Imširević: Grobovi

„Umro je stojeći“, kaže tetak i ja mu vjerujem.

Stojim na mjestu na kojem je poginuo Sava Kovačević. Imam dvanaest godina i žulj na lijevoj nozi. Tetak stoji dva koraka dalje i diše sporije od mene. U ušima mi huči i bruji od napornog penjanja, te ne razbiram svaku riječ kojom mi moj privatni vodič opisuje tok davno utihnule bitke. O Savinoj pogibiji govori sa toliko uvjerljivosti i uz mnogo detalja, što ih samo bliski saborci znaju i otkrivaju tek onima u koje imaju veliko povjerenje. A ja sam, znam to, dječak od povjerenja. (Tri decenije kasnije ću shvatiti da je tetak, i ne sluteći, opisivao vlastitu smrt što će se desiti par stotina kilometara dalje, na liniji između Doboja i Gračanice.) Gledam stabla oko sebe; ljudi, koji se tada nisu nazivali turistima, iz nepoznatog razloga, počast poginulima su odavali zabijanjem kovanica u visoke borove i omorike. (Glupo bi bilo na vrh brda, usred guste šume, izgraditi “Fontanu nevinih”, zar ne?) Sunce mijenja ugao i sada šuma počinje da blista, kao riblja krljušt.

„Umro je stojeći“, kaže tetak i ja mu vjerujem.

Poslije, dok hodamo Tjentištem, zamišljam hiljade mrtvih i uspavanih partizana, stoje, kao lutke u nezastakljenom izlogu. Tito Burton sjedi na uzvisini, sa bijelim fotogeničnim zavojem oko ruke, i posmatra ih.

Ovog ljeta sam, zajedno sa H., prvi put otišao na tetkov mezar. Gore na brdu, iznad puta što vodi u Doboj. Tetka je zakoračila prva, rukom istrgla komad korova iz zemlje tik uz nišan, kao što domaćice skljanjaju mrvice sa stola pred dragim gostima.

„Vidi ko ti je došao“, rekla je.

Žujo: Čovječuljak
Imširević: Razočaranje
Imširević: 212
Žujo: Plamen u Modroj sobi