Šta se desi kada si ti Pepeljuga, a ispostavi se da je tvoj otac princ?
Jamie Bernstein, prva kćerka Leonarda Bernsteina, napisala je memoare svoje porodice, kojom je decenijama dominirao njen voljeni, inspirativni i ponekad nepodnošljivi otac. Autorica je odrastala vrteći se u paradoksu, boreći se da postane svoja, dok je njen brilijantni otac, istovremeno, u velikoj mjeri određivao njenu ličnost.
“Kćerka poznatog oca: memoari odrastanja s imenom Bernstein” (Harper Collins) je jedinstveno djelo među memoarima klasične muzike po svojoj intimnosti, humoru i nježnosti, te ambivalentnosti prema neodoljivom porodičnom geniju. U godini u kojoj se obilježava stogodišnjica rođenja Leonarda Bernsteina, uz brojne svjetske proslave, ova knjiga daje potresan pogled iznutra, zapravo ništa ne ispravljajući (Jamie je držala da je njen otac u najmanju ruku sjajan), pa je to priča o okruženošću porodičnom ljubavlju, jevrejskoameričkog stila, sa svim njenim usponima i padovima. Niko ne živi lagodno na padinama vulkana; Jamie Bernstein je bila vjerna svojoj nelagodi. Njen cilj je reći istinu, a ne sačuvati dostojanstvo.
Kao mladić, Leonard Bernstein je bio nevjerovatno nadaren i izuzetno zgodan, i spavao je sa mnogim muškarcima, a i ženama. Čini se da je bio omniseksualac, čovek beskrajnog apetita koji je radio i uživao po cijeli dan i tokom velikog dijela noći, s „motorom“ koji se ne bi gasio do samog kolapsa. Dirigovanje, komponovanje za koncerte, komponovanje za pozorište, sviranje klavira, podučavanje, pisanje o muzici, pričanje o njoj na televiziji, patnja za svime što nije radio – nije se nimalo štedio. Od četrdesetih do osamdesetih godina dvadesetog vijeka Bernstein je bio sveprisutan, intelektualni američki Adonis, genije-erudita, popularan, medijski vješt i nezaustavljivo samouvjeren. Mnogi ljudi žele da budu u centru pažnje; Leonard Bernstein je bio dobar kada je bio u centru – rutinski je davao više nego što je primao.
Na podijumu je bio toliko izražajan da bi posramio one suzdržane, koji su mislili da je nešto neprimjereno (tj. erotično) u njegovom stilu dirigovanja cijelim tijelom. Koristeći bokove, ruke, leđa, obrve, glumio je muziku, pričajući emocionalnu priču paralelnu samom komadu; on je bio priča u letu. U nekom trenutku svoje adolescencije, Bernstein mora da je otkrio da može svojim tijelom izraziti ono što misli ili osjeća, otkriće koje je bilo isto toliko važno koliko i seksualno buđenje, mada su u njegovom slučaju ove dvije stvari očigledno bile povezane. Bernstein je, može se reći, oslobodio svoje jevrejsko tijelo ograničenja nametnutih generaciji imigranata, kakav je bio i njegov otac Sam, koji se odricao svog izrazito krutog ponašanja samo kada je proslavljao najveće vjerske praznike sa bostonskim Hasidima. Za Lennyja, svaki dan je bio veliki praznik. Većina publike i njegovih saradnika navikli su na njegov turbo-mobilni stil ili su ga smatrali lijepim, čak uzbudljivim. Ali, ako ste dijete oca čija je senzualnost sveobuhvatna, kako da se nosite s tim?
Nakon burnog mladalačkog života, Bernstein se oženio Felicijom Montealegre 1951. godine. Bile su mu trideset tri; njoj dvadeset devet. Montealegre je odrasla u Čileu; majka joj je bila katolkinja s Kostarike; a otac, američki Jevrej, bio je bogati industrijalac. Južnoamerička aristokratkinja, koja je postala društveno ambiciozna u Americi, Felicia je bila ostvarena glumica visokog dikcijskog stila koji je gubio prednost pred takozvanim prirodnim stilom; bila je dobra u izvođenju oratorija. Ipak, neko vrijeme je ozbiljno radila na sceni i u TV dramama snimanim uživo, koje su u to vrijeme doživljavale svoj procvat. Kada je Bernstein postao muzički direktor Njujorške filharmonije, 1958. godine, priređivala je kućne zabave za uglednije muzičare i viđenije ljude iz tadašnjeg društva. Općenito, bila su joj potrebna pravila i red, dok je njen muž uživao u svojim navikama, nekim više a nekim manje disciplinovanim. Po temperamentu su bilo vrlo različiti, ali su se uzajamno obožavali.
Imali su troje djece: Jamie, kojoj je sada 65; dječaka Alexandra i još jednu djevojčicu Ninu. Jamie kaže da je njen otac bio strastveni porodični čovjek, pažljiv, srdačan, nezaustavljivi didaktičar koji je svoju djecu obasipao poezijom, muzikom, časovima hebrejskog. Bio je veoma prisutan u kući, kada je uopće bio kod kuće. Detalji Jamienih mamoara su intimni: Lenny jede kukuruz, ljeto je, ruke su mu umazane puterom; ili, u New Yorku, napola budan i mirišljav, ujutro. “U mojim očima, moj otac je uvijek u čupavom vunenom smeđem ogrtaču; obrazi me još uvijek svrbe kada se sjetim koliko me taj ogrtač grebao prilikom njegovih jutarnjih zagrljaja”, piše ona. Za Bernsteina se ne može reći da je bio ponekad nedostupan ili da je njegova umjetnost apsolutno bila na prvom mjestu, kao što bi se moglo reći za Johna Cheevera (kako je otkrila njegova kćerka Susan Cheever u svojoj tmurnoj, brilijantnoj knjizi, “Kući prije mraka”). Naprotiv, porodica je bila emotivni centar za Bernsteina. A porodica nije podrazumijevala samo Feliciju i djecu, već i njegove voljene roditelje – imigrante, njegovog talentovanog brata Burtona koji je pisao za New Yorker; i njegovu vatrenu sestru Shirley, koja je vodila teatarsku spisateljsku agenciju. Čak je i sredinom svoje karijere Lenny znao otići na odmor sa Burtijem i Shirley, gdje se trojac smijao sjećanjima iz djetinjstva, koristeći se besmislenim izmišljenim jezikom.
Strastveni pater familias kod kuće, bio je seksualno aktivan sa muškarcima. Felicia je znala od početka i bila je racionalna po tom pitanju. Dok su bili u braku, pisala mu je “Ti si homoseksualac i to se nikada neće promijeniti – ne pristaješ na mogućnost dvostrukog života, ali ako tvoj mir, tvoje zdravlje, tvoj cijeli nervni sistem ovisi o određenoj seksualnoj rutini, šta se tu može? Ja sam spremna prihvatiti te kakav jesi, a da se pri tome ne smatram mučenicom ili nekim ko se žrtvuje na oltaru Leonarda Bernsteina”. Ali, on jeste živio dvostruki život, i Felicia je na kraju brinula o održavanju oltara. Jamie i mlađa djeca nisu znali ništa o očevim aktivnostima van kuće ili o načinu na koji se Felicia nosila s tim. Naprotiv, u Jaminim sjećanjima na djetinjstvo, može se osjetiti žar nostalgije ruskih iseljenika za životom prije revolucije. Bila je to slava, luksuzni život van grada i u gradu, odane sluge, tenis sa Isaacom Sternom, Macy's parada na Dan zahvalnosti posmatrana sa prozora njihovog stana u Dakoti, živa muzika, koja je većinom dolazila iz klavira za kojim je sjedio Lenny. Porodična okupljanja su organizirana s namjerom da se svi dobro zabave. Roditelji i djeca su stvarali pjesme za posebne prigode sa nelogičnim rimama; pravili su šaljiva kućna videa (“Šta se zbilo sa Felicijom Montealegre?”, uzbudljiva aluzija na film Bette Davis i Joan Crawford). Iako je Lennyjeva pretjeranost nekada bila teška za podnijeti, mnoštvo pametnih ljudi ga se nije moglo zasititi, uključujući Mikea Nicholsa, Richarda Avedona, Betty Comden, Adolpha Greena i mladog Stephena Sondheima. Zaglušujuća prisutnost Lillian Hellman je užasavala Jamie. Sa takvom ekipom, i s L.B.-om na čelu zabave, duge večeri bi postajale nelagodne – anagrami i druge igre riječi su se igrale kao da su pitanje života ili smrti, a dešavalo se, kaže Jamie, da više učesnika u igri napusti sobu u suzama.
Pisanje Jamie Bernstein posvećeno je onome što je ona direktno iskusila, izmijenjeno tek prolaskom vremena. Leonard Bernstein je uvijek “tata”, ne lik u priči ili mitski heroj, već gotovo isuviše opipljiv čovjek, sa neograničenim kapacitetom da joj udovolji ili da je povrijedi. Kao i predstava Toma Stopparda “Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi”, knjiga daje prikaz genija iz neobičnog ugla. Relativno malo je toga o Leonardu Bernsteinu kao kompozitoru ili muzičaru, koji studira partiture ili radi probe s orkestrom i pjevačima. Muzički trijumfi van New Yorka, u Beču, Tel Avivu i drugdje, Bernsteinov građanski javni život – njegovo zalaganje za građanska prava i svjetski mir – su tek udaljena graja, kao zvuk benda iza scene. Nemamo niti osjećaj njegovog kompozitorskog razvoja. (Za to, treba pročitati sjajnu knjigu Allena Shawna: “Leonard Bernstein: Američki muzičar.”) Četiri velika broadwayska djela (“U gradu ”, “Predivni grad ”, “Candide” i “Priča sa zapadne strane ”) su nastala prije nego je Jamie rođena ili dok je bila mala. Međutim, proživjela je komponovanje i premijeru “1600 Pennsylvania Avenue”, 1976. godine, koju je Bernstein napisao sa libretistom Alanom Jayom Lernerom, i po prvi put je posumnjala u način na koji njen otac shvata stvari. “Dva saradnika su željela poslati upečatljivu poruku o značenju demokratije: kako bi podsjetili svoju zemlju na njenu istinsku svrhu”, piše ona.
Visokoumna predstava je u tolikoj mjeri obećavala neuspjeh da nikada nije snimljena. “Naš otac je za nas bio neprikosnoveno veličanstven – jednako kao i cijelom svijetu,” nastavlja Jamie. “Sada nam se čini složen, manjkav, smrtan.” Ipak, muzika nije bila u potpunosti izgubljena. Bernsteinovi i Lernerovi nasljednici su 1997. godine sastavili koncertni komad za glasove i orkestar pod imenom “Kantata iz Bijele kuće ”, koju su snimili solisti i Londonski simfonijski orkestar, pod dirigentskom palicom Kenta Nagana. To je jedna od Bernsteinovih obnovljenih partitura, dio neprekidnog procesa ponovnog procjenjivanja njegovog djela, a muzika je, kako kaže Jamie Bernstein, dosta inventivna i melodična.
Leonard Bernstein je smatrao dirigovanje lakim a komponovanje bolno teškim, pa ipak smatrao je da je za njega važnije da komponuje. Uprkos brojnim patnjama i prvobitnom neprijateljskom prijemu njegovih koncertnih djela, uspio je napisati dosta muzičkih djela. Sada sa sigurnošću možemo reći da će sljedeća djela ostati aktivni komadi na repertoaru: tri simfonije; balet “Fancy Free” i “Dybbuk”; Serenada za violinu, gudače, udaraljke i harfu; horsko djelo “Chichester Psalms”; filmska muzika za “Na dokovima New Yorka ”; kao i četiri rana mjuzikla i (možda) “Kantata iz Bijele kuće.” Bernstein je napisao satiričnu, jazzy kratku operu o posvađanom paru na bračnom putovanju, “Nevolje na Tahitiju”, 1952. godine. Trideset i jednu godinu kasnije preradio je “Nevolje” u veću, tragičnu operu o porodici tog para, “Mirno mjesto” – kombinirano djelo koje je istovremeno sjajno i beskrajno tužno. Sve u svemu, njegove klasične kompozicije su tokom prethodnih dekada stekle bolju reputaciju. Dovoljan je samo jedan historijski pokazatelj da se ukaže na tu promjenu. Leon Botstein, predsjedavajući Bard Collega i dirigent Američkog simfonijskog orkestra je 1983. godine objavio u Harper'su, dugački tekst u kojem je prezrivo odbacio Bernsteina kao klasičnog kompozitora i dirigenta. “Njegova dosadašnja karijera je bila prepuna pogrešnih početaka, potrošenih mogućnosti; niz primjera koji govore o izuzetnom eksponiranju s prolaznim rezultatima.” Ipak, prošle jeseni je Botstein na program svog orkestra uvrstio Bernsteinovu Treću simfoniju “Kaddish” i sa scene je priznao da je Bernstein bio onaj koji se ovdje „zadnji smije“.
U godini u kojoj se obilježava stogodišnjica kompletira se i obnova repertoara: većina Bernsteinovih ranih izvedbi kao dirigenta Njujorške filharmonije – dio aktivnosti koje je Botstein osuđivao – nedavno je ponovno izdata kao CD box set od stotinu CD-ova, objavljen za Sony, uključujući i klasične izvedbe Ivesa, Coplanda, Mahlera i Stravinskog. Ovog momenta, Bernsteinova muzika se svira po cijelom svijetu. U jednom danu, 23. juna, njegova djela su svirana na koncertima u Richmondu, Kansas Cityju, Hong Kongu, Bilbau i Klingenbergu na Maini. Snimaju se i dva holivudska biografska filma, sa Jakeom Gyllenhaalom i Brdaleyem Cooperom u glavnim ulogama. “Kaddish”, sa svojom doslovno srceparajućom naracijom (“O moj oče, stari, isprazni, usamljeni, razočarani Oče, odbačeni vođo univerzuma”), uvijek će ostati problematična – makar dok neko ne napiše zadovoljavajuću verziju blasfemičnog teksta. Ali, to djelo ima Bernsteinovu najsnažniju lirsku komponentu. Drugo „čudovište“ – Misa, komponovana za otvaranje Kennedy Centra 1971. – nikada neće ući u kolotečinu koncertnog života, jer samo postavljanje zahtijeva velike napore. Misu predvodi svećenik, Slavljenik, kojeg prati i ponekad napada, hor ulične djece, plesači, sinkopirani jazz, rock i nekoliko drugih sila u maničnim antifonalnim ispadima, propitujući neophodnost vjere. Pri kraju Slavljenik se slama u četrnaestominutnom monologu koji publiku dovodi ili do suza ili do ogorčenosti, kojeg prati dječački sopran koji pjeva “Sing God a simple song.” Kombinirajući Broadway, rock, jazz i klasiku, to je najekumenskija od svih misa, sa stranicama uzbudljive muzike – odmetnik u potrazi za zadovoljstvom, kaže Jamie, u borbi protiv “rigidnosti muzičkog establišmenta koji je donio proglas da sva ‘ozbiljna’ muzika mora biti komponovana na dvanaestotonskom sistemu.”
