Možemo li danas kazati kako živimo u kulturi Miljenka Smoje? Možemo, naravno, jer novouspostavljena splitska vlast koja ima muda da zauzda lokalnu mafiju, ima muda i da vrati Smoju na pijedestal Splita koji lagano, ali sigurno, gubi svoj identitet. Lokalna vlast, u Smoji vidi idealnu paradigmu svog neoliberalizma kojoj kulturalno pripada. Smoju ćemo učiniti svojim brendom i, što je najluđe, Smoje će činjenicom da je mrtav i da se ne može oglasiti postati brendom novog Splita po mjeri Ivice Puljka.
A kakav je to Puljkov novi Split?
Puljkov novi Split, dakle, prezentira Smoju kao svoj brend i pri tome koristi splitske medije istrenirane da plešu kako gazda svira. Tako Split po toj ideji sada treba prihvatiti svoga Smoju kao simbol grada, ali samo onog Smoju koji je lišen kritike prema ovoj državi. Splitski mediji upregnuti u to najnovije retuširanje izbjegavaju Smojine tekstove koji veličaju socijalizam, bratstvo i jedinstvo, kao i tekstove koji kritiziraju nacionalizam i sve ono što on sa sobom nosi. Uzimaju samo ono što im je potrebno. Smoju se pažljivo retušira kao pisca koji je volio Split i Dalmaciju, napisao Malo i Velo misto, a kao takav Smoje je dobrodošao u eru HDZ-a koju živimo.
Naime, da Puljak shvaća bit onoga što je bio Smoje znao bi da bi Smojina ostavština bila posvemašnja kritika upravo ovakvog Splita kakav on danas jest. Drugim riječima, da je Smoje danas živ, u svojim marginaliziranim djelima, na koje je bio osuđen devedesetih jednako bi kritizirao Puljka danas, kao i Tuđmana devedesetih.
Splitski gradonačelnik se uz sve svoje predispozicije da Smoju prikaže kao autentično spašavanje Splita od propasti njegova identiteta, uhvatio Smoje s romantičarskom nadom da će to spriječiti neumitno propadanje grada pod Marjanom. I to se može, daju ruku Puljku u tome splitski mediji, samo ako se pokojniku koji nema pravo glasa oduzme dio ne samo njegovog karaktera, nego i biografije u kojoj se ne bi spominjalo njegovo feralovsko nasljeđe, pa će tako retuširanog pokojnika u mediju koji slovi kao najveći u Dalmaciji, predstavljati kroz njegove pomno odabrane feljtone iz ranih osamdesetih, ali nikako ne i kroz one iz devedesetih. Iz drugih medija odjednom čujemo kako je Smoje rušio Jugoslaviju kao što ju je rušio i Zvonko Bušić ili da je konzervativac koji je ismijavao bivšu državu.
U današnjem Puljkovom Splitu, u kojem lokalni medij precizno skenira što vlast želi i unaprijed plasira to što ona želi, događa se revitalizacija Smoje po njihovom modelu. Smoje će dobiti spomenik na Matejušci, baš onako kako je gradonačelnik Puljak obećao, ali onaj antifašistički i slobodarski Split kojeg je Smoje sanjao nikada neće biti Puljkov Split. Ta dva Splita dijametralno su suprotna.
Puljkov Smoje je savršen produkt Puljkovog Splita. I što je zastrašujuće, splitski mediji kojima je donedavno Miljenko Smoje bio jugoslavenčina, komunjara i antikrist prezira vrijedan danas Smoju svojataju kao svoje dobro, ne spominjući kako su ga devedesetih šutnuli iz tog medija. Možemo li po ovom poučku pretpostaviti da se splitski mediji koji su trideset godina tog istog Smoju ignorirali, danas istom uvlače u guzicu? A Smoje je kao Meštrova brijačnica na Voćnom trgu. Ona ne postoji, ali u Puljkovom je svemiru Božja čestica, pomoć koja će vratiti Split kojeg već desetljećima nema, ali i potpora uz koju će on biti gradonačelnikom Splita kojeg nema. Splita hendikepiranog od Smojina antifašizma.
Onaj pravi Smoje, a ne ova retuširana verzija koja se sada nudi Splićanima, danas bi Ivici Puljku koji ga glorificira poručio da umjesto spomenika njemu, stave spomenik Strikanu i Netjaku. Nasred Matejuške. Tako bi se Smoje narugao Puljku. Gradonačelniku koji nikada neće shvatiti Smojina načela da je važniji spomenik splitskoj partizanskoj mladosti strijeljanoj u kopačkama, nego njemu.