Kolumbijski pisac o autorici najvažnijeg rječnika španskog jezika.
10. februar 1981.
Kada sam prije tri sedmice svratio u Madrid, htio sam posjetiti Maríju Moliner. Nije bilo lako naći je, kao što sam pretpostavljao: neki ljudi, iako bi trebali, nisu ni znali ko je ona, a nerijetki su bili oni koji su je miješali sa slavnom filmskom zvezdom. Konačno sam uspio uspostaviti kontakt sa njenim mlađim sinom, industrijskim inžinjerom u Barceloni, i on mi je saopštio da njegovu majku nije moguće posjetiti zbog njenog narušenog zdravlja.
Pomislio sam da je riječ o trenutnoj krizi i da ću možda moći da je vidim prilikom nekog budućeg putovanja u Madrid. Ali prošle sedmice, kad sam se već našao u Bogoti, telefonom su mi javili tužnu vijest o smrti Maríje Moliner. Osjetio sam se kao da sam izgubio nekoga ko je, ne znajući, radio za mene mnogo godina. María Moliner – da kažem to na najsažetiji način – ostvarila je poduhvat koji gotovo nikome nije pošao za rukom: napisala je sama, kod svoje kuće, vlastitim rukama, najpotpuniji, najkorisniji, najvrjedniji i najzabavniji rječnik španskog jezika.
Zove se Rječnik upotrebe španskog jezika (Diccionario de uso del español), ima dva toma od gotovo tri hiljade strana, težak je tri kilograma i zapravo je duplo veći od Rječnika Kraljevske akademije i, prema mom mišljenju, duplo bolji. María Moliner ga je napisala u slobodnim satima nakon posla bibliotekarke i onoga što je smatrala svojim pravim pozivom: krpljenjem čarapa. Kada su njeno dijete upitali koliko je braće i sestara imalo, uslijedio je odgovor: dva brata, sestru i rječnik. Treba znati kako je ovo djelo napisano da bi se shvatilo koliko ima istine u ovom odgovoru.
María Moliner se rodila u Panizi, aragonskom selu, 1900. godine. Ili kako je ona prikladno govorila: u nultoj godini. Prije smrti je napunila osamdeset. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zaragozi i na konkursu je primljena u Ustanovu arhivara i bibliotekara Španije. Udala se za don Fernanda Ramóna y Ferranda, uglednog univerzitetskog profesora koji je u Salamanki predavao neuobičajenu nauku: fizičke osnove ljudskog uma.
María Moliner je odgojila svoju djecu kao svaka španska majka, čvrste ruke i tjerajući ih da jedu, čak i u teškim godinama građanskog rata, kada nije bilo dovoljno hrane. Najstariji sin je postao doktor i istraživač, mlađi arhitekta, a kćerka je postala učiteljica. Tek kada je mlađi sin započeo studije industrijskog inžinjerstva, María Moliner je primijetila da je poslije pet sati bibliotekarstva imala vremena napretek i odlučila je da ga ispuni pišući rječnik.
Zamisao je dobila zahvaljujući rječniku Learner’s Dictionary, uz pomoć kojeg je naučila engleski. U pitanju je rječnik upotrebe jezika; odnosno, onaj koji ne samo da kaže šta znače riječi, već ukazuje i na njihovu upotrebu, uključujući i druge riječi kojima se mogu zamijeniti. „To je rječnik za pisce”, rekla je jednom María Moliner, govoreći o svom rječniku i to s punim pravom.
S druge strane, rječnik Kraljevske akademije jezika (RAE) prihvata riječi kada su na pragu smrti, istrošene od upotrebe, dok njihove krute definicije djeluju kao da vise sa eksera. Protiveći se toj praksi balzamovanja riječi, María Moliner je sjela da napiše svoj rječnik 1951. Računala je da će ga završiti za dvije godine, i kada je proteklo deset, još uvijek je bila na pola puta. „Uvijek su joj nedostajale dvije godine da ga završi”, rekao mi je njen mlađi sin.
Na početku mu je posvećivala dva ili tri sata dnevno, ali kako su joj se djeca vjenčavala i odlazila od kuće, imala je više vremena na raspolaganju, dok nije došla do deset radnih sati dnevno, pored onih pet provedenih u biblioteci. Godine 1967. pod pritiskom izdavačke kuće Gredos, koja ju je čekala pet godina, smatrala je rječnik završenim. Ali nastavila je da pravi bilješke, i u trenutku smrti imala je nekoliko metara novih riječi za koje se nadala da će ih vidjeti u budućim izdanjima. Ono što je zapravo ta žena poduzela bio je poduhvat hitrosti i otpora protiv života.
Njen sin Pedro mi je pričao kako je radila. Kaže da bi ustala u pet ujutro, podijelila papir na četiri jednaka dijela i počela da bilježi riječi bez dodatnih priprema. Njene jedine radne alatke bila su dva naslona za čitanje i prenosiva pisaća mašina, koja je preživjela pisanje rječnika. Prvo je radila za stočićem u sredini sobe. Poslije, kada bi osjetila da tone među knjige i bilješke, poslužila se tablom poduprtom naslonima dvije stolice. Njen muž je glumio mudru suzdržanost, ali bi ponekad krišom mjerio svežanj bilješki metrom i izvještavao djecu.
Jednom prilikom im je javio da je rječnik napredovao prema posljednjem slovu, ali tri mjeseca kasnije sa raspršenim iluzijama kazao je da se vratila na prvo slovo. To je bilo prirodno, jer je María Moliner imala beskonačni metod: nastojala je da uhvati u letu sve riječi života. „Posebno one koje nađem u novinama”, rekla je u jednom intervjuu. „Jer tamo je živ jezik, onaj koji se koristi, riječi koje zbog potrebe moraju u trenutku da se izmisle”.
Napravila je samo jedan izuzetak: nema takozvanih loših riječi, kojih ima mnogo i koje su možda najčešće korištene riječi u Španiji svih vremena. To je najveći nedostatak njenog rječnika i María Moliner je poživjela dovoljno da to uvidi, ali nedovoljno da bi ispravila grešku.
Posljednje godine provela je u stanu na sjeveru Madrida, sa velikom terasom, gdje je imala mnogo saksija sa cvijećem, koje je zalivala sa toliko ljubavi, kao da su zatočene riječi. Godile su joj vijesti o rječniku koji se prodao u više od 10.000 primeraka, u dva izdanja, koji je ispunjavao svrhu koju mu je namijenila i za kojim su jezički akademici posezali javno i bez stida.
Nekad bi joj došao neki izgubljeni novinar. Jednom ju je pitao zašto ne odgovara na brojna pisma koja je primala, odgovorila je sa više svježine od cvijeća koje je gajila: „Zato što sam mnogo lijena.” Godine 1972. bila je prva žena nominovana za mjesto u Jezičkoj akademiji, ali se uvažena gospoda akademici nisu odvažili da razbiju drevnu mačo tradiciju. Odvažili su se tek prije dvije godine i tada su prihvatili prvu ženu, ali to nije bila María Moliner. Ona se obradovala kad je to saznala, jer ju je užasavala pomisao na ceremonijalni govor. „Šta bih ja mogla da kažem”, rekla je tada, „kad čitavog svog života nisam ništa drugo radila već samo krpila čarape?”
Adaptacija teksta: NOMAD (tekst je objavio El Pais u utorak 10. februara 1981. godine, prevod: Diz Que Diz)