Poetika i politika simboličke razmjene
Dvadeseti vijek, sa mentalitetom happy enda i projektovanjem dijela zapadnjačke kulture prema modelu Disneylanda, kao društveni mikrokosmos i minijaturizovana zabava[1], stvorio je iluziju da je tragedija pojam koji pripada “paradoksalnim republikama” iz antike, a ne modernom svijetu. Činilo se kao da se moramo okrenuti pozorišnoj sceni kako bismo doživjeli tragediju, i da je globalni čovjek, nakon dva svjetska rata i bombardovanja Hirošime, prekinuo veze sa kolektivnim nesrećama. Poslije njih čovjek je vjerovao da će mu suze poteći iz oka ne više zbog kobi i smrti, ne zbog krvoprolića, pokolja i pogibije, već samo zbog smijeha, razgale i grohotnog smijeha i veselja. I tako se zaista činilo da u tom zajmodavnom društvu, gdje ne samo bogati već i srednji sloj može sebi priuštiti dio zabave i uživati u nekom veselju, isti može sebi da dopusti, makar i na jednu noć, da živi kao oni najbogatiji. Iz te utopije, jedan italijanski pisac, s kojim dijelimo isto more, primjećuje da što su naše kuće svjetlije i raskošnije, to je više duhova koji se slivaju niz njihove zidove. O kojim je to kućama osvijetljenim lampama i lusterima govorio Italo Calvino?[2] Koje duhove on to vidi, a mi ne možemo?
Onog dana kad sam na more gledao samo kao na čovjekovog prijatelja, možda sam pogriješio. Ali sam omanuo i onog dana kad mi se učinilo bezdušnim i okrutnim. Ono što se moru ne može pripisati nije čak ni saradnja. Ono se ne može optužiti da je pomagač, saradnik ili saučesnik. Ne utapa more nikoga. More ponajviše olakšava. Čak i u oluji more kao da postaje naš pomagač. Koliko god može, more pomogne da se okonča patnja nekoga ko je u agoniji. More učini vidljivim one koji zloupotrebljavaju more i koji sreću crpe iz tuđe nesreće. Takođe, more pomaže da započne užas nekoga drugog, koga je more slagalo i sa njim trgovalo. U takvim slučajevima more uzima život, kao da traži odštetu zbog tvrdoglavosti čovjeka. Ali more kaznu izvršava kao da je dobar savjet, a ne kao odmazdu za nas. Ne oni koji su se utopili, ili oni koji su se izgubili na moru, već oni kojima je more oprostilo treba da se plaše. Kad god izađu da prošetaju pored mora ili planiraju neki trafiking, treba da se boje. More ih namjerno ostavlja živima. Privlači ih. Prevari ih. Okači im zlatna sidra oko vrata.
Iako ne volimo da se toga prisjetimo, sada već znamo da svakodnevnica radi na tome i čini sve da sjećanja sruši i da se ne sjetimo zločina. Ali more je tu. More zna, kao što i mi znamo. Još jedna Albanija nalazi se utopljena pod morem. Prekrivenu vodom možete je potražiti ispod površine Jadranskog mora, u dubinama Jonskog mora i posebno tamo gdje se dva albanska mora susreću i sudaraju na Otrantskom kanalu. More je postalo pokrov za Albaniju koja se utopila pod morem. Ako tamo gore, na brdima, u planinama ili na obalama živi narod koji se, iako od najstarijih vremena, smatra zakašnjelim i ne toliko snažno osvjedočenim u prikazanoj istoriji, pod morem se nalazi drugi dio istog tog naroda. Tamo, pod morem, naši su ljudi, odjavljeni Albanci, upisani u knjizi onih koji su život izgubili na moru.
