Bektaš: O greškama, gorčini i samoći

Često se vraćam Pekićevim dnevničkim zapisima, koji me nagone da razmišljam o muci umjetnika i mislioca, a prije svega ljudskog bića, što je porađa voljna ili iznuđena nedosljednost. Oportuno pristajanje na besmislene kompromise, koje u jednom času može izgledati kao razborit i pragmatičan čin, već sutra može postati vrelo čovjekove gorčine i onog strašnog osjećanja da je iznevjerio sebe sama.

Da barem malo ublaže tu gorčinu, marljivim je piscima na raspolaganju riječ, kojom oni sebe objašnjavaju ili njome prikrivaju muku sadržanu u sudaru jednostavnosti i istine o sebi. Ali oni koji ne pišu, ili pišu ali samo okaziono i ne uzdajući se u moć vlastitih riječi, trebaju na vrijeme razmišljati o posljedicama svojih pristajanja i svojih kompromisa i o načinima da tu gorčinu izbjegnu, jer je ničim neće moći ublažiti i zatomiti kad ona počne šikljati iz njih i pretvarati ih u jetke, cinične starce koji umjesto lijepih sjećanja imaju samo nedovršene obračune, i sa svijetom i sa samim sobom.

Zaista se teško oteti utisku da je Pekić, onako odmjeren i zatajan na površini, u svojim posljednjim godinama imao mučne trenutke u kojima je žalio što nije na vrijeme nekim ljudima u lice i javno rekao neke stvari. Posve je izlišno raspravljati o tome da li je u pravu bio Pekić ili njegovi oponenti, stvar je u tome da je on prešućivao – samoga sebe i da je tako, na neki način, sebe sama iznevjerio.

Pekić je bio gospostven i konfliktima nesklon čovjek, pa je takav manir u odnosu spram života prenio i u svoje pisanje, te ovo o čemu govorim nije baš lako prepoznati u njegovim zapisima, tek tu i tamo bljesne iskra filozofične ljutnje na sebe sama. Većina bi drugih pisaca na njegovom mjestu od toga napravila lični performans, u kojem bi emocije postupno istiskivale misli da ih na kraju potpuno prognaju. A to je onda žalostan prizor, takva samooperetizacija neće potaknuti žuđenu empatiju kod drugih, već samo sažaljenje, to najužasnije od svih osjećanja kojima ljudi grade međusobne odnose.

Svi činimo greške i to nije tako tragično kao što izgleda onima koji vjeruju da bi život trebao oponašati školski nastavni sadržaj. Bitno je da se o vlastitim greškama razmišlja i to na način koji svaku blagonaklonost i pomirljivost odbacuje kao opasne i štetne. Posipati se pepelom pred drugima zbog neke ranije greške, samo je nova greška u nizu, počesto odvratnija od prethodne. Biti nemilosrdan prema vlastitim greškama u samoći, ono je što čovjek duguje sebi, jer samo tako može ostati vjeran samome sebi, čak i ako je svoje ispravnosti zamijenio novim ispravnostima.

Svaki se čovjek neprekidno mijenja, bio on toga svjestan ili ne, a pri tome nam nije dato da sa pouzdanjem možemo predvidjeti ishod naših metamorfoza. Stoga nije razborito oslanjati se na današnju, često samo prividnu, čvrstoću kao garanciju da sutra nećemo biti ranjeni i obogaljeni svojim jučerašnjim propustom ili greškom. Ovaj ja, samouvjeren i pun pouzdanja, koji na grešku odmahuje rukom i prihvata je kao ni po čemu presudan element svog života, možda će već sutra biti zamijenjen nekim drugim ja, koji će zbog te greške patiti, doživljavajući je kao svoju prvu i potpuniju smrt, nakon koje mu ne preostaje ništa drugo do li u gorčini čekati i onu formalnu, biološku.

No to što se čovjek bavi, i što će se baviti vlastitim greškama, u samoći i ne posipajući se pepelom kako bi iskamčio pohvalu i potvrdu vlastite dobrote, ne zahtijeva od njega da ignorira tuđe greške, pogotovo kada se one izravno tiču njega i sa njegovim se greškama prepliću. Nikakvu obavezu pred čovjeka ne postavlja ni to što je na greške drugih u jednom času prešutno pristajao, tada smatrajući da je to odbranjiv i neškodljiv kompromis.

A Allah najbolje zna.

Miljković: Balada
Bektaš: Sladoled
Platon: O ljubavi