Pojavili su se iznenada. Istrčali su iz dvorišta jedne od rijetkih kuća ovog sela smještenog ni na nebu ni na zemlji. Uz gromoglasan lavež zaglibili su u dubokom blatu kaljuže makadamske ceste u koju su upali i kotači našeg automobila ukrasivši njegovu crvenu boju sivim blatom. Gledao sam ih u retrovizoru kako udaraju u lim i pokušavaju ugristi blatobrane jurećeg vozila. Banijski psi. Mokri, ljuti i bezlični. Postajali su sve manji u ogledalu kako smo odmicali, a iznad nas se zasivilo nebo. Teško, mračno, s mlazovima kiše. S hladnim vjetrom na početku proljeća. Tu u dubini te zemlje Banije gdje novinari nikad ne ulaze, gdje je vrijeme odavno stalo. Blatnjave uzbrdice, zavoji koji se nižu, duboka i mračna šuma oko nas. Tamo negdje ispred nas na prstohvat kilometara je Bosna, a iza nas raspucali, davno izgrađen asfalt Petrinje i Siska, zaboravljenih gradova ove male Domovine.
Moj kolega Toto, najstariji živući novinar ovih krajeva i daleko šire, vozio nas je na događaj, skromno najavljen elektronskom poštom. Đurđevan je, a ja nisam s onom koju volim – odzvanjao mi je u mislima glas Alena Islamovića koji pjeva taj zimzeleni, desetljećima stari hit Bijelog dugmeta. Ali ovaj Đurđevdan je mirisao na snijeg.
Ispred nas se ukazalo razrušeno zdanje crkve na brdu do koje vodi put prekriven mokrom travom. Uspeli smo se do improviziranog skloništa – šatora koji je imao samo krov, a u kojem se na spojenim stolovima nalazilo posuđe spremno za gozbu. I plastične čaše koje uzimaše mnoge ruke ovdašnjih ljudi koji su nazdravljali u čast novog proljeća uz ljutu rakijicu i priču o lošem vremenu te godine. O snijegu koji miriši i visi u zraku čak i sad početkom maja. Većinom starija, borama ukrašena lica ljudi iz okolnih sela su bila vesela. Čak trideset godina se nisu družili na ovom mjestu i željni su odgovora na pitanja njihovih poznanika, što se sve u tom vremenu izdogađalo. Kako su samo tako, iznenada prošli životi i nestali u ovim mokrim šumama. Njihov smijeh se orio daleko pustim poljima i brdašcima, sve dok nije došao i posljednji pozvani gost na ovu svetkovinu prijateljstva i nade u bolje dane.
Nisam se osjećao dobro. Danak bezbrojnih, stresnih terena je došao po svoje. Zavukao se duboko pod moju kožu i umrtvio moje mišiće. Prostrujao hladnoćom i znojem moje tijelo. Morao sam se skoniti od svjetine, od vreve i tih bezbrojnih glasova. Od hladnog vjetra koji me je mučio svake minute sve više i više. Ušetao sam u to srušeno zdanje. Kažu ljudi, ovdje je u toj crkvi sv. Georgija sagrađenoj još 1777. jedno vrijeme obitavao čak ruski paroh. Danas nema ništa osim oronulih zidova koji se prekidaju tamo u visini gdje je nekad bio krov. Mlazovi guste kiše su padali na ovo zdanje. Stisnuo sam se uz zid na kojem su još uvijek stajali poneka sveta slika i predmeti nagriženi vremenom. Trebala mi je cigareta koju nisam imao. Dim koji bi uvlačio u miru ovog svetog mjesta koji je nenadano i nestvarno ušao u moj život.
A onda se začuo njen glas. Odzvanjao je prostorom. Onako, topao, nestvaran, zaboravljen. Onako kako samo djeca mogu s neiskvarenim srcem i mislima govoriti. Palila je obojane, lojne svijeće i nabrajala imena i prezimena ljudi koje je poznavala i za čiju dušu ih pali. Neka čudna energija, neka toplina je prostrujala mojim bolesnim tijelom. Nisam vjernik. Daleko od toga. Nemam obilježja. Nemam sakramente. Nisam poškropljen svetom vodom. Nemam pastira. Ni ne želim ga. Ali Krista znam. I on mene. I volim ga. Na neki naš način. Bez obzira na druge ljude. I on vjerojatno ponekad je bio samo umoran i promrzao čovjek koji je tražio utočište i toplinu. Ali ova mala djevojčica koja je čistog srca nabrajala imena mi je nekako nalikovala na njega. Ja znam da se on može pojaviti u bilo kojem obliku. I to je sve.
Poslije sam saznao da ima deset godina. Da živi u tom selu daleko od svega. Da s nekoliko lokalne djece svaki dan daleko pješači do mjesta gdje se ukrcaju u školski autobus koji ih odveze do nestvarno daleke petrinjske škole. I da ih čeka isti, naporan put do kuća u usnuloj tišini koju remete samo ti banijski psi. Ljudi izvan svetih zidina su se opustili, jeli su i pili. I toplo se pozdravili s nama kad smo odlazili. A mi smo znali da se više nikada nećemo vratiti na to mjesto. Put nas je vodio nazad. Pored pasa koji su tada stajali bez glasa ispod prozora kuće koja je nekada imala i boju fasade. Samo su nas pogledom pozdravili.
Nekoliko godina poslije katastrofalni potres je razrušio Baniju. Svu onu sirotinju i tugu koja je prkosila vremenu. Nažalost, poginula je jedna djevojčica u Petrinji. Njena duša se preselila na onaj drugi svijet. Srušile su se kuće, srušile su se ljudske sudbine. Život se promijenio zauvijek. Sa svih strana ove Domovine, a i puno šire, stizale su kolone ljudi koji su pohitali u pomoć. Ljudi su ljudi. Sve dok politika ne preuzme stvar u svoje ruke i uništi čaroliju. Potres je zatresao i moju kuću koja je izdržala taj podzemni pakleni udar, ali se pola grada i mnogo sela pretvorilo u ruševine slične toj staroj crkvi sv. Georgija iz mog sjećanja. I tek mjesecima poslije, kad se sve pomalo smirilo i usnulo u očaj neobnove i sporosti države, kroz glavu mi je prošla pomisao što se dogodilo s tom zauvijek desetogodišnjom djevojčicom moga sjećanja. Nadam se da je negdje dobro. I da, zove se Anđela.