Nije hiperbola. Istina je. Ne manje nego jedan albanski grad, grad sa svim svojim stanovnicima, utopljen je tu, pod morem. Grad toliko težak da uspijeva da učini da pognemo glavu od srama. Dio onih koji su isplovili čamcima i uspjeli preći more nastavljaju svoje živote, ali ne zaboravljajući stravičnost i užas bijega, te strah od utapanja. Preostali dio se utopio. Tijela nekih od njih izašla su na obalu i ispričala. Nemali dio njih nikada nije izašao na obalu. Tugovali smo. Obredi su se obavili. I praznovjerja. Ko je imao hljeba, bacio je malo hljeba po talasima, kako njegov utopljenik ne bi bio gladan, kako se vjeruje. Neko je, pak, sipao vodu da mu utoli žeđ, prema drevnoj tradiciji. Neko je po talasima bacio poljsko cvijeće. Službene ceremonije izvedene su u tišini i uz pogrebnu muziku.
Ali postoji nešto što ne izgovaramo, već skrivamo iza stilistike, kad god kažemo da su se ti ljudi utopili u more. Utopili se? Sami se utopili? Da li su to stvarno bili nesrećni slučajevi? Jesu li to oni izašli da se osvježe pa ih je na moru zadesila oluja? Ili su ih utopili (oni)? Ili smo ih utopili (svi mi)? Kako oni koji su uspjeli da se spasu, tako i oni koji su se utopili, nijesu sami pošli usred mora. Neko ih je tamo poslao. Čime? Gumenim čamcima. Gliserima. Bilo kojim sredstvom koje ih je moglo prebaciti na drugu obalu. Ko? Nijesu ih stranci utopili. Utopili su ih Albanci. Morski vukovi? Oni su preuzeli obavezu prevoza. Ostali su se izdogovarali na obali i osigurali plijen. A neko je pak zatvorio oči, sklopio oči da ih više ne otvori, nego da ih zatvori zauvijek, isključujući radare te obustavljajući patrole i potjere.
Ljudi se, bilo kako bilo, utapaju, ali smrt zna da pliva. Smrt poznaje i vlada svim stilovima plivanja. Utopljenici su ostali, ali smrt se uspjela vratiti na obalu. Smrt je stigla na suvo i ponovo ušla među nas. Ali smrt utapanjem nije bila najgora smrt koja nam se dogodila. Tih godina dogodilo nam se nešto gore od same smrti. Familijarizacija s nesrećama bila je nešto veće i od smrti. Pretvaranje nesreće u upotrebnu vrijednost bila je simbolična razmjena života sa smrću koja, kao čin bez povratka, izmiče kodu uništenja.[3] Zajedno s novcem koji su emigranti platili za svoje zabranjeno putovanje, krijumčari su vratili i smrt na obalu. Novac koji su utopljenici platili da bi se prebacili na drugu obalu prolazio je iz ruke u ruku i stigao do nas. Taj nas je novac neko vrijeme hranio u godinama kada je bilo teško biti čovjek. Nemojmo praviti moral od bijede, i etiku od gladi. Dobro ili ne, najsiromašniji su se hranili novcem koji je dolazio od krijumčarenja. U urbanoj legendi gliseraš je dobio ulogu šarmantnog heroja, po kojoj čak ni gusarski vukovi nisu bili na glasu. Bogataši su novac od smrti pretvorili u građevine pored mora, u hotele, restorane, supermarkete, ribarske čamce, butike, solane, modne salone, televizore, fabrike, tvornice sapuna ili deterdženta. Od tog trenutka nije novac, već utapanje je ušlo među nas. Nekako je kasno, ako ne i uzalud pitati ko je bio kriv, i ko jeste kriv za masovna utapanja Albanaca od strane Albanaca. Ali tamo gdje niko nije kriv, krivica se širi i zahvata i opterećuje sve: i krivce i nevine, upirući prstom na sve.
Od dana kada niko nije bio kriv, mi koji smo preživjeli kupili smo nove stanove s pogledom na more. U njima živimo i danas. Te kuće platili su naši utopljenici – oni koji nijesu znali da plivaju. Oni su platili životom. Oni nastavljaju da plaćaju i danas. Formula je jednostavna. Kako bi napustili svoju zemlju i krenuli ka boljem životu oni su platili nekome, nekome ko je od njihovog novca napravio stanove. U tim stanovima danas živimo mi. S njihovih prozora gledamo kako zalazi sunce.
