznatih pobunjeničkih filmova, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog veka i onih vapaja za slobodom i poštenjem kojima su ti filmovi bili ispunjeni i čime su ispunjavali svet u vreme monstruoznih prekookeanskih ratova Amerike, protiv kojih su uspeli da mobilišu ceo svet – uz sopstvene velike žrtve. I, priznajem da me je obuzela velika tuga, do suza u katarzičnom songu Vostani Serbie povezanim sa Srbijom među šljivama, jer sam ponovo osetio beskraj i neograničenu maštovitost terora vlasti i to me je dovelo u isto ono sazvežđe bola i jada u kome se svet vrti u neprestanoj borbi za opstanak onog tananog jezgra morala i čovečnosti, koji se guši u blatu nasilja i prevare, laži, korupcije, zločina… koje svaka vlast ponosno i cinično, vrši nad svojim građanima.

Zlatko Paković je u predstavi Vox Dei direktno optužio predsednika države imenom i prezimenom, Aleksandra Vučića i njegovu predsednicu Vlade Anu Brnabić, kao i nekoliko najistaknutijih pomoćnika, za zločine koji su taksativno navedeni i o kojima se igraju scene. To je pre svega notorno kršenje Ustava zemlje koji bi trebalo da štite kao zenicu oka svog, a zatim i pojedinačna ubistva osoba koje se usprotive njihovom radu. Pre svega – Olivera Ivanovića. Izvedeno je i duhovito suđenje tim licima, na kom, suđenju Vučić priznaje svoje zločine i kaje se – javno, plače, kuka i moli za oproštaj i prima svaku kaznu za navedene zločine. Uz svu duhovitost u tekstu i u igri, pre svega izvrsnog Ivana Jevtovića kao Vučića, ali i ostalih posvećenih, glumaca i pevača – Igora Filipovića, Vuka Zekića i beskrajno šarmatne rokerke Nevene Filipović – jeza od jednostavno poređanih činjenica, jasno osvetljenih nedvosmislenih zločina vrha vlasti, stvara skoro neizdrživ šok u gledalištu i poziva na neotuđivo pravo – na građansku neposlušnost i pobunu, kao što je to bio ogromni, mitski Marš na Vašington za prekid rata u Vijetnamu. Izgledalo je da ova predstava treba da se igra na jednom takvom, velikom protestu i da se posle nje, umesto kraja i aplauza, ogromna masa sveta, mirno i pobednički, ušeta u zgradu parlamenta i preuzme vlast, spontano. Ali, za sada, ništa od toga.

Ovu važnu predstavu umnogome čini i odlična muzika kompozitora i trubača Miloša Nikolića koju izvode još i Boris Hložan na gitari i Bogdan Đurđević na bubnjevima. Ostaje pitanje – kako će se završti aktuelni sukob znanja i poštenja, protiv pokvarenjaštva i nasilništva? Ima li nade?

 

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji