„Umro je stojeći“, kaže tetak i ja mu vjerujem.
Stojim na mjestu na kojem je poginuo Sava Kovačević. Imam dvanaest godina i žulj na lijevoj nozi. Tetak stoji dva koraka dalje i diše sporije od mene. U ušima mi huči i bruji od napornog penjanja, te ne razbiram svaku riječ kojom mi moj privatni vodič opisuje tok davno utihnule bitke. O Savinoj pogibiji govori sa toliko uvjerljivosti i uz mnogo detalja, što ih samo bliski saborci znaju i otkrivaju tek onima u koje imaju veliko povjerenje. A ja sam, znam to, dječak od povjerenja. (Tri decenije kasnije ću shvatiti da je tetak, i ne sluteći, opisivao vlastitu smrt što će se desiti par stotina kilometara dalje, na liniji između Doboja i Gračanice.) Gledam stabla oko sebe; ljudi, koji se tada nisu nazivali turistima, iz nepoznatog razloga, počast poginulima su odavali zabijanjem kovanica u visoke borove i omorike. (Glupo bi bilo na vrh brda, usred guste šume, izgraditi “Fontanu nevinih”, zar ne?) Sunce mijenja ugao i sada šuma počinje da blista, kao riblja krljušt.
„Umro je stojeći“, kaže tetak i ja mu vjerujem.
Poslije, dok hodamo Tjentištem, zamišljam hiljade mrtvih i uspavanih partizana, stoje, kao lutke u nezastakljenom izlogu. Tito Burton sjedi na uzvisini, sa bijelim fotogeničnim zavojem oko ruke, i posmatra ih.
Ovog ljeta sam, zajedno sa H., prvi put otišao na tetkov mezar. Gore na brdu, iznad puta što vodi u Doboj. Tetka je zakoračila prva, rukom istrgla komad korova iz zemlje tik uz nišan, kao što domaćice skljanjaju mrvice sa stola pred dragim gostima.
„Vidi ko ti je došao“, rekla je.