Ali tu nije kraj. Ne opraštanje i blagoslov, već krivica se malo-pomalo širi na sve, poput nafore poslije mise. Smrt se pretvara u hranu za nas. Prvobitno iz solana. Iz mora utopljenika solane donose so u grad. Solane donose so iz mora utopljenika, koje su mornari nekada zvali lijepim imenom “Gospino polje”. Onda slijede ribarski brodovi. Sada ćemo loviti ljude a ne ribu. Nije li Isus rekao Simonu da se ne boji i da će od tog trenutka biti ribar živih ljudi? To se zapravo dogodilo Albancima. Ribarski čamci koji donose divlju ribu na naše pijace i restorane imaju imena slična našim utopljenicima. Otkako je smrt koju smo sami skuvali postala naše jelo, godinama smo se hranili ribom koja je jela naše utopljenike.
Od dana kada nemamo imena krivaca, niko nije oslobođen osjećaja krivice. Bez sjećanja, bez pogleda unazad i bez pretjeranog opterećenja, mirne duše ćemo nastaviti život. Da li ćemo nastaviti da se odmaramo u hotelima koje su nam naši utopljenici platili unaprijed? Da li su oni platili avans za vozarinu kojim su kupljeni butici da bismo se mi obukli? Da li ćemo i dalje jesti u restoranima izgrađenim uz more od novca koji su utopljenici platili u kešu? Hoćemo li i dalje raditi u fabrikama i radionicama u kojima su oni koji su nestali u moru takođe akcionari, i da li ćemo, kad ne budemo imali dovoljno novca, uzimati kredite u bankama čiji se fond stvarao novcem onih koji su platili životom?
Ne živi, već oni koji su tragično izgubili život na moru trebalo bi da se osjećaju kao suvlasnici hotela, butika, restorana. Godinama, otkad su se utopili, nijesu došli da podignu svoj dio profita od tog suvlasništva nad užasom.
Naravno, nije Mediteran jedini koji bi povremeno postao sarkofag. Pomorske tragedije nijesu se dešavale samo na albanskoj obali. Krijumčarenje ljudi na moru nastavlja se i dan danas, pred očima svih, uz spoznaju ili čak prećutnu saglasnost država. Ovo more više ne stvara osjećanje srodstva. Očinski osjećaj koji su Italijani gajili prema njemu kad su ga zvali il mare, zajedno sa majčinskim osjećajem Francuza koji su ga zvali la mer, vraća se svojim izvorima, čineći da prema moru ispoljavamo onaj isti neutralni osjećaj kao naši drevni preci koji su ga zvali mare. Ali prostor koji može da “proizvede moral” ne zove se književnost. Barem dok pisci ne shvate da trajni moral nije moguć, kao što ne može biti ni konačan. Nijesu pisci ti koji predlažu bolju i nadahnutiju budućnost, niti oni koji nude savjete o tome koji oblik treba da slijede tokovi života. Ono što oni mogu uraditi je da stave misli u pokret, kao čin svijesti, koji ima malo zajedničkog sa hitnim potrebama, s alarmantnim situacijama ili jadikovkama, te da učine čujnim utihli glas unutar bića, da osvijetle tamne površine ili otvore raspravu o onom što mrmljamo a ne izgovaramo jasno, da bi izvukli neki zaključak iz svakog iskustva. Kasno uveče, čim uđemo u kuće na čijim zidovima vise portreti ljudi koje smo izgubili na moru, sjednemo ispred ekrana i gledamo vijesti o drugim utopljenicima. Sada to više nijesu Albanci. Oni koji se sada utapaju u tom istom moru su stranci, koji dolaze i dave se u našim vodama.
Kad se vijesti završe, pogledamo jedni druge u oči, dugo ćutimo i pitamo se na koje je osvijetljene kuće sijalicama i lusterima mislio pisac na drugoj strane obale? Koji se to duhovi slivaju niz zidove naših novih i lijepih domova? Zašto snove o napretku proganjaju noćne more. Rijetki će biti oni koje će izjedati sumnja da li i oni sami žive u takvim kućama: dobro osvijetljenim i na čijim zidovima umjesto vlage teku duhovi onih koji su izašli iz kuća i više se nijesu vratili, da bi prostor vode pretvorili u morski Aušvic …
LOGOR I – Jadransko more
Znojnim čamcima stigosmo. Neki su hodali
po vodi. Rupu ponora, iznad Otranta, gdje su nas odveli,
Začepiše oblacima.
Onda oni odoše. Doveli nas tu, nijesmo sami došli.
Mi, prekriveni crnom vodom, nijesmo bili
Cigani. Ni profesori opsjednuti tabú istinom.
Nijesmo bili homoseksualci.
Ni disidenti, od onih koji su slobodu tražili
svijećom. Bili smo jadnici.
Plavooki jadnici. Crnooki jadnici.
Morska trava za kosu. Zlatni pijesak na trepavicama.
Nijesmo bili najbolji na svijetu. Izabrali su nas jer
smo dugo zadržavali dah.
Zaronili su nas da zavarimo ispucalo dno
mora, Odakle teče strah.
Slušaj!
Ne govori se otvoreno, ali noću, pjesme kitova kažu da,
Dodirujući dno, mi, zarobljenici ovog podvodnog
bunkera, Postajemo Jevreji.
Više od toga ne znam.
Našem Gospodu zabijaju rđave klinove u
jezik. Prišivaju mu koncima usne.
Ovo je kamp. Okružen žicom od pjene.
Tokom rada, u logorima zatvorenim zidovima
od valova, Mi demontiramo svoja tijela.
Od udova proizvodimo dijelove za
kamione. Od očiju proizvodimo crno-bijele
filmove.
Puder od kostiju. Lijekove od sperme, jajnika i
srži. Tražite sapune dobre marke?
Imamo loj za svijeće, od kojih ne crne hramovi i
svetilišta. Od naših dana, otopljenih u livaonici
Spiralno vrijeme teče u obliku gamele i kašike.
Namočeni hljeb logorski sušimo na suncu. Dolazi
veče. Stavlja nam pidžamu.
Tuširamo se prije nego što legnemo. Mokra
posteljina. Čaršafi u golu vodu.
Mjesec baca na nas mlazeve tople svjetlosti.
Snažno se trljamo crnim zvijezdama.
Čistimo smrad svojih imena.
Ti bješe novi klin, na kojem je postavljena tabla utapanja.
Bijela kanavaca
Bješe ti.
LOGOR II – Obale Lampeduze
Tabane brišem prije nego što zakoračim na
plavetnilo postavljeno ispred luke poput loše ispletene
prostirke.
Skidam sa života ovratnike.
Predajem ukrase. Prsten se odvaja od
prsta. Lanac i ogrlica s vrata.
Pažljivo otkopčavam dugmad ostrva
I širom otvorim oči za malo neba.
Kad se vratim, provjeravaju me da ne skrivam uspomene ispod
kože. Prvo veče u kampu. Krov je prokišnjavao. Postrojismo se
u red.
Stariji na stranu. Djeca odvojena. Muškarci odvojeni. Žene
odvojene. Čekali smo red sa po jednim srcem u ruci.
Neko je držao lijepa pluća kao
lepezu. Neko drugi bubrege poput lišća magnolije.
Treći pak zube tako nove,
Toliko da ni ukus vrhova prstiju nije
probao. Sunđerasta je. Malo korištena gušterača. Duge
trepavice, sa crvenim rijekama.
Jetra presuhla za jeftinim alkoholom.
Čekali smo dok najmlađi među utopljenicima nije donirao
svoje organe za transplantaciju.
Poljubac zapali plavu vatru pod morem.
Zalisci naših aorta montiraju se na tijela onih
Koji se utope u
očaju. Ali ipak,
krijući,
Ćutke i nelegalno,
Nastavljamo da treniramo svaki
dan, Kao da smo spasilački
tim.
Utopljenu djecu učimo vještačkom
disanju. Bijela usta preko crnih usta.
Usna cvjetna tvoja
bjehu. Plodnik
bješe. Tučak.
Glavica.
LOGOR III – Egejsko more
Usamljenost je tvome tijelu dala oblik kompasa.
Jutrima izlaziš da dijeliš zemlju ispod mora. Ne
žuri! Vazduha i ne toliko, ali zemlje ima za sve
utopljenike.
Možemo da biramo, čak. Rudine sa travom. Livadu za pašu.
Platoe. Ravnice sa morskim koštanjama. Žbunaste šumarke.
Brdašca za lozu.
Brodovi će biti naši argati. Njihovi dimnjaci šume
Malo kasnije, vrhovi glisera zaoravaju solanu.
Vlaga među
valovima. Brazde u
vodenim poljima.
Kostobacači s čamcima ispod tabana.
Probijamo se među ugare. Sadimo pršljenove u nizovima zaoranim.
Odatle će se roditi djeca utopljena s igračkama u
ruci. Trajekti teže na grudima,
Dok zalaze između da sašiju ostrva, ka što se šiju
rane, da sačine domovinu na tečnoj mapi.
Trajekti nam bacaju hranu u crnim plastičnim kesama.
Nebeska màna – naše svakodnevno smeće baci nam i
danas! Zamotanim kostima vraćamo se sezonskim poslovima.
Agrarna reforma pod morem.
Obećanu Božju zemlju dijelimo na parcele
Zatvorenih usta stisnemo među usne pjenastu
melodiju. Uveče ti zatvaraš kompas svojih
prekrasnih nogu I vraćaš se u kamp poput pčele na drečavom
tučku.
Talas vaja spolja naš
sarkofag.
Ti cvijet bijaše.
Zajednička grobnica.
LOGOR IV – Tirensko more
Izgleda kao Disneyland, ali nije tako.
To je kamp. Radni
logor. Šahtom zatvoren.
Na sunčanim
klinovima
postavlja se šator, gdje valovi kuvaju gustu supu od pjene
za nas.
Zadaci su podijeljeni.
Od prvog dana su podijeljeni i nijesu bili
sveti. U krojačnici utopljene žene mlađe od 40
godina.
Muškarci u odjeljenju za popravku istrošenih cipela, poput života.
Radili smo u tišini, sve dok zvono trajekta,
koji prolazi da bi nas nadzirao svakog sata,
naloži da isključimo naše tijelo na dugme
Fešta.
Godinu dana od dolaska u podvodni
logor. Godinu dana od našeg utapanja pod
morem.
Smijeh prestaje, ali radosti ima za
sve. U svaku gamelu po
malo.
Radujmo se! Uhvatimo magični
trenutak! Život je kratak. Radni dan
dugačak.
Okreni na eks eliksir rastopljene
smrti! Da se života napijemo!
Napunite dlanove pićem
Koje se pjenuša mjehurima zraka, što pucaju kao
šampanjac kad,
s kraja naših pluća,
puknu ka površini ovog lijepog
mora! Muškarci zavode žene u plesnim vrtlozima,
pritiskajući crno-bijele tastere rebara.
Crni dimni ogrtači. Pjenušave
čipke. Svjetlucave! Zadivljujuće!
Toliko!
Linijski trajekt ponovo nad nama.
Dijeli epiderm mora.
Piše brojeve. Pravi tetovaže na sunđerastim
kostima. Onda udara zvono.
Fešta je gotova.
Moramo da se vratimo u spavaonicu.
Mjesečev projektor puzi nad podvodnim kampom.
Provjerava da ograda od bodljikavih talasa
nije negdje slomljena.
Neko može pobjeći i reći konkurenciji
tajne života u logoru. Tehnologija. Cijene.
Tržišta na kojima se prodaje odjeća i do pola istrošena
obuća. Kao i naš život.
Sklupčamo se ispod kreveta, ali ne spavamo.
Bojimo se da će neki san doći izdaleka
I izabrati našu lubanju da se posadi.
Stoga ne spavamo. Snovi ne treba da nas zateknu
u snu. Ako ti pronađu san u tijelu, obuhvate te tri
člana. Podrška trafikingu.
Pokušaj bijega iz logora.
Neovlašteno sanjanje.
Jutros nas zatiče dok čistimo pidžamu kostura,
sve dok zvono i plima ne podignu kamp na nogama.
