Bila je puno više od modela i žene iz Hitlerove kade.
Ukoliko ste bili jedna od rijetkih žena fotoreportera kojima je američka vojska na početku Drugog svjetskog rata izdala akreditaciju i dozvolila rad, najvjerovatnije biste bili upućeni da fotoaparatom bilježite prizore daleko od linija fronta. Prema tadašnjim vojnim propisima, žene fotoreporteri, za razliku od svojih muških kolega, nisu smjele ulaziti u borbene zone. Ali, Lee Miller – fotografkinja rođena u Poughkeepsieju i poznata članica nadrealističkog umjetničkog pokreta koja je radila kao ratni dopisnik britanskog Voguea, nije baš bila osoba koja se pridržavala ograničenja.
Miller je imala naviku da se ne pridržava ograničenja još puno prije prihvatanja angažmana za američke vojne snage, gdje joj je zadatak bio da dokumentuje prizore poput onih snimljenih tokom operacije Blitz, zatim da fotografira medicinske sestre koje rade u bolnicama poslije Dana D i žene u službi u svim rodovima oružanih snaga, kao i prizore iz koncentracionih logora nakon ulaska Saveznika.
Njen prvi angažman u modnom svijetu bio je 1927. godine kada je kao devetnaestogodišnjakinja pozirala za naslovnu stranu američkog časopisa Vogue. (Karijeru modela započela je zahvaljujući slučajnom susretu sa mega izdavačem Condéom Montroseom Nastom, koji je u New Yorku povukao ispred automobila koji je išao u njenom pravcu i zamalo je pregazio). Nakon toga je iskoristila svoju ulogu modela da i sama počne fotografirati editorijale.
S obzirom da je sve manje bila zainteresirana za poziranje a sve više za fotografiranje, Miller je bila odlučna u namjeri da će o fotografiji učiti od nikog drugog nego od Mana Raya. “Rekao je da nikog ne želi podučavati fotografiji i da, u svakom slučaju, odlazi iz Pariza radi odmora”, prisjećala se kasnije kako je tekao njen susret s ovim umjetnikom 1929. godine.
Rekla sam mu: ‘Znam, idem i ja s tobom.’ I to sam i uradila.”
Tokom života s obje strane Atlantika i nekoliko kratkotrajnih veza (Miller je poznata kao tema nekih umjetničkih radova, ali i kao osoba kojoj je nekoliko slavnih umjetnika bilo posebno emotivno naklonjeno, uključujući i Pabla Picassa), ostala je nepopustljiva u svom radu – od razvijanja tehnike izrade fotografija solarizacijom zajedno sa Rayem (s kim je imala ljubavnu aferu i kreativno partnerstvo) do otvaranja vlastitog studija u New Yorku, početkom 1930-ih, preko promišljenih solo istraživanja nadrealizma tokom boravka u Cairu sredinom tridesetih godina. Kada se u septembru 1939. godine skrasila u Engleskoj sa slikarom Rolandom Penroseom – u mjesecu u kojem su nacisti napali Poljsku i Engleska objavila rat Njemačkoj – dobrovoljno se prijavila da radi kao asistent u fotografskom studiju britanskog Voguea, što se kasnije pokazalo njenim prvim korakom ka ratnoj fotografiji.
Po naredbi Britanskog ministarstva informiranja, sadržaj koji je objavljivao časopis Vogue trebao je doprinijeti borbi britanskih vojnih snaga pa se, naprimjer, trebalo pisati o nošenju kraće kose kako bi se žene koje su išle raditi u tvornice uvjerile da su kratke frizure moderne i da to nije samo sigurnosno pravilo. Vogue je pisao o tome kako njegovo čitateljstvo, a to su u najvećoj mjeri bile žene, može pomoći svojoj domovini bez obzira što su kod kuće a ne na frontu, pa su se tako objavljivali članci kao što su Moda za tvornice i Lijep izgled s ograničenim budžetom – za oba ova članka Miller je radila fotografije – čime se željelo ukazati na odgovorno ponašanje.
“Činilo se prilično besmislenim raditi za jedan frivolni časopis poput Voguea”, izjavila je tada Miller, dodavši da je njen rad “možda koristan za britanski moral, ali je za moj moral, pravi pakao.” Međutim, njen angažman nije dugo bio ograničen samo na modne priloge. Vogue se uskoro morao direktno suočiti sa ratnom stvarnošću tokom operacije Blitz kada je zgrada u kojoj je bio smješten ovaj modni časopis, kao i veliki dio Londona, potpuno uništena. Miller je fotografirala prizore fizičkog uništenja grada, ali je birala sugestivne simbole kako bi ukazala na psihološke efekte rata: Utihnuti Remington je fotografija iz 1940. koja prikazuje uništenu pisaću mašinu koja se više ne može koristiti za kucanje. Fotografija Jedna noć ljubavi, London, iz 1940., prikazuje znak kojim se građani obavještavaju da te noći neće biti zračnih napada – kratki predah od ratne stvarnosti.
Do 1943., Miller je preuzela dužnost zvaničnog ratnog dopisnika za britanski Vogue. Urednici su u tome vidjeli priliku da prošire svoje izvještavanje o ratnim dešavanjima pa je Miller fotografirala ono što je bio manje poznat i manje prominentan dio ratnih pohoda – medicinske sestre u Normandiji koje spašavaju živote vojnicima u terenskim bolnicama. Miller je svojim Rolleiflexom snimala prizore prepune života, a slikani su u kvadratnom formatu i iz velike blizine. Njene crno-bijele fotografije objavljene su 1944. godine pod naslovom Nenaoružani ratnici uz prateći tekst koji je napisala jer je uz fotografiranje počela i izvještavati.
