Queneau: Stilske vježbe

Obavezna lektira

Stilske vežbe pojavljuju se u vidu knjige 1947. godine, kao kruna kenoovske “umetnosti kombinatorike”. U predgovoru jednom od izdanja Stilskih vežbi Keno je ukazao na nastanak ovog dela “iz duha muzike”:

“U razgovoru sa Žakom Benom, Mišel Leris se seća da smo (Leris i ja) tokom tridesetih godina slušali zajedno u dvorani Plejel jedan koncert gde se izvodila ‘umetnost fuge’. Sećam se sa smo taj koncert pratili vrlo predano i da smo rekli, napuštajući salu, da bi bilo vrlo zanimljivo stvoriti nešto slično na književnom planu (posmatrajući Bahovo delo ne iz aspekta kontrapunkta i fuge, nego kao nešto što se gradi pomoću sve brojnijih varijacija, skoro ad infinitum, oko jedne sasvim tanušne teme.)… I zaista, počeo sam da pišem Stilske vežbe sa jasnom namerom i prisećajući se Baha, i to upravo onog koncerta u dvorani Plejel; no da li je to zaista bilo pre rata?

U svakom slučaju, ja sam tek u maju 1942, sročio prvih dvanaest vežbi (koje su uostalom i ušle u knjigu kao prvih dvanaest); mislio sad da se zadržim na tome i taj sam skroman pokušaj nazvao ‘Dodekaedar’ jer, kao što je mnogima poznato, ovaj lepi mnogougao ima dvanaest strana. Glavni urednik jednog vrlo uglednog časopisa koji je izlazio u takozvanoj slobodnoj zoni i koji mi je bio zatražio neki tekst, vratio mi je ‘Dodekaedar’, sa potpunom konsternacijom, rekao bih čak i sa izvesnom tugom, kao da sam hteo grdno da mu podvalim…

To me međutim nije sprečilo da nastavim; augusta i novembra 1942. kao i jula 1944. dodao sam ‘Dodekaedaru’ još dvanaest varijacija. Februaru 1945. godine belgijski nadrealistički časopis ‘Zemlja nije dolina suza’, čiji je urednik bio Marsel Marien, objavio je nekih deset varijacija pod naslovom ‘Stilske vežbe’; u belešci je pisalo: ‘Autor namerava da na ovaj način obradi isti siže – događaj uostalom stvaran i banalan – na nekih stotinak različitih načina. Nema sumnje da će ovih sto poglavlja, identičnih što se tiče sižea, biti u stanju ako se čitaju zaredom (sic!), da ostave izvestan utisak na čitaoca.'”

Distitingvo

U jednom autobusu (nisam rekao u globusu) video sam (jednog, ne osam) čoveka (a ne čvor veka) sa plavim filcanim šeširom (a ne cicanim peškirom), sa šeširom (dakle) na kome je bila pletena traka (a ne metalna raka). On je raspolagao dugim vratom (a ne dugim alatom). Kako se gomila gurala (a ne mila gola turala), jedan novi putnik (a ne povinutnik) zameni gore rečenoga (a ne meni gore reče noga). Ovaj je drugi galamio (a ne gala, mio), no ugledavši jedno slobodno mesto (a ne probodno meso) trkom mu se poprimiče (a ne šmrkom mu se mokri mače).

Malo zatim ga spazih (a ne sa tim ga zgazih) na stanici Sent Lazar (a ne na klanici Srem Pazar) kako razgovara sa drugom (a ne vara za strugom) o dugmetu sa svoga kaputa (koje ne treba pobrkati sa drugom metom takvog puta).

Homeoptote ili Cica-Mica

Jednog dana, ravnodnevnica, sedoh u kolica, mala šetnjica, kad jedna ptičica, s lica prava majmunica, šijica ko iglica; balava mu vilica, glavica ko čuturica, pa neka smešna kapica, na njoj mašnica-uzica. Jedan čičica poče da ga gica i laktom golica u predelu porebrica; zato onaj iz hica:”Prznica! Sa mnom nema cica-mica, bez vica!” No oštrica posta trica čim stražnjica-ulizica ugleda: stolica-slobodnica s nekoliko flekica od tuđih zadnjica.

Ne prođe ni zerica, pozornica: stanica Svetica Lazarica, kad šta vidi zenica: ista ona stenica, nova mu je smernica jedna dugmoternica sa kaputa-dernica.

Prosto prošlo vreme

Ušao sam u autobus u Porte Sampereu. Bilo je mnogo sveta, mladih, starih, dece, vojnika. Platio sam, zatim sam počeo da gledam oko sebe. Nije bilo baš interesantno.

Ipak sam najzad primetio jednog mladića koji je imao dug vrat. Posmatrao sam njegov šešir i primetio da umesto trake ima samo neki pleteni gajtan. Svaki put kada bi se popeo neki novi putnik, nastajala bi gužva. Ja nisam ništa govorio, ali je mladić sa dugim vratom opomenuo svog suseda. Nisam čuo šta mu je rekao, ali su se gledali popreko. Onda je mladić sa dugim vratom odjednom otišao da sedne.

Vraćajući se sa Port Samperea, prošao sam pored stanice Sent Lazar. Ugledao sam mog tipa u razgovoru sa nekim drugom. Ovaj mu je pokazivao prstom na jedno dugme tačno iznad razreza na kaputu. Zatim je autobus krenuo i ja ih više nisam video. Sedeo sam i nisam mislio ni o čemu.

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji