Dnevnik uspomena i prognoza, drugi dio

Trpno stanje

Prvi dio

Drugi dio

Stravičan odgovor na naše šaljivo pitanje dobio sam četrdeset godina kasnije. Teškom cokulom vojnik je nagazio bebi grudi i sva crijeva su joj pokuljala na usta.

Ogromna vojnička cokula, savršeno čista i ulaštena po pravilima službe. Napušteno dijete umotano u pelene leži na leđima, plače i maše rukama. Vojnik stane nogom, cokulom djetetu na grudi. Djetetu sva crijeva izađu na usta. Kad se to dogodilo, kojeg datuma? Nikad nećemo saznati. Kalendar ima svoje zakone i svoj moral koji mu ne dopušta da uključuje sav nemoral koji mu poturamo. Vojnik nam je leđima okrenut. Ukoso preko tamnosive uniforme ima neku cijev, tubu, možda zolju. U desnoj ruci drži automatsku pušku, oslonjen je na lijevu nogu, desnom gazi dijete u povoju oslonjeno uza zid.

Nije četnik. Mi tom riječju obilježavamo sve moguće zlikovce koji su nas došli posjetiti i time im činimo uslugu, brišemo im imena. Četnike sam vidio na TV-u za vrijeme borbi za Vukovar, poslije sam vidio kolone tenkova koje prelaze preko mosta u Višegradu. Dva moja studenta bježala su iz Sarajevskog pakla, ali su se bojali da ih na srpskom čekpointu ne mobilišu. Kad su se javili, rekao sam: „Pustili vas četnici?“ „Profesore, ma kakvi četnici. Bili su niški specijalci sa svom svojom astronautskom opremom“. Tu je i priča moga Stiva, psihijatra, Amerikanca koji se brinuo za naše izbjeglice u Čikagu. Pošao je u jedan stan, a kćer mu je zajahala oko vrata. Iz dubine stana poletio je na njih čovjek sa drvenom motkom. Rekli su: „Nemojte mu zamjeriti. Imao je malu unuku koja je voljela da ga jaše kao vas vaša kćerka.“ U izbjeglištvu su došli do nekog mosta gdje je bio kontrolni punkt s lijepo uređenim oficirom. Uzeli su im sve što su imali, samo je deda rekao: “Gospodine oficiru, ostavite nam samo ove pelene za dijete.“ Rečeni oficir je zgrabio dijete s njegovih ramena i bacio ga u rijeku. Majka je pojurila za djetetom niz urvinu, njoj je sasuo rafal iz automata u leđa. Ni on nije bio četnik.

A ako neko ne vjeruje pričama, ima fotografija čuvenog Rona Haviva koja je obišla svijet. Na njoj su s lijeve strane dva vojnika što posmatraju nešto u daljini. Obučeni su u uniforme kakve obično u svim vojskama dobijaju strani plaćenici, bez insignija, imaju vunene kape na glavi. Oni su nevisoki, dobro nabijeni i totalno usmjereni na ono što u daljini gledaju. S desne strane je treći čovjek, ili bolje reći goluždravi ptić, ni nalik na svoje drugove. Snimljen je s leđa, ima istu uniformu kao i oni, ali iz nje viri tanan vratić na kome je njegovana frizura i dva kraka sunčanih naočala koje su sprijeda očigledno nataknute na čelo. Ukoso preko leđa ima neku zolju, cijev bacača ili nešto slično, u desnoj ruci drži pušku, a desnom nogom udara najbližeg u gomili mrtvih civila, lako bi mogla biti i žena. Lijeva ruka mu je, međutim, odmaknuta od tijela i u njoj među prstićima drži zapaljenu cigaretu. I ja imam sličnu fotografiju: stojim ispred bujnog rastinja, desna ruka je odmaknuta od tijela, u njoj gori cigareta i iz nje ide dim, što se sjajno poklapa sa onim rastinjem. Rekao sam supruzi da je razveselim: „Vidi, ženo, mene pedera, matere ti!“

Kakav, bolan, četnik! Goluždravo ptiče koje upravo ostvaruje onu u našem vremenu važnu stvar, svoj ljudski identitet. Rekli su: „Ti braniš četnike!“ Rekao sam: „Ne, nego pokušavam da vam pokažem kako stalno sužavate i umanjujete zločin kad stalno vičete: četnici, četnici“.

