Na "talijanskom Balkanu"
Najjužnija pokrajina talijanskog kopna, Kalabrija, stoljećima je provincija. U vrijeme Napuljskog kraljevstva, koje se nekad nazivalo i Sicilijanskim, a kasnije i Kraljevstvom dviju Sicilija, prostor na prstima apeninske čizme bio je ekonomski zapostavljen u odnosu na Napulj i Palermo. Zbog toga i danas dominira tumačenje da je od svih južnjačkih regija Kalabrija najspremnije dočekala Garibaldijevo ujedinjenje Italije prije otprilike 150 godina.
Kalabrezi su se nadali da će dobiti bolji položaj unutar moderne nacije, ali to se nije dogodilo. Cijeli talijanski jug danas je zapostavljena provincija, a Kalabrija provincija provincije, po ekonomskim kriterijima i službeno najsiromašnija regija zemlje.
Stanovništvo se smanjuje i sada ga je nešto manje od oko milijun i devetsto tisuća. Dobar prilog razumijevanju lokalne demografije je pjesma “Lamezia Milano” u kojoj je kalabrijski kantautor Brunori Sas opjevao aerodrom Lameziju pored svog rodnog grada Cosenze s kojeg se s jednosmjernim kartama u džepu odlazi živjeti i raditi u bogatije regije na sjeveru. Zbog svega toga i zbog svojih naročito planinskih krajolika Kalabrija ima zanimljiv nadimak – Balcani d'Italia, talijanski Balkan. Čim dođete, vidjet ćete da nije promašen. Guste šume i brda u unutrašnjosti, krš u dijelovima bližim moru, mjesta s malim brojem ljudi i velikim brojem napuštenih kuća podsjećaju na Bosnu, Hercegovinu ili Zagoru.
Kalabrija ima i direktnih poveznica s Balkanom. Najznačajnija je zajednica Arbereša, Albanaca koji ovdje žive stoljećima. Uz Rumunje, Albanci su najveća nacionalna manjina u Italiji. Danas ih u cijeloj zemlji ima oko pola milijuna.
Migracije preko jadranske bare traju i danas, a prvi doseljenici bili su Skenderbegovi vojnici koje je Napuljsko kraljevstvo u 15. stoljeću koristilo kao plaćenike u gušenju pobuna i bitkama protiv suparničkih dinastija. Đurađ Kastriot Skenderbeg u Italiji je poznat kao Giorgio Castriota Scanderbeg. Bio je albanski vojskovođa, knez i feudalac. U folkloru više naroda, ali najviše kod Albanaca, danas simbolizira romantičnog borca za slobodu zbog dugogodišnje borbe protiv Osmanskog carstva.
Njegova biografija je pravi primjer balkanske raznolikosti. Rodio se u obitelji osmanskih vazala, za vrijeme školovanja u Turskoj prešao je na islam, kasnije se odmetnuo, vratio pravoslavlju i uz pomoć lažnog sultanovog pisma sa svojim vojnicima zauzeo tvrđavu u gradu Kroji u Albaniji. Odande je vodio borbe protiv Osmanlija i Mlečana, imao je dobre odnose s Vatikanom i povremeno vodio pohode za račun napuljskog kralja u kojima je sudjelovao i osobno, ploveći iz Dubrovnika. Zauzvrat, njegovi vojnici dobivali su zemlju diljem Kraljevstva, na Siciliji, u Kalabriji, Pugliji i Basilicati. Pod sve većim osmanskim pritiskom iz Albanije je pristizalo sve više ljudi, koji su se u to vrijeme nazivali Arberešima, prema starom nazivu za Albaniju ili Arbaniju koji se koristio prije nego što se ustalio naziv Shqipëria.
