Na ploči piše: „U jednoj sobi zauvijek je mrak...
„Stigao sam, izgleda, na mesto sa kojega nikad nije trebalo polaziti.
Nije ni strašno, ni veličanstveno. Dobro mi je, zlo ne može biti.
Nije nikako i nije ništa.“
(Ivo Andrić, bilješke pred smrt)
1.
Kažem M. kako Radenko nije pušio.
Kako mi je u rovu uvijek davao i svoje sljedovanje duhana.
A umro je od raka koji je s pluća metastazirao.
Vidiš da je to pravo nešto od njih, preko linije, kaže M.
2.
Iz pozorišta, u ratu kao vojnik, poginuo jedan čovjek.
Majstor pozorišne rasvjete Pavle P.
Ima u pozorištu, u službenom hodniku i mramorna spomen ploča, podignuta
od strane kolektiva Pozorišta 2004. na desetogodišnjicu pogibije.
Na ploči piše: „U jednoj sobi zauvijek je mrak.
Osvjetljivaču scene“
Na bihaćkom ratištu dojavili mu, da su u obližnje hrvatsko selo upale pijane bitange
u uniformi srpske vojske, koju je i on nosio, i pobili selo, djecu njegovog brata među njima. Paja Jugoslaven, Paja Hrvat u srpskoj vojsci.
I Paja namjerno odšetao u minsko polje, prve noći po dobitku zle vijesti.
Eksplozija osvjetlila scenu.
Djeca u publici.
3.
Moj prijatelj Alen, svake godine svome sinu je pisao pismo koje šalje Djed Mraz.
Tako je vjerovao njegov sin.
Već godinama, pismo napiše Alen, na sedam ili osam stranica, i nakon podjele paketića, on sinu u sobi, dugo i s pažnjom čita pismo.
O tome kako je bio dobar, kako ga je Djed Mraz posebno ove godine pratio, njegova zalaganja i požrtvovnost…
Sada je njegov sin veliki momak.
„Dragi Alene“, čitao je Alenov sin pismo Djeda Mraza napisano ovaj put ocu.
„Danas sam svome sinu čitao tvoja pisma zahvale.
Smrznuo se.“
4.
Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on
nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.
Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.
A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu prodali višnjik.