Murtezić: Country Club pod opsadom

Možda je neprilično reći da je ratno vrijeme u Sarajevu bilo dobro za bilo šta, ali za radio kao medij jeste. U hiljadu i kusur noći i dana bez struje, radio prijemnici, koji su zajedno sa pripadajućim akumulatorom najčešće bili jedino što je ostalo od porodičnog auta, zauzimali su centralno mjesto u desetinama hiljada domova.

Nekoliko tada aktivnih radio stanica imalo je neponovljivu slušanost. Ne ponovila se.
Među tim stanicama se po koncepciji izdvajao Radio Zid, a dio redovnog programa je bila emisija posvećena country muzici: Country Club.

Emisiju je vodio Zvonimir Radeljković poznati profesor anglistike, kojeg nikad nisam upoznao, što nije neobično, jer Sarajevo ipak nije tako mali grad. Iz “javnosti dostupnih podataka”, ili jednostavnije rečeno na internetu, možete vidjeti da se radi o autoru stotina članaka, eseja i prevoda, o čijem je radu napisano i rečeno dosta toga. Isto tako, puno toga je napisano, uglavnom zasluženo, o predstavama, koncertima, projekcijama filmova i svemu ostalom što nazivamo kulturnim otporom Sarajeva u ratu.

Međutim, Country Club  se samo uzgredno ili nikako ne spominje. I ja ću vam priznati da se emisije slabo sjećam. Da, pišem o emisiji koje se slabo sjećam. Tačnije, ne sjećam se tačno pjesama i onoga što je Profesor govorio, jer nisam pažljivo slušao na času. Nisam pažljivo slušao, prvo, jer sam bio na prelazu između tinejdžera i adolescenta, a znamo da u tom periodu nismo skloni slušati profesore makar bili i predavači svjetske klase. Drugo, nisam pažljivo slušao ni muziku jer country traži zrelijeg čovjeka i godine trebaju da shvatiš koliko su to, najjednostavnije rečeno, dobre pjesme. Međutim, uloga dobrih profesora nije da vas natjera da naučite reproducirati ono što čujete, već da se zainteresujete za predmet i da započnete vlastito istraživanje.

Godinama poslije kada sam već solidno “ovladao materijom”, znam koje su to pjesme morale biti, i dok ih slušam zamišljam, odnosno pokušavam da se sjetim, kako li su zaista morale zvučati u ratnom Sarajevu. Nekako kao kad pokušavate da se sjetite nečega o čemu znate da je bilo riječi na predavanjima ali niste pazili.

Razmišljam da li je neka brižna domaćica, spremajući od jedne konzerve ručak, a možda i večeru za četvero sa saosjećanjem slušala kako je siromašno djetinjstvo imala lijepa rudareva kći Loretta Lynn a Dolly Parton nosila kaput napravljen od starih krpa? Da li je neki, tada i vode žedni, prijeratni boem uzdahnuo kad bi u nepoznatim pjesmama na jeziku koji ne govori, prepoznao onu lijepu, svima razumljivu i u country pjesmama tako često pominjanu riječ: viski? Možda je neki pažljivi slušalac mogao povući paralelu između nerazumijevanja na koje je naša delegacija naišla u Ženevi, sa problemima koje su Outlaws imali u Nešvilu. Sve to nije vjerovatno, ali nije nemoguće.

Načudnije od svega je što to uopšte nije bilo čudno. Nije bilo čudno da Sarajevo ima čovjeka koji o jednoj oblasti toliko zna, možda najviše “u regiji, a i šire”. Ni ljubav ni predanost potrebna da se u to predinternetsko vrijeme prikupi toliko “beskorisnog” znanja, a ni odricanje da se kupi toliko muzike na nosačima zvuka koji su morali koštati pravo bogastvo. U to vrijeme niko nije proglasio ludim čovjeka koji će to teško skupljeno blago iznijeti iz kuće i doslovce rizikujući život prenijeti do radio stanice. I sve to “džaba”.

U tada skučenom medijskom prostoru, ustvari u skučenom prostoru u svakom smislu, moglo se naći mjesta za muziku koju, realno, sluša mali broj ljudi. Nije se postavljalo pitanje zašto se dragocjena nafta troši na agregat da bismo mogli čuti kako Tammy Wynette podržava svog čovjeka bezrezervnije i od naše Fikrete, Willie Nelson na različite načine tepa zeljastoj materiji koja izgledom i mirisom asocira na marihuanu, a neponovljivi All Star tim južnjačkih ljepotica kroz “It Wasn't God Who Made…” vrlo uvjerljivo pravda veze sa oženjenim muškarcima. Da, ni dobri Profesor nije mogao znati dok je na donjim Ciglanama pravio playlistu da se upravo u jeku najvažnijih izbora u istoriji Bosne i Hercegovine, Hillary ogradila od poređenja sa Tammy i da će za tu aroganciju platiti nekih dvadeset godina poslije. S druge strane, njena kolegica Carla Bruni je tu vječno spornu “Stand by your man”, otpjevala “iz duše” i pretvorila u jedan od svojih većih muzičkih uspjeha, odbijajući da prizna da je to čini manjom feministicom.