Neko je podesio tastaturu između rebara, raštimovanu
tokom plesa.
Djeci, koja su zvijezde brojala prstima, koža
se puni bradavicama
Kad pokucaju na vrata.
Ti ulaziš u vrt da iz aorte iščupaš moje srce.
Sviće dan.
Mi smo ugašene svijeće na torti.
LOGOR V – Obala Španije
Pokrijte svoje meso našim!
Svaki put kad uđete u utopljene košulje, jakne i
haljine,
Vi oblačite nas.
Tržište korišćene odjeće naše je tajno mjesto sastanka.
Dođi maskiran. Ratno je vrijeme.
Sakrij svoje tijelo u moje ispražnjeno tijelo.
Nadzornici kvaliteta stižu u logor.
Odvajaju savršenu odjeću od falične.
Onu kojoj nedostaje dugme
Od one kojoj je šav iskrivljeniji od istine.
Biraju gradove zapadnog Balkana,
Gdje će ići prvi tovar.
Počinje pakovanje. Naša tijela od jeftine vune
i pamuka, nabijaju se, lijepe, slažu i vežu u
pakete. Da zauzmu što manje prostora.
Da se ne miču i da se ne razvežu tokom transporta
vozom. Osjećaš li moje obraze probodene iglama?
A konac pokidan zubima, osjećaš li, kada nosiš moje
tijelo,
Rezano po modi iz 40-ih?
Dolaze ronioci s maskama. Poniru u prazninu moje
duše. Sakupljaju kosu, nokte i trepavice za ekstenzije
I perike za muškarce koji briju glavu.
Da bih se sakrio od njih, umaljam se blatom.
Ne da bi se raželio.
Da bismo se zaštitili razilazimo se po štandovima grada nagriženog
Od siromaštva modrim mesom.
Ti bješe konac zubima otkinut.
Čvor.
Omča
Ti bješe.
LOGOR VI – Jonsko more
Imali smo izlaz za slobodu, ali skrenuli smo s puta,
Nakon što je grupa turista s kanisterima na
leđima Došla da vidi iznutra naš
logor.
Ulazna karta se plaća suncem na
ruku, Kada se podigne trula greda.
Skoro jesen.
Plodna sezona za jednu podvodnu turneju
Kroz potopljeno veličanstvo.
Dan kratak. Livade bez žetve.
Vodič upućuje posjetioce da, u znak poštovanja
prema nama, Ne pucaju snažno mjehuriće kompresovanog
vazduha,
koji žubore među naduvanim obrazima.
Lusitanija se pojavljuje u prvoj dvorani.
Nagrada uključena u kartu, plus popcorn.
Možete odabrati Titanik, u multimedijalnoj dvorani
broj dva.
Kateri i Rades mnogo privlači, pošto se snima uživo, dva puta
dnevno,
Baš pred očima znatiželjnih koji podriguju
helijum. Svako od nas ima svoju ulogu.
Snima se samo kada je grupa turista veća od
20 ljudi.
Akcija. Scena 1. Epizoda 1. Plan-portret-detalj: Utopljeni
otac uči sina da pliva. Epizoda 2. Masivna scena-široki
plan: Utopljenici s artritisom idu u popodnevnu šetnju
u dvorište. Neko, omamljen nultom silom, uzvikuje: – Hodanje pod
morem je let. Podsjeća na ples na površini
Mjeseca. Kamera stop. Ponoviti. Dvoje mladih
statista protrljalo je kosti prstiju da zapale vatru.
Dešava se da su kosti mokre. Asistent donosi još dvije
kosti, dobro suve. Akcija! Trljanje kosti prstiju
kako bi se zapalila vatra počinje ispočetka. U jednom trenutku obilazak
je završen.
Sjedimo na palubi, u zadnji dio broda.
Vadimo nenačeti hljeb suncu, koje tone u našem moru.
Njegovim zlatnim opiljcima plaćamo trgovcima
putovanje na obalu.
Naše ljude zatičemo naspavanju.
Hrču.
Buncaju.
Vraćaju se s posla.