Tršćanin Etore Šmic, uspješan pripadnik više srednje klase, bio je između ostalog pisac koji je uzeo literarno ime Italo Zvevo, što znači Italijan Švabo. Bio je neprimijećen, ili čak zanemaren u Italiji, i zato što grad Trst ničim nije učestvovao u ujedinjenju Italije, rizorđimentu, i zato što se deklarisao kao napola Švabo, i naročito zato što jezik njegovih knjiga nije čisti, pročišćavani italijanski jezik koji je upravo razumljivo, razumljivo, carevao i svetkovao Italijom. Međutim, slučaj je htio da se Zvevo upiše u tršćansku školu engleskog jezika u kojoj je predavao Džems Džojs, i dva pisca su postali prijatelji. U francuskom prevodu, do kojeg je došlo Džojsovom intervencijom, nečistoća jezika nije igrala nikakvu ulogu i svijet je otkrio velikog pisca koji je na kraju, već kako to biva, postao veliki i u Italiji. Njegov najznačajniji roman, koji ima dosta autobiografskih crta, jeste Zenova svijest. Prepun je ironije, što je, razumije se, oduševilo Džojsa, a njegov glavni junak, uspješan trgovac ljubavnik i mladoženja, uspio se uvaliti u porodicu koja je po socijalnom statusu bila znatno iznad njegove. On, međutim, uspješno ironizira, na prvom mjestu svog psihijatra, svoj brak, članove svoje nove porodice i njihove prijatelje, i samog sebe. Ima i vlastitih problema: udvarao se ljepšoj kćeri iz namijenjene mu tazbine, ali su ga oženili starijom i ružnijom, što će kasnije nadoknaditi švaleracijom. Malo rata na distanci, gađenja nad načinom na koji svijet funkcioniše, pa onda: „…neki čovjek potpuno nalik na druge, u tajnosti neke sobe na ovom svijetu izmislit će neuporediv eksploziv, takav da će se sadašnji postojeći eksplozivi uspoređeni s njim smatrati bezopasnim igračkama. A neki drugi čovjek, i on nalik na sve druge ali bolesniji nego drugi, ukrast će taj eksploziv i popeti se na središte zemlje da ga postavi na mjesto gdje će mu učinak biti najveći. Nastat će golema eksplozija koju nitko neće čuti i zemlja, vraćena u oblik maglice lutat će nebesima lišena nametnika i bolesti… Život je bolestan bez lijeka. Nema izlječenja, ali ima kraja.“