Smještene u ruralnim područjima provincije, arbereške zajednice očuvale su se idućih 600 godina. Danas ih na jugu Italije ima 50, od čega su 33 u Kalabriji. Arbereši su sačuvali svoj jezik kojim međusobno komuniciraju i sva njihova sela imaju dvojezične nazive, kao što su Marcedusa-Marçëdhuza, Casalvecchio-Kazallveqi, Castroregio-Kastërnexhi ili San Benedetto-Shën Benedhiti. Naravno, dobrim dijelom su se asimilirali, odavno su talijanski državljani i priznata nacionalno-jezična manjina. S padom Bizanta od pravoslavaca su postali grkokatolici ili, kako sami kažu, grko-bizantinci, što znači da se njihovi vjerski obredi nisu značajnije promijenili. Svi Arbereši govore talijanski jer ga moraju koristiti svuda izvan svojih malih zajednica, ali kada ga govore, nemaju naglasak sicilijanskog, kalabrijskog ili napuljskog dijalekta, već svog vlastitog jezika koji je najlakše opisati kao starinski albanski, kakav se govorio prije turcizama.
Tragovi Arbereša vide se po cijeloj Kalabriji. U gradovima i selima talijanskog juga na ulicama su česti prikazi svakodnevnog života iz prošlosti oslikani na vanjskim stranama fasada ili vrata, gdje ćete često primijetiti crnog dvoglavog orla na crvenoj pozadini. Picerije i kafići zovu se po Skenderbegu, a ima i više spomenika srednjovjekovnom balkanskom junaku. Narodno sjećanje na njega najviše živi svake godine dva dana nakon Uskrsa, kada se slavi arbereški praznik Vallje, što na arbereškom znači “smijeh” ili “ples”. Slavi se u spomen na trodnevnu feštu koju je prema predaji Skenderbeg organizirao u Kroji nakon pobjede protiv vojske sultana Mehmeda Osvajača dva dana nakon Uskrsa 1467. godine.
Ako želite vidjeti najočuvanije ostatke arbereške kulture, na dan Valljea najbolja destinacija je Civita ili Ciftu, selo na 400 metara nadmorske visine na padinama Polina, planine na sjeveru Kalabrije koja odvaja unutrašnjost od Tirenskog mora. Ovo selo nalazi se na rubu kanjona, u krševitom području. Nakon silaska s autoputa Reggio Calabria – Salerno putuje se uskim brdskim cestama nakon kojih je prvi znak dolaska na odredište kamena skulptura orla, zatim krst s tipičnim pravoslavnim ornamentima i na kraju kuće. Pored seoske gostionice naslikan je Skenderbeg na konju, a unutrašnji zidovi ukrašeni su na “balkanski” način, guslama i ikonama.
Selo od 800 stanovnika na Vallje postaje centar cijele regije. Za Uskrs svojim kućama dolaze Arbereši koji su se, kao i drugi Kalabrezi, raselili od Milana do Münchena, albanska i kosovarska dijaspora iz cijele Europe i poneki zainteresirani turisti, uglavnom talijanski. Strogo gledano, Arbereši je naziv samo za taj mali dio Italo-Albanaca, potomaka doseljenih Skenderbegovih podanika, ali u skladu s tipičnom južnjačkom otvorenošću i gostoprimstvom domaćini iz Ciftua će titulom “Arbëresh” nazvati svakog sunarodnjaka, pa čak i one goste koji to nisu.
Centralni dio svečanosti je parada narodnih nošnji, u kojima će Zadrani prepoznati krojeve slične Arbanasima, bubnjeva i trubi kroz centar sela, a gosti s Kosova donose dašak modernosti svojim plesom koji prati muzika s prijenosnih zvučnika. Povorka se okuplja na središnjem trgu, gdje sve do noći pod morem albanskih zastava traju ples i pjesma dobro uvježbanih članova folklornih društava i najvoljnijih pridruženih amatera. Uz tu balkansku scenografiju nudi se tipična talijansko-kalabrijska gastro-ponuda, pasta s veprovim mesom, suhomesnati proizvodi i kačkavalj, ovdje poznat kao caciocavallo. Tu je, naravno, i sladoled, kao nezaobilazna stavka u kulinarskoj ponudi Italije, ali i Albanije.
Arbereške melodije koje odzvanjaju u “dinaroidnom” krajoliku svjedoče o nevjerojatnom bogatstvu kulture i povijesti ove regije. Brunori Sas je u “Lamezia Milano” naziva “provincijom koja je stala u osamdesetima” i Kalabrija to zaista jest. Uz sve bolne nedostatke – Mediteran kakav je nekad bio.