Bernstein se 1973. pozabavio pitanjem tonalnog i atonalnog u izuzetnim “Norton lekcijama” pod nazivom “Neodgovoreno pitanje”, u kojem insistira, koristeći se lingvistikom Chomskog kao analogijom, da je tonalnost u korijenima ljudske biologije i zakonima fizike. (Uprkos ovim uvjeravanjima, ponekad bi zažmirio i flertovao, u svojoj post-Nortonovskoj muzici, s atonalnošću i dvanaestotonskim nizovima.) Norton lekcije su njegov najambiciozniji pedagoški pothvat, koji dopunjuje historijski i teorijski kontekst njegovih ranih pothvata i Young People's koncerata, koje je CBS emitovao u najgledanijim terminima tokom pedesetih i šezdesetih godina, kao i njegovim brojnim snimljenim komentarima Mahlera, Beethovena, Brahmsa, Shostakovicha i drugih. Gotovo je nemoguće zamisliti toliku produktivnost (ima tu i nekolicina knjiga). Prije nego je krenula na Harvard, 1970., Jamie Bernstein je provela ljeto na Tanglewood muzičkom festivalu, gdje je njen otac stasao kao mladić. Nakon nekog vremena, čula je priče o njegovim ranim danima (“kupanje u jezeru pod mjesečinom, bez odjeće, jurnjava od jedne do druge sobe za vježbanje… ne bi trebalo slušati takve stvari o vlastitom ocu”). Nije mogla pobjeći od njegovog drugog života pa mu je napisala dugo pismo, zahtjevajući odgovore. On je sve zanijekao, na Felicijino insistiranje, kako Jamie sada vjeruje, tvrdnja koja (možda nepravedno) krivicu za to što joj je lagao prebacuje na njenu majku. Kako god, Jamien osjećaj za oca kao seksualno biće i njegovo ogromnu toplinu koju je pokazivao prema svojoj djeci, doprinijeli su njenim problemima u vezama koje je imala. Imala je puno mladića, dobrih ili ne, ali svima je, čini se, nedostajalo nebeskog sjaja. Izraz za ovakvo nešto je, pretpostavljam, emocionalni incest; Lenny je bio u svakom segmentu njenog života, nenamjerno je sputavajući. Volio je rock u šezdesetim, naročito Beatlese, i išao bi s njom na koncerte i u klubove. Ali nekada bi njegovo zadovoljstvo prešlo granice: “Jedne noći smo svi otišli u Casino Vail, disko klub. Počeli su svirati temu iz Grka Zorbe, i tata me je zgrabio. Odjednom, plesali smo punom parom na bouzouki muziku, samo nas dvoje, dok je masa, koja nas je okružila pljeskala u ritmu, hrabreći nas. Tata je izvukao maramicu i mahao njome u krug iznad glave, a onda je pao na koljena! Ja sam plesala vrteći se ukrug oko njega; šta sam drugo mogla? Bila sam u zamci: prestravljeni Mjesec, osuđen da vječno orbitira oko ekstatičnog, oznojenog Sunca koje maše maramicom iznad glave.”
Bila je očarana, posramljena, pomalo zgrožena. Godine 1972., kada je bila junior na Harvardu, njen otac se pojavio sa mladim ljubavnikom Tomom Cothranom, i smjestio se u Eliot House, njegov stari studentski dom. Tokom cijele školske godine, pripremao je Norton predavanja. Profesor tata, heroj kampusa! Pola noći je provodio sa studentima, u razgovoru i svirci, oduzimajući joj njen studentski društveni život.
Nakon sanjive porodične sreće na samom početku, pojavljuje se frustracija koja preuzima priču, a ona postaje sve tamnija i anksioznija. Jamie je željela biti muzičar, ali je kao dijete mrzila časove klavira. “Pa, nikada nećeš biti velika pijanistica,” rekao joj je Lenny, držeći je u krilu, komentar koji se može činiti kao neprijateljski – ili, moguće, kao dobronamjerno upozorenje koje ima za cilj da spriječi slomljeno srce. U svakom slučaju, bila je veći fan rocka nego klasike, i godinama je sama pisala i izvodila pjesme, bez puno uspjeha. Na kraju, pisala je pjesme za oca, za posebne prilike.
Ona gleda na život svoje porodice sa razumijevanjem udaljenosti između želje i sreće. Čak je i Leonard Bernstein osjećao tu udaljenost. Prije pedeset godina, nije mogao živjeti otvoreno kao gay, ali nije mogao ni prestati voljeti svoju suprugu, i osjećao je ogromnu krivicu zbog svega kroz šta je Felicia morala proći zbog njega. Nakon dvadeset godina braka, nije joj bilo dobro. Dobrovoljno služeći kao “gđa. Maestro”, odrekla se većeg dijela svoje karijere. Postala je ekscentrična i oboljela od čudnih bolesti, strastveno se baveći raznim aktivnostima (skupljanje, dekoriranje, vrtlarstvo); slikala je slike i bacala ih. A onda je, 1970., iz najbolje namjere, zakoračila u društvenu katastrofu stoljeća – zabavu na kojoj su se prikupljala sredstva za Black Panthers, održanu u porodičnom apartmanu na Park Aveniji, događaj kojem je prisustvovao Tom Wolfe, iz New Yorka, koji je objavio otrovnu (i smiješnu) satiru. Lenny, koji je navikao na cipelarenje, se sabrao i nastavio sa svojim dirigentskim angažmanima, ali Jamie vjeruje da Felicia, usljed takvog javnog sramoćenja, više nikada nije bila ista. Za vrijeme jedne večere proklela je svog supruga: “Umrijet ćeš kao usamljena, ogorčena, stara kraljica!” Jamie kaže da je to izgovorila kao šalu, samoparodirajućim teatralnim tonom. Možda, ali i dalje zvuči kao kletva iz Rigoletta. Felicia je bila žrtva porodične romanse; možda sljedeći put priča treba biti ispričana iz njenog ugla.
Sredinom sedamdesetih, oboljela je od karcinoma, i Lenny se, nakon što je raskinuo sa Cothranom, vratio u njihov stan i brinuo o njoj do njene smrti u 56.godini, 1978. A onda se, kriv i izgubljen, slomio. Električno tijelo više nije šarmiralo sve koji su mu se našli u vidokrugu. Adonis je postao Silenus, nekada pijan i zloban, sa previše priče o sexu, preaktivnim rukama, jezikom uguranim u nevoljna grla. Iznimna potreba za osjetilnim, za ljubavlju, za kontaktom, koju je konvertovao, i profinjeno davao natrag publici u bogatim muzičkim nastojanjima – kao poklon svima – ga je iscrpljivala.
Uprkos svim liječničkim upozorenjima, pušio je neprekidno, čak i u ljekarskim ordinacijama. Kada je mogao spavati, spavao je cijeli dan. Prestravljena njegovim fizičkim propadanjem koje je postajalo sve očiglednije, Jamie se plašila grupa pratilaca koja ga je okruživala izvan kuće. Na hjustonskoj premijeri njegove kasne opere “Tiho mjesto”, 1983. godine, ili u nekom dalekom stranom gradu, na zabavi nakon koncerta bili bi njegov menadžer, njegov publicist, nekolicina muzičkih asistenata, njegov inženjer zvuka, njegov video reditelj, lokalni zvaničnici i „mladi lavovi“, zgodni mladi muškarci, i odabrani „privjesci“.
Prijem je postao šampanjac-i-kavijar verzija predaha na turneji Rolling Stonesa.
Kad je napunio 70, 1988., organizovane su proslave širom svijeta i veliki događaj na Tangelwoodu sa Bostonskom simfonijom, nakon kojeg Jamie piše, “svi su bili preplavljeni emocijama”, ali Bernstein, pateći od inkontinencije, “je bio preplavljen od struka nadole. I naravno, morao se popeti na scenu i zagrliti sve. Pred kamerama.”
Za Jamie, poteškoće u njegovoj posljednjoj deceniji su bile i prirodne neugodnosti starenja i zadivljujuće propadanje nacionalnog spomenika. “Sve je postalo takav napor za njega: njegovo disanje, njegova nesanica, i sve propratne nevolje. Njegov stomak je bio grozno napuhan; dok je ostatak njega izgledao kao da će kolabirati.” Ipak, razmišljajući o Bernsteinovim kasnim godinama, moramo se pozvati na tajne umjetničke volje, njegove sposobnosti da se ponovo uspravi i izdigne iznad neuspjeha raznih vrsta. Možda je samo Thomas Mann mogao shvatiti ironiju Bernsteinove priče. Dok se fizički i moralno raspadao, napisao je zahtjevnu i lijepu muziku (uključujući i ciklus pjesama “Arias i Barcarolles”), a njegov rad na podijumu postaje sve discipliniraniji, često dubok, čak vizionarski.
Nisu sve izvedbe iz osamdesetih na istom nivou, ali najbolje, snimljene uživo na koncertima, svrstavaju ga među besmrtnike. Serija Mozartovih simfonija sa Bečkom filharmonijom; svježi ciklus Mahlera sniman u Beču, Amsterdamu i New Yorku; veličanstvena Sibeliusova Peta; Haydn, Schumann, Copland, Shostakovich; njegova veoma zapostavljena i ponovno oživljena “Candide” iz 1956. Priznanje javnosti i sama muzika su ga tjerali naprijed, i svaki put bi se ponovo presabrao i fokusirao za izvedbu. Na samome kraju, 1989., dok se rušio Zid, predvodio je izvedbu Beethovenove Devete u Berlinu, koju su emitovali u cijelom svijetu. Orkestar koji su činili muzičari iz Londona, New Yorka, Minhena, Dresdena, Pariza i St. Petersburga, došli su kao takorekuć univerzalni krik sreće što je sovjetski komunizam završio. Na podijumu, savršena struktura kostiju ispod njegovih lijepih obrva je bila netaknuta, frak zategnut na stomaku; njegovi pokreti nisu bili tečni kao prije – koristio je šake više – ali u potpunosti je držao sve pod kontrolom. Bio je to posljednji veliki javni događaj. (Sav njegov kasni rad – video snimci koncerata i snimanja – izdao je Deutsche Grammophon u gigantskom box setu. Snimci se mogu nabaviti i individualno.)
Umro je 1990., u 72. godini (mlad za dirigenta), ne sam, kako je Felicia predvidjela, nego uz porodicu i prijatelje, pozdravljen, dok je povorka prolazila ulicama grada, od strane njujorških velikana (“Zbogom, Lenny!”). Charles Ives i Aaron Copland su bili veliki kompozitori, ali Bernstein je bio daleko najveći američki muzičar. S vremena na vrijeme, iznenadi nas podsjećanje na to. Na YouTubeu se može naći snimljena izvedba Mahlerove Četvrte simfonije, iz 1972., sa Bečkom filharmonijom (zvuk je u redu, ako imate dobre slušalice), koja oduševljava svojim transparentnim teksturama, hrabrim tranzicijama iz jednog u drugo raspoloženje. Ta simfonija, sa svojim praporcima koji tako podsjećaju na sretno djetinjstvo, je motiv koji se ponavlja u knjizi Jamie Bernstein. To je njen „ružin pupoljak“.
Nakon L.B-jeve smrti, žalost ustupa mjesto olakšanju; život ponovno poprima uobičajeni ritam uspona i padova. Skrhana djeca se pokušavaju sabrati i Jamie Bernstein pronalazi način – mnogo načina, ustvari – da živi od muzike iako nije muzičar, kao narator koncertnih djela, stvarajući ekvivalent Koncertima za mlade (Young People's Concerts), praveći film o stvaranju mladih američkih instrumentalista. Ona i njen brat i sestra su posvetili svoje živote imenu svog oca, njegovim djelima, njegovim snimcima, te su pomogli u nastojanjima da se obnove njegove kompozicije i još mnogo drugih stvari. Kako već i biva sa kćerkama velikih očeva, Jamie Bernstein je doživjela sretnu sudbinu: postojanje ove dobro napisane knjige, s njenom nježnošću i dirljivim detaljima – poput mirisa njenog oca ujutro – je znak zdravog razuma i opstanka. Pričajući njegovu priču, ustvari je napisala svoju.