Ako Zeno za tako malo traži tako mnogo, šta mi da radimo sa strašnim zločinima koji su preko nas prešli? Uzdamo se u kalendar Maja, koji je važio stotinama godina, a prestaje da važi dvadeset i prvog decembra 2012, nema ga više. Ne znam ko je i kako proglasio taj datum za dan propasti svijeta, ne znam; ali mogu da pratim izvjesnu logiku koja može biti samo moja, ali zvuči dobro. Kalendar je, smatram, sukus i koncentrat istorije i njene filozofije, u civilizacijama koje nisu htjele ili nisu mogle da se bave nagvaždanjima: ako određenog datuma prestaje da funkcioniše kalendar, prestaje da postoji istorija, a istorija to smo mi. Vjerujem li u to, priglupo je pitanje, ali odgovori na njega rasprskavaju se na sve strane i u tom smislu mogu biti korisni. Mislim da su se za mog života desile dvije-tri takve propasti i da je posljednja koju pamtim negdje pred sarajevsku Olimpijadu bila agresivno uvjerljiva; podržavali su je mnogi sveti ljudi iz Indije, a zna se da su oni u tim pitanjima stručnjaci. Vjerujem ser Isaku Njutnu, koji se igrao mačkama i jabukama. Vjerujem Stivenu Hokingu, koji je u onom svom zgrčenom položaju, u onom svome sjedalu ne izgleda toliko nesrećan koliko se nama čini da bi morao biti. Dobio je od rimskog pape nagradu za objašnjenje kosmičkih crnih rupa, koje bi zapravo morale biti aspekt izvornog Velikog praska, a Veliki prasak je, okreni-obrni, božanski čin. Nekoliko godina kasnije vratio je sa zahvalnošću nagradu, uz obrazloženje da nikakvog Velikog praska nije bilo, nego da je na više raznih mjesta pomalo praskalo. To, dakle, pretežno odgovara mome Šivi, koji uništava i ponovo stvara svijet plešući u prstenu vatre, a prsten se sastoji iz niza posudica iz kojih liže plamen.

Majanska civilizacija bila je, po mom osjećanju, među velikim južnoameričkim civilizacijama najznačajnija. Naravno da je imala mitologiju, ali ta mitologija, kako mi se čini, nije baš bila opsjednuta prošlošću. Briga za sadašnjost im je bila dovoljna i uspješna podrška poljoprivredi (majanski bogovi kukuruza na skulpturama su čudesno lijepi hermafroditi). Magija za dobar lov predstavljena je oštrim nožem od vulkanskog kamena opsidijana, kojim je vađeno srce zarobljenih neprijatelja na vrhu Čičen-Ica piramide i zatim bacano niz stepenice dok narod poklonika dolje urla od zadovoljstva.

Kalendar je sat na ruci svijeta. Proročanstvo nije za jedan dan nego za čitavo vrijeme koje dolazi, nije predskazanje nego odbrojavanje. Kalendar, naravno, ništa ne kaže o tome da li je u pitanju totalna propast svijeta koji će u dato vrijeme prestati postojati, ili samo propast civilizacije predvodnice koja je u bitnim crtama identična svijetu. Takođe nema razloga da bi to bilo nalik na propast Titanika, na opšti potop u kojem bi voda omotala zemaljsku loptu kao što tečno srebro omotava baštensku kuglu, na ogromni meteorit koji se zemlji približava ogromnom brzinom vrteći se suludo oko sebe, ni na takav svjetski zemljotres koji bi sve ispreturao. Prije će biti da je dvadeset i prvi decembar vremenska granica između svijeta u kojem se moglo živjeti i sljedećeg u kojem se to neće moći. Naučnici NASA-e kažu da se majanski kalendar ne završava dvadeset i prvog decembra dvije hiljade dvanaeste, nego taj datum označava samo kraj jednog ciklusa i početak drugog. I još dodaju: „Spavajte mirno, nećemo svi izginuti“.

