Odvažna umjetnica nadahnula je neka od najsenzualnijih Rodinovih djela.
Kao devetnaestogodišnjakinja u Parizu, Camille Claudel je već bila perspektivna studentica najpoznatijeg skulptora toga vremena, Augusta Rodina. U kratkom roku, njeni radovi su izlagani u okviru uglednih pariških izložbi – Salon d’Automne i Salon des Indépendants. Sve je ukazivalo da će karijera ove mlade umjetnice imati dobar početak.
Međutim, nakon što je umrla, 1943. godine, njena ostavština je bila skoro potpuno zaboravljena. Ukopana je u nepoznatu zajedničku grobnicu, a kada je njen rođak pokušao premjestiti tijelo u porodičnu grobnicu, po završetku Drugog svjetskog rata, obavijestili su ga da je tijelo nemoguće naći.
Decenijama su radovi Claudelove bili izgubljeni u vremenu, kao i njeno posljednje počivalište. Onda je, 1984. godine, Musée Rodin priredio izložbu njenih skulptura. Svijet se odjednom nije mogao zasititi žene koja je bila Rodinova štićenica, ali i ljubavnica. Od tada su o njoj snimljeni brojni filmovi – prvi pod nazivom Camille Claude snimljen je 1988. godine i nominiran je za Oskara, a onda su uslijedili 2013. godine film o Rodinu zasnovan na detaljima iz njegove biografije i predstava iz 2012. godine.
Ovi prikazi njenog života često se više bave njenom romansom s Rodinom nego njenim umjetničkim talentom. No, sada je prednost data njenim sugestivnim skulpturama. U mjestu Nogent-sur-Seine u Francuskoj (oko 120 kilometara jugoistočno od Pariza), gdje je počela njena umjetnička karijera, u martu je otvoren muzej i izložena je najveća zbirka njenih djela.
Njeni roditelji nisu bili umjetnici. Zapravo, “njena majka bi daleko više voljela da se ona bavila nečim drugim, odnosno, da se udala i rodila djecu” tvrdi autorica njene biografije Odile Ayral-Clause. No, već u dobi od 12 godina, dok je živjela u Nogentu na Seni, Claudel je oblikovala skulpture od gline. Njihov susjed i sam ugledan skulptor Alfred Boucher (koji je kasnije podučavao Modiglianija i Chagalla) prepoznao je njen urođeni talenat i prihvatio je kao učenicu. Preporučio je njenoj porodici da se presele u Pariz gdje se upisala u jedinu umjetničku školu koja je u to vrijeme primala žene.
Kada je Boucher dobio nagradu Grand Prix de Salon i preselio u Firencu 1881. godine, zamolio je svog prijatelja Rodina da preuzme njegove učenike. Claudel i njena prijateljica Jessie Lipscomb, su uskoro počele raditi u Rodinovom ateljeu u ulici rue d’Université. Rodin je prepoznao njen talenat, i naveo je kao jednog od svojih pomoćnika za oblikovanje stopala i ruku za skulpturu Građani Calaisa (1884-95) a, kasnije, i za oblikovanje prokletih duša u njegovom monumentalnom djelu Vrata pakla (1880-1917).
Claudel mu je bila neodoljiva. Ubrzo su postali ljubavnici, uprkos činjenici da je on od nje bio stariji 24 godine i da je u to vrijeme bio u dugogodišnjoj vezi sa Rose Beuret.
Tako je počela njihova desetogodišnja veza, tokom koje je “Rodinov rad postao puno senzualniji” tvrdi Ayral-Clause. Poljubac (1889), njegova monumentalna oda strastvenoj ljubavi, nastala je tokom ovog perioda, kao i Vječni idol (1890-93). Claudel je i sama brzo napredovala, uspijevajući oblikovati prolazne trenutke u bronzi i glini. Vrlo je vjerovatno da su Claudel i Rodin nekada i zajednički radili jer se na pojedinim skulpturama vide otisci dva para ruku.
Rodinovo prisustvo, kao što će pokazati do kraja njenog života, bilo je jednako prokletstvo koliko i blagoslov. Koristio se svojim ugledom u umjetničkom svijetu kako bi novinarima skrenuo pažnju na njen rad. No, ovi umjetnički kritičari su u njenim skulpturama bez prestanka tragali za Rodinovim stilom, nastojeći prepoznati njegov uticaj a ne obraćajući pažnju na vrijednost samog djela.
