Godine 1991. imam 13, živim u Vinkovcima, trebala bih poći u sedmi razred, ali nastave nema. Po gradu padaju bombe, izmjenjuju se zvuci zračne i opće opasnosti, iz kuće sam preseljena u podrum izvorno namijenjen čuvanju krumpira. Nakon pada obližnjeg Vukovara, u studenom, s majkom, bratom, bakom i prabakom napuštam grad, Podravskom magistralom bježimo prvo rodbini u Turopolje, a zatim u Samobor, u improvizirani smještaj u Ulici dr. Mije Juratovića. Otac ostaje u Vinkovcima, a mi cijelu školsku godinu provodimo uz sam Vugrinščak, izletničku lokaciju namijenjenu odmoru i rekreaciji. Kuća je zaštićeni spomenik kulture i ruševni se zidovi ne smiju dirati, grad nam ne dopušta da u kuću provedemo vodu, svuda po sobi veliki su lonci i amperi koje majka i baka svakodnevno donose od susjeda. U Samoboru završavam sedmi razred.
Trideset godina kasnije, s djecom i mužem odlazim na izlet koji se spontano pretvara u putovanje kroz (ne samo moju) prošlost.
ratnu sam godinu provela u izbjeglištvu, živjela sam ispod samoborskog Starog grada, u kući koja je i sama nalikovala ruševini
i da nije bilo ovih zidina, osjećala bih se sasvim bez doma
tu sam se gotovo svakodnevno penjala, pokatkad s bratom, ali najčešće sama
i nisam često sretala ljude, ostavljali su tvrđavu i mene na miru
imala sam trinaest godina i mogla sam što sam htjela, bio je to prostor beskrajne slobode i igre…
…istraživanja, uvijek nove, izmaštane pustolovine
danas je tvrđava i dalje prepoznatljivo sama
promijenio se samo raspored bršljana i raslinja koje ju skriva
potaknut čitanjem “Hotela Zagorje”, moj je sin poželio ući u mjesto radnje romana
jedna se izbjeglička priča tako spontano nadovezala na drugu
očekivala sam ruševno stanje, ali moram priznati da me ipak osupnula apokaliptična razina napuštenosti
ovdje se slojevi prošlosti slažu jedan na drugi
a svi su ostavljeni mahovini i plijesni
u sobama i dalje postoje tragovi stanara
posteri kojima su djeca umekšavala prognaništvo
s ikonama devedesetih
i vlastitim imenima upisanim u vrata
ostavljena je i boca soka
i šank
i cijelo zdanje da ga korov proguta
napušteni Spomen dom u znatno je boljem stanju jer je zaključan
kroz prostor me provela gospođa zadužena za održavanje tog nekad luksuznog hotela, govorila mi je o danima kada je tu radila kao kuharica i o godinama u kojima je Kumrovec u širokom krugu izbjegavan i namjerno zanemarivan zbog snažnog simboličkog značenja koji nosi
a ja sam promatrala krasne kružne oblike kojima je nakrcan
kombinaciju drveta i mekih tepisona, vratila sam se hotelu Quercus u Drvenik osamdesetih i crvenim valjcima u koje sam se uvlačila čekajući mamu da podigne plaću na šalteru Jugobanke u Vinkovcima
nalikovalo je to na san
sa zelenim brdima u pozadini
i zagasito žutim svjetlom koje titra i nakon što sklopiš kapke…
Post Scriptum
Izbjeglice iz Vinkovaca i Vukovara, tijekom su ranih devedesetih, smiještane po raznim privremenim i prilagođenim smješajima. Jedan od čuvenijih je svakako i Hotel Zagorje u Kumrovcu koji je prvotno postojao pod nazivom Politička škola Josip Broz Tito. Sagrađen je 1981. godine, tijekom osamdesetih služi za političko obrazovanje članova Saveza komunista. Devedesetih godina, tijekom Domovinskog rata, postaje utočište prognanicima iz Vukovara, mahom ženama, djeci i starcima. U zgradi stanuje oko 500 osoba, među njima i Ivana Bodrožić koja kasnije o svom prognaničkom iskustvu piše sjajan roman „Hotel Zagorje“. Posljednji stanari napuštaju ga 2003.g. Danas je u državnom vlasništvu i potpuno zapušten.
Dio vukovarskih prognanika bio je smješten u kumrovačkom hotelu poznatom pod nazivom „Spomen–dom boraca Narodnooslobodilačkog rata i omladine Jugoslavije“, arhitektonski vrlo zanimljivoj zgradi nagrađivanih arhitekata Ivana Filipčića i Berislava Šerbetića. Spomen-dom je završen 1974. godine i u funkciji je sve do devedesetih godina. Danas je u vlasništvu Ministarstva znanosti i obrazovanja, službeno se vodi kao znanstveni i istraživački centar, iako od odlaska prognanika nema nikakvu funkciju. Čuva ga i održava desetak stalnih zaposlenika, oni provjetravaju, čiste i uređuju zgradu-duh. O toj je napuštenosti Ivan Ramljak 2018. godine snimio film „Dom boraca“.