Nestanak civilizacije ipak bi bila manja i poznatija nesreća; i bolje od naše su nestajale: Egipat, Grčka, Rim, pa i naš komunizam od Karpata do Kitaja. Šta je ostalo: švajcarski sir s rupama koje su veće od samog sira. Šta bi bio razlog njegove propasti? Slikovito rečeno, to da rupe rastu a sve se smanjuje. Rupe nastaju od zarobljenog ugljičnog dioksida. Veličina tih rupa koje se nazivaju očima može se kontrolisati. Ekonomisti, ljudi koji misle da sve znaju, govore da bismo mogli spasiti civilizaciju od propasti između ostalog i tako da se novac pravi ni iz čega, bez ikakvih temelja. Književni kritičar Mirko Magarašević kaže da je sa Gogoljem i prema njegovom književnom svjedočanstvu ljudski svijet ušao u stanje praznine. Gogoljevog nasljednika vidi u Kafki, a svog prethodnika u plasiranju ideje u Mereškovskom, ali on je za nas ovdje važan jer je jasno uvidio da direktan put, hoćemo li reći dobro zaštićen, tu ne vodi od kupoprodaje mrtvih duša do pravljenja novca ni iz čega, kako preporučuju značajni ekonomisti. Zamjena realnog svijeta virtuelnim svijetom: „Virtualije su same sebi cilj. Pohlepne su. Tako je nastao, među ostalim, i krah virtualnih transakcija, krah virtualnih finansija, krah same virtualne ekonomije, kao krah ‘moći iz ništa'“ (Fahira Čengić Fejzić). Umjesto sira sa rupama rupa sa žicama. A kad je u pitanju ono svašta nešto bežično, onda je samo rupa. Ajpod.
Poštujući sve što je rečeno, a naročito riječi mog kolege Magaraševića, koji je prvi zabo tamo gdje treba zabosti, želim da dodam i jedno vlastito objašnjenje propasti civilizacije, jedan razlog koji može izgledati neozbiljan i smiješan, u svakom slučaju trbuhozborački čudan, a za mene je ključni, nepopravljiv kvar koji se sad sitnim intervencijama bezuspješno nastoji ukloniti, jer je u procesu rađanja otrgnut preveliki dio tijela, nastala duboka rana, s kojom se do danas moglo batrgati ali se nije moglo pravo živjeti.

Monoteističke religije su prognale ženu sa visokih položaja i tako nepopravljivo osakatile civilizaciju, koja je pod njihovim okriljem nastala. Parabola o tome, kao neko opravdanje za ono što se dogodilo (što se učinilo) je biblijska parabola o jabuci i zmiji. Prva sablazan je, dakako, žensko tijelo, pa je jedino što se dopustilo blagoslovljeno majčinstvo bez prethodnih radnji, jedne jedine majke. Neki slikari su pokušali da kod Madone istaknu grudi, da joj naprave uzbudljiv dekolte, ali to je već u vrijeme pomenutih zakašnjelih popravaka. Sve su velike civilizacije propale kad im je došlo vrijeme, iz razloge koji su im bili svojstveni, ali ni u jednoj od njih nije bilo ničega sličnog izopćenju žena iz javnog života. Egipatske princeze su kao žene i kao gospođe znale zasjeniti svoje muške gospodare; Kleopatra je za to takoreći živi primjer. Afrodita, Artemida, pa recimo i nimfa Aretuza, nisu pokazivale karakteristična ispupčenja, pa ni dekoracije, ali su itekako bile žene, i pritom boginje. Kad nisu bile boginje, mogle su se slobodne pokazivati i u odgovarajućim radnjama, kao na pompejskim freskama. A da bi pokazale ono što je trebalo pokazati, nisu ni morale biti ogoljene. Ima jedna Flora, boginja ili nimfa proljeća, gazi po poljani, po zelenoj površini u dugoj haljini, okrenuta gledaocu leđima, samo joj sijevaju gole pete, u kojima ima toliko erotike da je novodošavšim to bilo nemoguće prihvatiti. Posljednja žena u punom ornatu i na položaju bila je vizantijska carica Teodora na mozaiku u Raveni, a znamo odakle to dolazi. U hinduizmu erotizam i duhovnost su zajedno postojali, čak su intenzivno zajedno učestvovali u građenju i održavanju svoje civilizacije. Budizam u početku nije ni imao boga nego samo svog velikog učitelja, ali kako se počeo granati, tako su se pojavile i žene. U izvanrednom južnokorejskom filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće glavni junak kroz razne svoje radosti i tegobe vuče sa sobom kamenu figuru Bude, ali na kraju filma, poslije svega što je preturio preko glave, sjedi kraj jezera u visokom priobalju, a pored njega je vitka i blago izazovna boginja milosrđa od smeđeg kamena po imenu Kuen-Jin, u Japanu Kvanon. Ako, dakle, majansko proročanstvo ne znači propast svijeta nego samo propast civilizacije, onda još uvijek ima nade, a vidimo odakle ona dolazi.