Na odjeljenju intenzivne njege leže ispruženi i opuštenih udova ispod smeđih deka, neki priključeni na infuziju iz koje kapljice plazme cure u ispružene i ranjene ruke, neki dovoljno upješno oporavljeni da mogu zapaliti cigaretu ili porazgovarati s nekim kako bi se uvjerili da su zaista još uvijek živi.”
Ova nadrealna scena koju je Millerova opisala je tipičan ratni prizor, ali je to nešto što je za nju bilo potpuno novo. No, kao što je njen sin Antony Penrose, napisao u biografiji svoje majke pod nazivom “Legendarna Lee Miller, fotografkinja, 1907-1977” (ova knjiga je štampana 1998.), jedinstveni kontekst iz kojeg Miller potiče i fotografiranje nekih nesvakidašnjih i nezaboravnih prizora i bizarnih portreta u vrijeme kada je nadrealizam kao umjetnički pravac bio na svom vrhuncu izuzetno su joj koristili u ratnoj fotografiji. “Posve neočekivano, u njenim reportažama, u prizorima blata i metaka, pronalazimo fotografije u kojima nestvarni ratni prizori poprimaju skoro lirsku ljepotu”, kaže Penrose.
Razmišljajući o ovome, shvatam da za ratnog dopisnika nema bolje obuke od nadrealizma jer ti ljudi prvo moraju biti nadrealni umjetnici jer im tada ništa ne djeluje previše neobično.”
Miller je nastavila fotografirati žene u savezničkim snagama – pilote u pomoćnoj službi Zrakoplovnih snaga, žene u Kraljevskoj mornarici i Pomoćnoj teritorijalnoj službi angažovane na pretraživanju, sve one su naporno radile ali su uvijek bile manje hvaljene od svojih muških kolega – prije nego što je nastavila fotografirati invaziju savezničkih snaga na Njemačku. Uz Davida Schermana, fotografa magazina LIFE sa kojim je često putovala, Miller je fotografirala oslobađanje logora Buchenwald i Dahau.
Iako Miller nije često prikazivala nasilje na svojim fotografijama, nepokolebljivo je dokumentovala rezultate nasilja: naciste prisiljene da gledaju kosti svojih žrtava, pripadnike SS divizije koji su počinili samoubistvo i preživjele logoraše nakon oslobođenja logora. Na sebi svojstven način, fotografirala je bordel u koncentracionom logoru Dahau – užase koji su do danas uglavnom ostali nepoznati. Kada je ove fotografije poslala britanskom Vogueu, napisala je:
Preklinjem vas da povjerujete u istinitost ovih fotografija.”
Vogue je objavio neke od njenih najstrašnijih fotografija – gomila mrtvih tijela objavljena je na cijele dvije stranice – uz natpis: “Vjerujte.”
No, najpoznatija ratna fotografija Millerove je ona koju nije sama uslikala. Nakon fotografiranja koncentracionih logora, Millerova i Scherman otišli su u Munchen i ušli u prazan Hitlerov stan, gdje je Millerova pripremila prizor koji je Scherman uslikao u kupatilu (i ona je tu uslikala Schermana, ali ta fotografija je manje poznata). Miller se skinula i ušla u Hitlerovu kadu iznad koje je okačila njegovu fotografiju. Otirač za noge ispred kade uprljan je blatom s njenih čizama u kojima je prije toga obilazila mjesta najgorih ljudskih stradanja.
Njen izraz lica na toj fotografiji negdje je između inata i obamrlosti. “Za Schermana kao fotografa je to bio izuzetan trenutak koji mu je donio slavu”, kaže za tu fotografiju Judith Thruman u The New Yorkeru.
Fotografija je donijela slavu i modelu s fotografije, ali ne onu vrstu slave koju zaslužuju ratni fotoreporteri. Taj fantastičan trenutak ‘zločestog zezanja’ nakon proživljenih strahota je slika Lee Miller koju su, možda, svi najbolje zapamtili.”
Miler je nastavila fotografirati ratne prizore fokusirajući se na posljedice rata u Austriji, Mađarskoj i Rumuniji, ali se nakon 1953. godine prestala baviti fotografijom. Vodila je unutrašnju borbu sa svim prizorima kojima je svjedočila u ratu tako da svoja ratna iskustva i svoje ratne fotografije nikada nije podijelila sa sinom. On je bio izložen nadrealističkim tendencijama njegove majke samo kada ga je upoznavala s njenim prijateljima umjetnicima i kada je kuhala. Naime, nakon studiranja na kulinarskom institutu Le Cordon Bleu, Miller je postala poznata po svojim nadrealnim kulinarskim kreacijama: plavim špagetama, zelenoj piletini i sladoledu od sljeza s okusom Coca-Cole.
“Mislim da je odlučila namjerno okončati svoju fotografsku karijeru, a za to su djelimično zaslužna njena ratna iskustva, a djelimično njen posttraumatski stresni sindrom”, rekao je Penrose o svojoj majci NPR-u 2011. godine.
Sveukupni opus Millerove broji 60.000 negativa, 20.000 otisaka i kontaktnih kopija, kao i nekoliko dokumenata i uspomena otkrivenih u potkrovlju porodične kuće nakon njene smrti 1977. godine (imala je 70 godina). Da nije bilo ovog slučajnog otkrića, njene ključne fotografije kojima je dokumentovala život žena u Drugom svjetskom ratu, kao i njen doprinos nadrealizmu kao umjetničkom pravcu – čiji je bila dio, a ne samo jedan od modela – bili bi vjerovatno potpuno zaboravljeni. To se čini prikladnim završetkom njene životne priče, koja je, do samog kraja, bila jednako nadrealna kao i njene fotografije.