Svađaju se poslije večere.
Mire se u krevetu.
Vrijeme sastanka je isteklo. Dolaze krijumčari.
Pozivaju mlade turiste da posjete naš podvodni logor.
Otpatkom sunca plaća se povratak.
Broje nas.
Peremo noge.
Ti bješe kraj.
Ti bješe početak.
LOGOR VII – Obala Libije
Ovaj logor je podvodni raj.
Bez prašine, buke i blata.
Travnati platoi još nijesu pokošeni.
Posuda za krštenje slanom vodom ovaj pogled.
Ulazimo redom na krštenje.
Prije nego što se pretvorimo u utopljenike sa
redovnim dokumentima
I krijumčarene utopljenike,
Zakon zahtijeva da boju kože objesimo
o klin, Vjeru da zatvorimo u ormar
I etničkoj pripadnosti da hrastovinom štavimo debelu
kožu. Utopljeni smo. Nema razlike.
Sa međunarodnim znacima, manjine utopljenika potonulih
u našem moru
Žele nam vječnost i mir.
Više se ne svađamo oko boje očiju.
Ali mogu li im reći nakon toga da su ribari ponovo izvadili
Naša tijela iz vode?
Kako da im kažem da nakon toliko godina zaposlenosti
pod morem,
Gdje smo pozirali goli, kao modeli studentima umjetnosti,
Opet moramo nositi cipele
I nositi košulje s bijelim
ovratnikom? Vraćamo se.
Šta tamo nalazimo?
Masline s trupom punim zakrpa. Okrenute čamce na obali.
Ljude, koji čitaju obavještenje da se naknada
Za utopljenike najnovije pomorske tragedije
Neće isplaćivati u filijalama pošte već će se dostavljati
u koverat na kućnu adresu.
Naći ćemo osmatračnicu na plaži s koje smo
krenuli. Toranj grada, zaboravljen usred polja,
Kao i nit paukove mreže,
Preko koje bijeli vojnik razgovara sa crnim oficirom.
Zatim grmlje sa posječenim nogama. Ose na zrelom
grožđu.
Praznu trpezu u mehani naselja,
Gdje je čaša prolivenog vina zaboravila njene narukvice. Obješeno odijelo
koje kaplje na žici.
Naše posmrtne ostatke stavljaju u sanduke, poput gomile bijelih
ljiljana.
Vraćaju nas na suvo. Poklanjaju nam neobrađenu zemlju. Ti bješe slomljeno
ogledalo.
Korijenski češalj iznad lobanje?
LOGOR VIII – Obala Tunisa
Ko je želio kamen s dna mora za ogrlicu
Kući je ponio izbušeno srce.
Pod morem, crnomanjasti muškarci dobri su krotitelji rijeka. Žene raspuštene kose predu kišne konopce na kuđeljama. Djevojčice s jarbolima u rukama šiju ispucale vene.
Vratih se.
Perem oči prije ulaska u kuću. Sklanjam nož sa
trpeze.
U šaku skupljam duše smrvljene na stolnjaku. Otkidam nit suncu
koje se trese nasred neba.
Stišavam glas na radiju.
Vidim svoju sliku na zidu. Dan započinje istim slikama. Tata se smiješi.
Tata je posadio kuću usred našeg dvorišta.
Okalemio ju je prekrasnom djecom, punom života, koja se bez mape
vraćaju kući.
Četkice za zube u čaši.
Tata se penje stepenicama da bi se zakačio na zeleni krst apoteke.
Ti izlaziš na prozor.
Kao list na vjetru mašeš rukom. Kao pokošen.
Plava ruža, otrovana svjetlošću. Kosa skraćena.
Sitna strelica na crnom polju sata.
[1] Jean Baudrillar, Hiperrealno i imaginarno (Izabrana djela), Stanford University Press, California, 2002, str. 171.
[2] Italo Calvino, Kibernetika i duhovi (Upotreba književnosti) Harcourt Brace & Company, San Diego, New York, London, 1986, str. 17.
[3] Jean Baudrillar, Simbolična razmjena i smrt, Sage Publications, California, 1993.