Pomišljam često da me je druženje s Indijom dovelo do ovih ideja, ali je trebalo dugo vremena da one dođu odnekuda u glavu. Pritom se uopšte ne radi o sablažnjivim stvarima, o širom svijeta popularnoj Kama Sutri, ni o tome da su hramovi, poput naših samostana i manastira, držali žene, svećenice, plesačice i prostitutke, koje su se davale probranim putnicima i namjernicima, ni o majthunama, parovima u koitusu na fasadama velikih hramova gdje se treniraju sve moguće poze: na primjer uspravljena žena, tako reći u vertikalnoj arhitektonskoj projekciji, koju za raširene ruke i noge drže dva muškarca, a treći joj odozdo radi ono. Nije u pitanju ni moj voljeni ljubavni par u Elori. Naprotiv, inspiraciju mi je donijelo nešto što bih u najpribližnijoj deskripciji nazvao domaćinskim. Veliki Bog Šiva na vrhu himalajskog grebena Kajlaša pleše svoj ples uništenja i novog stvaranja svijeta. Međutim, kad nije na dužnosti, onda mirno sjedi i duška zajedno sa svojom družbenicom i suprugom Boginjom Parvati. Nesigurno je to nazvati zagrljajem jer ne vidimo šta im rade ruke, nogama stoje svako na svome vozilu, pacovu i lavu, ali su tijelima intenzivno priljubljeni jedno uz drugo duhovno i fizički, reklo bi se hoće zajedno popit kahvu.

Zapitao sam se u jednom trenutku gdje sam kod nas vidio ugledni par u očiglednom zajedništvu i pokazalo se da je to, dugo vremena poslije Grčke i Rima, u renesansnom slikarstvu. Govorilo se, i govori se da je renesansno slikarstvo rezultat strašne čežnje za antičkom klasikom. Ma nemoj! Moj. Renesansno slikarstvo je rezultat strašne čežnje za ženom, za njenim tijelom, donekle za tijelom uopšte. Rubensovo tijelo je napasno, ono Luke Kranaha ubistveno esencijalno, ali je u oba slučaja žensko, ono žensko za kojim smo čeznuli hiljadu i po godina. A nisu sve gole ni poluobučene. Po nekakvom uobičajenom, opšteprihvaćenom mišljenju, najznačajnije djelo visoke renesanse je maleni ženski portret koji se čuva u možda ipak najznačajnijem muzeju svijeta. Poprsje te žene dovoljno je sakriveno najfinijim ruhom. Božanstvenom uzdržanom ženstvenošću kojom ona zrači ozračen je i pejsaž iza njenog lika.

Jasno je da se ovdje sve vrijeme radi o ženskom tijelu, ali me muči jedna epizoda iz vremena najvećeg uzleta seksualne revolucije, kad su arenama i ekranima ponosno hodali misevi i misteri kao i danas. U jednoj TV seriji koju je režirao Rajner Verner Fazbinder, junak priče živi u svojoj prikolici, a nuždu vrši tamo gdje se zatekne u prirodi, kao moji hindusi. Pa iz guze izlazi debela braon kobasa, dugo nije srao, i pod silom teže polako se približava zemlji. Onda su u svijetu golotinje, seksa, seksualnog podvođenja i seksualnog nasilja zatutnjali telefoni: zar će taj perverzni peder da prikazuje naš svijet i da vrši nuždu nad našom civilizacijom? Ne smijemo to dozvoliti! Drugi kažu: „Meni je gadnija od toga smrdljiva ženska jama, jedina jama iz koje naš čovjek izlazi živ.“ Treći kažu: on je pred nas iznio ogledalo i ponovo postavio staro pitanje: Ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo?

Tekst objavljen u Sarajevskim sveskama broj 39-40

Tvrtko Kulenović


Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji