Močnik: Borba za socijalizam i opstanak čovečanstva

Opstanak čovečanstva danas zavisi od ukidanja kapitalizma. Za izlaz iz njega do sada je bio predložen i u nekoj meri isproban samo socijalizam. U budućoj izgradnji socijalizma kao Jugosloveni i Jugoslovenke imamo privilegiju da možemo koristiti svoje istorijsko iskustvo.

Društvena svojina bila je možda najznačajnija inovacija jugoslovenskog socijalizma. Sve što je važno za život i napredak društva u društvenoj je svojini – pripada svima zajedno i nikome posebno. Radni kolektivi, lokalne zajednice, ad hoc ekipe rade na sredstvima za proizvodnju, sarađuju sa prirodom, razvijaju ideje itd. kao dobri gospodari i organizovani su po principima radničkog samoupravljanja i lokalne samouprave. Problem koji se time otvara je način razmene dobara i usluga i njihova raspodela. U Jugoslaviji su isprobana tri sistema: državno-planski (do ranih 1960-ih), tržišni (1965-1974) i “dogovorni” (posle 1976).

Najuspešniji je bio planski model, kombinovan sa radničkim samoupravljanjem. U 1950-im jugoslovenski privredni rast bio je među najvišim na svetu, a u nekim periodima čak i najviši. Tržišni model uveo je jake kapitalističke procese: samoupravni kolektivi počeli su se ponašati kao individualni kapitali. U radnim organizacijama to je prouzrokovalo prevladu menadžmenta i stručnih službi u formalno samoupravnom odlučivanju. Pošto je prema kapitalističkoj sistemskoj logici razvoj razvijenih uslovljen nerazvojem nerazvijenih, povećavale su se razlike između jugoslovenskih republika. Taj je proces u kombinaciji sa novom moći menedžerskog sloja ojačao tzv. tehno-liberalnu frakciju u političkim birokratijama. Iz toga su proizašli sukobi između republičkih birokratija i konflikti sa federalnim vlastima. Pošto je kapitalistička logika prouzrokovala sve brže društveno raslojavanje, a pogotovo jačanje srednje klase, malograđanstva – politički sukobi poprimili su nacionalistički oblik.

Jugoslovenski komunisti pokušali su prekinuti te procese “dogovornom ekonomijom”. Namera je bila dvostruka. Prvo se pokušavalo smestiti samoupravno odlučivanje što niže, tamo gde neposredni proizvođači još mogu ovladati celokupnim radnim procesom na nivou “osnovne organizacije udruženog rada”. Time bi ukinuli otuđujuću podređenost radnica i radnika tehnološkom procesu. A oduzeli bi i moć “tehnokratiji”. Drugo, tržišne odnose među proizvodnim jedinicama nadomestilo se samoupravnim dogovorima. Time se pokušavalo sprečiti spontane negativne učinke tržišta – povećavanje razlika između razvijenih i nerazvijenih, društveno raslojavanje, opšti haos tržišne privrede. Sistem “slobodno udruženog rada” nikad nije zaživeo iz više uzroka. Bio je uveden kad je počela dugoročna kriza kapitalističkog svetskog sistema. Svetska kriza jako je pogodila Jugoslaviju jer je zemlja već dugo bila “otvorena” prema svetskom tržištu. Rade Pantić pokazao je da su sukobi u Jugoslaviji jačali, a naročito su se produbljivale stvarne protivrečnosti između “razvijenih i nerazvijenih” što se zemlja intenzivnije uključivala u međunarodnu privredu.

Sličnu analizu razvija Andreja Živković. Integracija prema izvana prouzrokovala je unutrašnju dezintegraciju. Drugi značajni učinak “otvaranja” prema vani bio je rastući vanjski dug Jugoslavije. Kad bi trebalo da se sistem “dogovorne ekonomije” razvije, već je bila u toku neoliberalna kontraofenziva kapitala, što je konkretno značilo da su imperijalističke sile i njihovi aparati (Međunarodni monetarni fond, Svetska banka) počeli da pritišću Jugoslaviju da napusti socijalizam. A neposredna realizacija dogovorne ekonomije samo je u ugovornom juridičkom žargonu učvrstila postojeće odnose neravnopravnosti i iskorištavanja.

