Šta si nosila, šta si pila, za koga radiš i zašto nisi prijavila?
Ponovo u policijskoj stanici, ne znam koji put u prethodnih godinu dana. Inspektor me pita “šta ću da popijem” jer se srećemo već prilično često. Deluje mi kao da svi ovde već unapred znaju moje ime. I onaj nelagodni osećaj u stomaku je nestao, već sam potpuno normalizovala “nenormalno”. Dajem izjavu, istu onu koju sam dala u tužilaštvu u Vranju, identičnu onu koju sam dala i u tužilaštvu u Vladičinom Hanu. Kažem im da se verovatno vrlo brzo vidimo opet u stanici, jer “ponovo izveštavam ‘o osetljivim temama’”. Stiže još jedan poziv iz tužilaštva, našli su muškarca koji je pretio telefonom. Sada treba da dam izjavu povodom njegove izjave. Psihički se spremam na to da se suočim s osobom koja je izgovorila da kolegi “treba ubiti dete”, samo zbog toga jer je preneo tekst o napadu na mene. Znam da ću da se sretnem s njim lice u lice u uzanom hodniku tužilaštva, da ćemo deliti istu prostoriju od dvadesetak kvadratnih metara. Saznajem da je ipak pozvan pola sata pre nego smo kolega i ja stigli, ali se nije pojavio. Ne osećam olakšenje već još veću teskobu u stomaku. Možda je ipak trebalo da odustanem od postupka. Saznaće moju adresu, moje lične podatke, sa kim živim. Uputila sam molbu tužilaštvu da moji lični podaci ostanu zaštićeni, ali imam vrlo malo vere da će tako biti. Status osetljivog svedoka ne dobija se tek tako.
Statistički gledano, ovaj slučaj će verovatno odbaciti kao i mnoge druge slučajeve napada na novinare. Na lokalu to nosi dodatnu težinu jer ohrabruje nasilnike koje novinari redovno sreću na ulici, u marketu, u školi svog deteta. Trenutno se vode dva postupka za telefonsku pretnju i direktne pretnje na terenu povodom istog događaja, što znači da iste okolnosti moram iznova da prepričavam u različitim postupcima. U slučaju telefonske pretnje, tužiteljka je komentarisala da “pretnja nije direktna” jer je rečeno da bi “trebalo ubiti dete”, a ne da će ga ubiti. Oni koji prete odavno su naučili kako da prete “neutuživo”. “Trebalo bi ubiti”, “trebalo bi te silovati” za institucije to često nije dovoljno direktno. Od novinarki kojima je prećeno, očekuje se da budu racionalne, staložene i “tolerantnije na pretnje” jer se bavimo javnim poslom. U suprotnom ako reagujemo, etiketiraće nas kao “slabe” i nekompetentne. Novinarke zbog toga manje prijavljuju pretnje od svojih muških kolega, posebno one koje su rodno obojene. Nakon svakog novog teksta osećam težinu u grudima i drhtanje pri svakoj notifikaciji. Nižu se mizogini komentari, a ja pažljivo čitam svaki od njih, neke i više puta. Većina komentara, kao i dobacivanja i pretnje na terenu, ima seksualnu konotaciju. Komentarišu moju seksualnost, pretpostavljaju moje godine, a neki koji me “pomnije posmatraju” znaju i objavljuju gde izlazim, šta i koliko pijem, ali i sa kim sam navodno bila u vezi ili šemi. Više se ne procenjuje samo moj rad, već i da li sam kao žena dovoljno “prikladna” da govorim javno. Primećujem da već nekoliko meseci vodim računa gde izlazim u ovom gradu, kako se ponašam, da li me neko posmatra.
Koliko ima smisla čekati pravdu u zarobljenom gradu u kom lokalni moćnici diktiraju pravila? Kao u slučaju OK radija gde novinari skoro četiri godine nakon pravosnažne presude i dalje rade u redakciji sa zazidanim prozorom, jer Grad ne sme da sruši zid koji je podigao lokalni moćnik. I kada je, uprkos svim video-dokazima o napadu na aktiviste u kafiću Golden predmet odbačen, iako se na snimcima koje sam predala policiji jasno vide lica. Mnogi napadi na novinare i aktiviste na lokalu nikada nisu dobili sudski epilog. U tužilaštvu su me pitali kako sam izveštavala i da li je istina ono što su pisali u toj Viber grupi da sam nečija plaćenica. Osećam kako se situacija relativizuje i kako fokus više nije na pretnjama, već na meni i mom radu. Možda takva pitanja imaju smisla advokatima i tužilaštvu, ali za mene imaju istu logiku kao i kada ženu koja prijavljuje nasilje pitaju “šta je tog dana nosila”? Odgovaram da sam izveštavala nepristrasno, da sam navela sve strane u tekstu, dok zapisničar kuca izveštaj. Tražim da obriše ceo pasus jer ne pristajem da se pretnja relativizuje ispitivanjem mog rada i objektivnosti, umesto onoga koji je pretio. Ipak ostavljaju deo “da me nisu platili Albanci za tekst”. Osećam kako mi se svakim pitanjem oduzima pravo na dostojanstvo.
Umesto oštećene, kao da su se uloge zamenile i da sam na optuženičkoj klupi. Svaka nova pretnja ukoliko se prijavi postaje procedura, beskrajno davanje ponovljenih izjava, preispitivanje sopstvenog rada. Postaje osećaj da si stalno posmatrana i da će sistem prvo u tebe da uperi prst. Možda je najopasniji deo kada nasilje prema novinarima postane toliko normalizovano u društvu da se od nas očekuje da ga podnosimo kao sastavni deo posla. Problem nije samo u ljudima koji prete, već i u sistemu koji nas tera da pretnju iznova dokazujemo, da je prevodimo u “dovoljno ozbiljnu”, “dovoljno direktnu”, “dovoljno podobnu” za zaštitu, da ih uverimo da se zaista plašimo. U tom procesu nasilje se ne završava, ono postaje i institucionalno. Sistem te kroz beskrajne postupke, suočavanje sa nasilnikom, sažvaka, ogoli i ispljune, a poruka ohrabrenja onima koji prete postaje još jača.
Pravda je selektivna, a odgovornost retka. Od onih koji brane javni interes ne očekuje se samo da budu hrabri, već i neprobojni. Kao da nisu od krvi i mesa, da ih ne dotiču pretnje smrću, seksualne insinuacije, nadzor, javno blaćenje i institucionalno razvlačenje. Očekuje se da sve to podnesu tiho, racionalno i profesionalno i nastave da rade kao da se ništa od toga ne dešava, a sve to bez stvarne zaštite i podrške. Ako javnost i institucije ne štite svoje lokalne novinarke i novinare, ostaće bez kontrole institucija, bez odgovornosti nosilaca moći i bez prava da budu informisani o stvarima koje direktno utiču na njihove živote.