Prošlog mjeseca preminuo je John Peter, čovjek koji je skoro dvadeset godina bio glavni pozorišni kritičar The Sunday Timesa. Prebjegavši u Veliku Britaniju kao izbjeglica iz Mađarske, nakon revolucije 1956. godine, bio je osoba izuzetno lijepih manira i mnogima će jako nedostajati.
Peter je radio za The Sunday Times od 1967. do 2010. godine. Ako se sada osvrnemo na taj period, bilo je to zlatno doba pozorišne kritike kada su kritičari poput Michaela Billingtona, Benedicta Nightingalea i Charlesa Spencera bili na vrhuncu karijere. Tokom proteklih deset godina sva četvorica su se penzionisala. Od tada nema nikoga ko bi ih naslijedio.
„Jedna od najkarakterističnijih pojava nedjeljom, u Engleskoj,“ napisala je Penelope Gilliatt, 1959. godine „je Harold Hobson koji hvali pogrešne predstave“. Ako je tako pisala o dramskom kritičaru koji je pohvalno pisao o Godotu i predstavi Rođendanska zabava, šta bi imala reći za današnje pozorišne kritičare mlađe generacije? Čitajući ono što se danas smatra recenzijama u nekim našim dnevnim i sedmičnim novinama, čini se da kazališna kritika u Velikoj Britaniji ide u pravcu potpunog kolapsa.
Naravno, možemo se neslagati oko određenih predstava i pojednih pozorišnih produkcija. Upravo je to neslaganje pokretač pozorišne kritike. Harold Hobson divio se prvoj izvedbi Rođendanske zabave, drugi kritičari su je prezirali. Do Not Look Back in Anger (Osvrni se gnjevno) je dobio i pozitivne i negativne kritike nakon prve izvedbe, a Tynan ga je beskajno hvalio. Međutim, za započinjanje razgovora potrebno je imati neku vrstu zajedničkog jezika.
Kritičar može biti na strani čitatelja, dok je istovremeno na svom terenu i u dvjestogodišnjoj tradiciji pozorišne kritike koja seže do Hazlitta, Tynana i Shawa. Čini se da urednici ne shvataju ovu jednostavnu suštinu, tako da postoji opasnost da se bližimo trenutku kada tradicije više neće biti.
Ono što je iznenađuje je činjenica da se sve ove tvrdnje odnose na jedan noviji period. Prije nekoliko godina, na Whatsonstage.com provedena je anketa gdje se od gledatelja tražilo da glasaju za kritičare u koje imaju najviše povjerenja. Prvih pet bili su Michael Billington iz The Guardiana (39%), Charles Spencer iz The Daily Telegrapha (23%), John Peter iz The Sunday Timesa (19%), Michael Coveney iz Daily Maila i Nicholas de Jongh iz The Standarda (oba su dobila po 10% glasova). Najmlađi od njih petorice ima skoro pedeset godina. Ostali su rođeni ili nešto prije ili nešto poslije Drugog svjetskog rata. Osim Spencera, svi su započeli karijeru u sedamdesetim i u ranim osamdesetim, što je u pogledu kulture bilo jedno dosta drugačije razdoblje.
Toj generaciji došao je kraj. Jack Tinker, Bernard Levin, John Peter, John Gross i Milton Shulman su svi već pokojni. Michael Billington i Nightingale su se penzionisali. Ko će ih zamijeniti?
Naravno, u istoriji pozorišne kritike bilo je i drugih ključnih trenutaka kada je jedna generacija ustupila mjesto drugoj. Jedino ako imate to na umu, možete razumjeti istoriju revolucije koju je doživjelo britansko pozorište tokom pedesetih godina prošlog stoljeća. Novi pozorišni kritičari, prvenstveno Hobson i Tynan, svoju su reputaciju stekli pišući pozitivno o novim vrstama pozorišnih predstava – Čekajući Godota (1955), Do Not Look Back in Anger (Osvrni se gnjevno) (1956), Majka hrabrost u produkciji Berlinskog pozorišnog ansambla (1956), Rođendanska zabava (1958). Promjena kritičara nije dovela do pada kriterija u pozorišnoj kritici. Ta promjena rezultirala je nekim od najbolje napisanih pozorišnih kritika, strastveno stajući u odbranu novih vrsta drame i glavnih novih pozorišnih trendova.
Kraj i ove generacije kritičara nastupio je tokom šezdesetih i sedamdesetih. Tynan je napustio The Observer (1963), Worsley je nakon 17 godina rada prestao pisati pozorišne kritike (1965) i na kraju je Hobson okončao svoju gotovo trideset godina dugu karijeru u The Sunday Timesu. Pojavila se nova, mlađa generacija: Irving Wardle u The Timesu (1963), Benedict Nightingale u The New Statesmanu (1968), Billington u The Guardianu (1971), Sheridan Morley u Punchu i James Fenton, zatim John Peter u The Sunday Timesu. Bila su to uzbudljiva vremena u britanskom teatru: Peter Hall u The Nacional Theatre, Richard Eyre u Nottingham Playhouseu, novi pisci poput Stopparda i Ayckbourna, Edgara, Griffithsa i Harea, novi glumci poput Callowa, Rickmana i Shawa, Stevensona, McKellena i Shera. Novi kritičari poznavali su pozorište i bili su ljudi kojima je do pozorišta stalo. Hvalili su svoje favorite, dajući sve od sebe da, prema riječima Kathleen Tynan, “stalno postane nestalno”, i da pišu jasne, pristojne pozorišne kritike.
S obzirom da ni te generacije kritičara više nema, stanje je zabrinjavajuće. Teško je naći vodećeg kritičara mlađeg od pedeset. Nove generacije kritičara nema na vidiku. Ovo je situacija bez presedana. Billington je imao skoro trideset godina kad je započeo pisati kritiku u The Guardianu, što znači da je bio stariji nego Nightingale kad je ovaj započeo svoju krijeru u The Statesmanu. Dosta toga se može zaključiti kada uzmete u obzir činjenicu da je Tynan preuzeo The Observer kada mu je bilo 27 godina, ali Hobson je imao samo 31 godinu kada je počeo pisati kao pozorišni kritičar, dok je James Agate imao 30 godina kada je počeo raditi za The Guardian. Beerbohm je bio još mlađi, imao je 26 godina, kada je počeo pisati za The Saturday Review 1898. godine, a Shaw, njegov prethodnik, postao je pozorišni kritičar s nepunih četrdeset godina. Ako posegnemo još dalje u prošlost, Hazlitt je bio u svojim tridesetim kad je prvi put gledao Keanov debitantski nastup u ulozi Shylocka, 1814. godine. Ukratko, veliki pozorišni kritičari uvijek su počinjali svoju karijeru prije četrdesete. Ko je u današnje vrijeme došao na njihovo mjesto? Gdje su novi, mladi pozorišni kritičari?
Tynan je postao najpoznatiji kazališni kritičar svoga vremena jer je vrhunski pisao. Na primjer, o izvedbi Anne Neagle u komadu The Glorious Days (Dani slave) pisao je: “Ona pjeva, a njen glas pred publikom vibrira poput omanje šake…” Ili njegov odgovor na Godota: “Predstva odbacuje sve ono po čemu prepoznajemo pozorište. Dolazi na carinarnicu, takorekuć, ali bez prtljaga, bez pasoša i bez robe koju treba prijaviti…” U svojoj kritici za Quare Fellow, napisao je, “Behanov neuporedivi novi jezik je u naletu, neumjesan, neustrašiv i nestrpljiv da se upusti u borbu…”
Hobson je bio Hal za Tynanov Hotspur. Manje talenta, manje političke izvještačenosti i teatralnosti. Međutim, uzmite u obzir kako je inteligentno odreagovao na prvu izvedbu Godota Petera Halla: “Gospodin Beckett se beskrajno šepuri. Prašnjavo, grubo, bezobrazno, pesimistično, nasilno šepurenje? Možda. Ali u pitanju je prava stvar, nešto nepatvoreno.” Ili uzmimo njegov povijesni osvrt kada je stao u odbranu Pinterove Rođendanske zabave iz 1958. godine, kad su je svi ostali kritičari osudili i predstava se igrala pred praznom pozorišnom dvoranom: “Spreman sam uložiti sav ugled koji imam kao kritičar kada kažem da Rođendanska zabava nije ni četvrta, čak ni druga, nego prva; i da gospodin Pinter, sudeći po ovom njegovom komadu, posjeduje najoriginalniji, nevjerovatno uznemirujući i najspektakularniji talent u cijelom pozorišnom Londonu.”
Hobson i Tynan posljednji su pozorišni kritičari koji su se našli u novom Rječniku nacionalne biografije Velike Britanije jer su dobro pisali i jer su se zalagali za nove stvari u teatru. Nisu bili jednostavno samo kroničari, oni su omogućili postojanje različitih vrsta pozorišta. Suočeni s neobičnim i novim, pokušavali su ga shvatiti, a kad su osjetili – kao što je to bilo s Osbornom i Pinterom, Beckettom i Berlinskim pozorišnim ansamblom – da su naišli na nešto izvanredno, izuzetno strastveno su se za to borili.
Čitajući te prve recenzije, osjećate se kao da ste dio povijesti. Naravno, i oni su pravili greške. Svi kritičari griješe. Ponekad su znali pogriješti, ali su pozorište vratili u život. Pokušavali su razmišljati kroz prizmu do tada nezapamćene revolucije u britanskom pozorištu tog vremena.
Je li to važno? Trebamo li kritičare koji će biti nešto više, osim što su zabavni i što nas informiraju? Odgovor je da, zato što se u nekoliko bitnih aspekata s kojim se pozorište u Britaniji danas bori kao nikad ranije. Naravno, tu je i coronavirus koji je pozorište bacio na koljena. Ali britansko pozorište imalo je svojih problema i puno prije zdravstvene krize. Prvo, uzmimo u obzir koliki su danas troškovi odlaska na West End. Unatoč dobrodošlim inicijativama poput ove koju je pokrenuo The Nacional Theatre, teško je dobiti dva dobra sjedišta na West Endu za iznos manji od 100 funti, a ako vam je to večernji izlazak, to bi onda mogla biti samo polovina vaših ukupnih troškova za tu noć. To je iznos kojim možete platiti više od godinu dana TV pretplate ili u kinu pogledati oko desetak filmova.
Drugo, na pozorište s prezirom gledaju pripadnici srednje klase metropole koji se prema pozorištu ne odnose na isti način kao prema kinu ili televiziji. Već duže vrijeme s prijateljima više razgovaram o sadržajima koje smo gledali na Netflixu, Amazon Primeu ili na BBC iPlayeru, nego o predstavama u Old Vicu ili The Royal Courtu. Prikazivanje pozorišnih predstava na televiziji je zanimljiv pokazatelj. Godinama je britanska televizija s poštovanjem snimala pozorišne predstave.
Neki tvrde da je prikazivanje Do Not Look Back in Anger (Osvrni se gnjevno), 16. oktobra 1956, na BBC-ju zaslužno za popularnost ove Osborneove predstave. Prodaja ulaznica se gotovo udvostručila, a iznos prodanih ulaznica je s 900 funti skočio na 1.700 funti sedmično. Sljedećeg mjeseca predstavu je prikazao ITV u svom udarnom terminu, čime je velikom broju gledatelja osiguran pristup jednoj od najkontroverznijih novih predstava. Reputacija Iana McKellena krenula je uzlaznom putanjom kada je BBC prikazao njegovog Richarda II i Marlowovog Edwarda II u izvedbi Prospect Theatre Company 1968. godine. Channel 4 je na televiziji prikazao Nicholasa Nicklebyja u izvedbi Royal Shakespeare Companyja i uzbudljive Lyubimove nove predstave sredinom osamdesetih. Serija Preformance (Performans) Simona Curtisa predstavila je televizijskoj publici niz ključnih savremenih pozorišnih predstava tokom devedesetih godina. Ta veza je sada prekinuta. Osim serijala Richarda Eyrea o drami 20. stoljeća, BBC 1, BBC 2 i Channel 4 su napustili pozorište.
Ali, kako je to pokazao The National Theatre na svom live YouTube kanalu, u posljednjih dvadeset godina dogodile su se neke izuzetne predstave. Gillian Anderson kao Blanche Dubois u Tramvaju zvanom čežnja, Helen McCrory u Rattiganovom Dubokom plavom moru i Nigel Hawthorne kao George III, Nick Hytnerov Jedan čovjek, dva guvernera i njegov nedavno postavljeni San ljetnje noći, Dvanaesta noć Simona Godwina u The National Theatreu i Patrick Stewart u Rupert Gooldovom Macbethu. Prije dvije godine imali smo i izuzetno ambicioznu sezonu Pinterovih komada, oživljavanje komada Travesities Patricka Marbera, također 2018. godine, kao i sjajne nove predstave poput ENRON-a Lucy Prebble, Chimerica dramske spisateljice Lucy Kirkwood, Martin McDonaghove predstave Hangman, Oslo i Lehman trilogija, sve nastale u posljednjih deset godina, sve beskrajno ambiciozne.
Pozorište, ukratko, preuzima ulogu koju se televizija i film rijetko usuđuju preuzeti – prikazuje aktuelne političke polemike (Dešava se/ Stuff Happens), odgovornost znanstvenika u nuklearnom dobu (Kopenhagen), rasprave o kompliciranim idejama (Arcadia). Time i dalje njeguje prisustvo daleke prošlosti u kulturi amnezije (od grčke tragedije do Shakespearea i Racinea) i novije prošlosti (Daldryjevo oživljavanje Weskerove predstave Kuhinja, i Priestleyeve predstave Inspektor proziva). Pokušava održati prisustvo različitih oblika izražavanja (od lirike Jima Cartwrighta u komadu Put, do Kushnerovih Anđela u Americi). Pozorište odbija izolaciju i provincijalizaciju, dovodeći predstave iz cijelog svijeta, od Mukiyaminog Japana do predstava Jatindera Verme postavljenih u saradnji s Tara Artsom.
Pozorište to radi uprkos kulturi koja se pokazuje sve manje tolerantnom i koja čezne za poznatim i provincijalnim. Tokom 1890-ih, Archer i Shaw zagovarali su ibsenizam. Pedesetih godina prošlog stoljeća Tynan i Hobson branili su Becketta, Pintera i Brechta. U sedamdesetim i osamdesetim Billington, Nightingale i Peter branili su Rimljane u Britaniji i predstavu Bent. Danas postoji realna opasnost da će urednici, u opštem zaglupljivanju, tražiti nove vrste celebritija-kritičara, koji malo znaju a još manje im je stalo do pozorišta, koji loše pišu i plašljivo razmišljaju. Ko će, u okruženju koje svakim danom postaje sve više konformističko, zagovarati nešto što je novo i odvažno?
Okončanje zlatnog doba pozorišnih kritičara simptomatično je za pad britanskog novinarstva. Nisu u pitanju samo tiraži koji su u slobodnom padu ili sve manji broj stranica novog Guardiana. Radi se o prosječnom sadržaju stranica posvećenih umjetnosti koje su danas jedva prepoznatljive u odnosu na tekstove koji su se nekad objavljivali. The New Statesman čak više i nema pozorišnog kritičara. U trenutku krize, britanskom pozorištu više nego ikada treba strastvena i znalačka podrška velikih pozorišnih kritičara uz podršku urednika uvjerenih u važnost pozorišta.