Claudel su počela nervirati ova stalna poređenja. “Željela je pokazati da je daleko više nego samo još jedna Rodinova učenica”, kaže Ayral-Clause. Situaciju je pogoršala činjenica da je Rodin odbijao da napusti Beuret – iako je potpisao ugovor koji je sastavila Claudel u kojem je obećao da će to uraditi.
Rodin je u ovoj priči dugo prikazivan kao negativac, ali Ayral-Clause tvrdi da je takav opis neopravdan. “To je, zapravo, tužna stvar. Sreo je ženu svog života, ali prekasno”, kaže ona. “Beuret je bila dobra prema njemu, s njim je prošla period siromaštva, brinula se o njegovom bolesnom ocu. Rodin je nije mogao napustiti.”
“O odnosu Camille i bezobraznog Rodina prepričavaju se mitovi”, tvrdi Ayral-Clause. “Ali, ona bi mrzila takve priče. Nije željela da se na nju gleda kao na žrtvu.”
U jednom trenutku, taj odnos je za nju postao prenaporan. Claudel je napustila Rodina – prekinuvši fizički kontakt s njim oko 1893. godine, a na kraju je 1898. i potpuno prestala komunicirati s njim. Nastavila je raditi, strastveno se predajući poslu, ali nije uspijevala dobiti narudžbe od državnih institucija. Njene skulpture, iako hvaljene od strane kritike, bile su preerotične za običaje tadašnjeg vremena.
“Skulptura je u to vrijeme podrazumijevala ljudsku figuru”, objašnjava Ayral-Clause. “Tako da ste morali biti izuzetno vješti u tom segmentu da biste uopće bili priznati kao skulptor.” U to vrijeme su se umjetnice morale žestoko boriti da bi došle do modela spremnih da poziraju bez odjeće, a čak i kada biste do njih došli “još uvijek se očekivalo da vaše skulpture pojavno budu vrlo odmjerene. Camille je odbijala poštovati takva pravila.”
Ne samo da su njene skulpture bile bez odjeće nego je pravila skulpture parova koje su odisale požudom. “Sve je to mnogima bilo potpuno neprihvatljivo”, kaže Ayral-Clause. “I vjerovatno iz tog razloga nije dobijala narudžbe.”
Claudel je očanički željela svoje modele od gline pretočiti u mramor. Obožavala je taj materijal i sama bi ga oblikovala i polirala (Rodin je, s druge strane, preferirao da taj posao za njega obavljaju njegovi pomoćnici). Međutim, Claudel nije imala dovoljno novca za kupovinu mramora. Kada je podnijela zahtjev vlastima da joj daju sredstva za skulpture koje bi radila u kamenu, a to je uradila 1892. godine za La Valse (Valcer), smatralo se da su njeni radovi preriskantni da bi ih država podržala svojim sredstvima.
Na koncu, Claudel je slomila financijska neizvjesnost i činjenica da nije postigla uspjeh. Postala je paranoična, opsesivno je sakrivala svoje radove od Rodina i umišljene grupe njegovih pratilaca koju je nazivala Rodinova banda. Uništila je najveći dio svojih radova, a samo jedan mali dio je ostao sačuvan do danas.
Silom je izvedena iz kuće i odvedena u sanatorijum, 1913. godine, gdje je provela posljednjih 30 godina života. Doktori su preporučili da nakon pet godina napusti sanatorijum, a prijatelji koji su je posjećivali tvrdili su da Claudel ne bi uopće trebala biti smještena u takvoj ustanovi. No, odluku o izlasku su mogli donijeti jedino članovi njene uže porodice, a njena majka i brat nisu željeli preuzeti tu odgovornost.
Desetak godina kasnije, njen brat Paul (koji je bio utjecajan pjesnik) u Muzeju Rodin organizirao je posthumnu izložbu njenih radova. Izložba je doživjela neuspjeh. U povijesti umjetnosti i kiparstva nije bilo mjesta za snažnu i svojeglavu ženu čak ni u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Po tvrdnjama Ayral-Clauseove, život Camille Claudel je lekcija – ne toliko o nesretnoj ljubavi kojoj zvijezde nisu bile naklonjene – nego o ograničenjima koje su nametale društvene strukture u Evropi na početku prošlog stoljeća. “Ono što je Claudel slomilo više nego Rodin”, napominje ona, “bila je neuspješna borba da se probije i uspije u takvom svijetu.”