SOLMIZACIJE
Vidiš, rekoh, u ovoj zgradi, evo tu dolje u prizemlju, bila je muzička škola, i baš ovdje smo išli na solfeggio, ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Negdje pred sam rat, muzičku su preselili u zgradu Specijalne škole, a u prostoriju gdje smo učili note uselio se Savez gluhonijemih.
Plaši me što je tu sada mesnica, dovršim.
Šta te tu ima plašiti, pita.
Po toj logici, jednom kasnije, tu će biti rađaonica.
Da, ubijedio sam ga dok veli – ili barutana, minoodlagalište…
PAUL KLEE: STROJ KOJI CVRKUĆE, 1922.
Najstrašnija soba u Auschwitzu, u spomen kompleksu, jest ona s kosom, s tonama kose u staklu, kaže.
Nije meni, odmahnem, i sin me gleda u bore nad očima kao u tamninu oblaka nad jezerom, meni je strašnija soba s ortopedskim pomagalima, s protezama, čeličnim korsetima, drvenim nogama i rukama, vještačkim zubalima i kliker-očima, polugumenim prstima.
Sve bi to bilo spaljeno, kažem mu, da je bilo meso ili ono za šta se već predstavlja da jeste. Odsustvo spaljenog mesa jest ono što sobu projezivi.
Ili ovako: ostanak onoga, što u dim otišavši jesu smatrali dijelom sebe, jezivo je u svoj svojoj ostanini.
Uz ovo staklo, između onoga kojeg nema u dimu, i tužnog ovog svijeta.