Glavno pitanje opšte koordinacije društvenih delatnosti jugoslovenski socijalizam ostavio je otvorenim. Ali ne sasvim. U sferi “društvenih delatnosti” prema tadašnjoj terminologiji, a to su bila područja zdravstva, školstva, kulture, socijalne brige, penzijskog sistema, jugoslovenski socijalizam uveo je “društveno upravljanje”, u kome su zajednički odlučivale delegacije izvođača i korisnika. Time su se izbegle i etatistička birokratizacija i tržišna komercijalizacija, a postiglo se još više: “proizvodi”, tj. usluge na tim područjima bile su već unapred socijalizovane. Sistem društvenog upravljanja uspostavio je koordinaciju bez tržišta i planiranje bez države. Na tom iskustvu mogli bismo osnovati sistem opšte društvene koordinacije u budućem socijalizmu.

Odluke koje bi primale delegacije izvođača i korisnika bile bi istovremeno privredne (jer bi koordinisale društvene delatnosti) i političke, pošto bi određivale opšti kurs društvenog razvoja. Time bi se prevladala odvojenost ekonomske i političke sfere, svojstvena kapitalizmu. Mandat delegata je imperativan i jednokratan. Na taj način se obezbeđuje da delegati zaista predstavljaju svoju bazu, i sprečeno je da se formiraju političke partije, u kojima se institucionalizuje političko otuđenje, svojstveno buržoaskom poretku.

Međutim, kako postići da u delegatskom sistemu odluke ne određuje administracija? Kako obezbediti da delegatske skupštine odlučuju u opštem društvenom interesu? Prema “Komunističkom manifestu”, to bi trebalo da bude zadatak komunista: “Komunisti nisu neka posebna partija… oni u različitim nacionalnim borbama proletera… sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese celokupnog proletarijata… na različitim stupnjevima razvitka… stalno zastupaju interese celokupnog proletarijata.” Jugoslavija to pitanje nije rešila. Jugoslovenski komunisti nisu disciplinovali birokratiju, već su se s njom spojili. Republičke birokratije su odustale od socijalističkog projekta pre nego od vlasti.

Budući socijalizam će trebati da pronađe drugo rešenje. Kombinacijom neposredne demokratije u bazi i delegatskog sistema na višim razinama to bi se moglo postići. Pretpostavke rešenja su zahtevne i složene. Jedna od bitnih pretpostavki je ukidanje podele rada. Komunistički čovek iz “Nemačke ideologije”, koji “nema jedan isključivi krug delatnosti, već se može usavršavati u bilo kojoj grani, [pošto] društvo reguliše opštu proizvodnju i upravo time [svakome] omogućava da danas čini ovo a sutra ono, da ujutru lovi, posle podne peca, uveče se bavi stočarstvom i posle jela kritikuje […], a da ne postane lovac, ribar, pastir ili kritičar” – nije samo razotuđeni čovek praxis, već je pretpostavka komunistički zasnovanog društva.

Dalje razmišljanje odvelo bi nas u špekulaciju. Za nas su sada važni početni koraci. Put u socijalizam ne može se započeti u sadašnjoj Evropskoj uniji. Brojni drugovi smatraju da se unija može reformisati i otvoriti prema socijalističkom putu. Ne delim tu procenu. Ali ni po reformističkom ni po revolucionarnom scenariju nije moguće graditi socijalizam u jednoj zemlji u okviru EU-a, pa ni u sadašnjem međunarodnom poretku. Takav eventualni pokušaj međunarodna reakcija odmah bi napala sankcijama, a možda i vojnom intervencijom u ime demokratije, ljudskih prava i tome slično. Stoga socijalistička inicijativa danas ima šansi samo ako je internacionalistička. Da se uspe stvoriti blok država sa socijalističkim projektom, onda bi šanse bile realne. Za periferne zemlje zapravo nema druge perspektive. A to je perspektiva i za potlačene i iskorištavane mase u celom svetu. Zapravo perspektiva za čovečanstvo…