Međutim, kad bolje razmislim, gdje su sve te tužne kaubojske pjesme imale više smisla nego u Sarajevu tih godina? Pa na svim omotima vintage western & country ploča, računajući i singlice, nije bilo više ljudi koji uz tanku kafu i gorki duhan sjede oko slabe vatre. Nigdje nije bilo više ljudi koji su tvrdoglavo odbijali da priznaju da je jedna era gotova i da je kao za “Last Cowboy Song”, možda vrijeme i za posljednju pjesmu o Gradu. Uostalom, gdje je bilo više rastanaka?

Nešto kao happy end…

Sretnim obrtom sudbine poslije rata sam nekoliko puta bio u Americi, više puta i u Teksasu koji je, što reče stari dobri Ed Bruce, zaista odlična zamjena za raj, ako vas već tamo ne puste.

Prvi put kod gimnazijskog druga Zlatana Redžića, muzičara, člana San Antonio Symphony, koji ne voli country, jer kao muzički prefekcionista ne može podnijeti karakteristični twang, specifično falširanje kojim country pjevači nekad, a po Zlajinom mišljenju prečesto, daju sebi oduška. I zamislite, Zlaja je alumni profesora Radeljkovića, obojica su pohađali ugledni Indiana University Bloomington koji je poznat baš po kvalitetnim muzičkim i književnim akademskim programima. Nije li svijet mali? Kao što je već neko rekao, Sarajevo nije tako mali grad.

Drugom prilikom sam došao čak do neosvojive kaubojske tvrđave Fort Worth, u kojem je desetine salona koji izgledaju poznato iz western filmova, ali sa jednom značajnom razlikom. Tu nema ništa od one atmosfere “stranče, mi u ovom gradu ne volimo strance”. Upravo suprotno, više ljubaznih pozdrava će vas tu dočekati nego u Sarajevu u kafani u koju izlazite godinama. Ušao sam u jedan nakon intenzivnog i predugog radnog dana kakav samo Amerikanci mogu osmisliti. Bio sam jedini čovjek bez šešira, u odijelu i sa, u country kulturi toliko prezrenom, kravatom u moru kariranih košulja, čizama i kaiševa sa ogromnim tokama. Negdje na pola “Blue eyes crying in the rain”, koju je pjevala djevojka sa gitarom, od klonule žrtve protestantske radne etike pretvorio sam se u najbučnijeg gosta u nemaloj kafani. Naravno, prosječanom balkanskom čitaocu ovo zvuči kao zaplet pred konflikt.

Međutim, podsjećam vas, nalazio sam se među širokim i sretnim ljudima. Osmijesi desetak njih koji su me pogledali su dosegli veličinu tipičnu za Teksas i zabljesnuo me sjaj nekoliko stotina nevjerovatno bijelih zuba. U vrijeme štimanja te čudotvorne gitare, društvo koje mi je stajalo blizu se okrenulo da provjeri ko je čovjek bez sluha, koji sa nemogućim akcentom pokušava da pjeva pjesme njihovih života. U nekoliko minuta mog monologa, dobrim dijelom sam prepričao prvi dio ovog teksta. Osmijesi su splasnuli, počelo je ozbiljno klimanje glavama i dodirivanje šešira i neki pogledi puni poštovanja koji su, vjerujem, ovdje rezervisani za povrijeđene rodeo šampione, a u Bosni ni za koga.

Sa početkom “Walkin’ after midnight”, sam nastavio sa onim što tako loše radim. Rijeka dva najbolja sredstva za ispiranje grla i jačanje osjećanja, za koja najveći stručnjaci preporučuju da se uzimaju zajedno, je odnekud potekla prema meni. Mislim da je to imalo neke veze sa onim društvom. Na kraju večeri je zlatokosa šankerica izgovorila frazu za koju sam mislio da ne postoji u stvarnom životu i zbog koje sam pomislio da sam iz džepa izvadio konvertibilne marke umjesto dolara. Brzo se udaljila, vjerovatno da zbog skromnosti ne sluša zahvaljivanje, a možda se i umorila od mog naglaska zbog kojeg se kasnije godinama klela da je služila Melanijinog brata. I tako je ostalo još samo da se spuštajući na šank jednu malu i jednu veliku, jednako praznu čašu, zahvalim Profesoru.

RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao