Blažević: Oproštaj

Odlomak novog romana u rukopisu.

We thought we were beggars, we thought we had nothing at all
But then when we started to lose one thing after another,
Each day became
A memorial day
And then we made songs
Of great divine generosity
And of our former riches.
(Ana Ahmatova)

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta i toplim vjetrom otpuhujem pahuljaste glavice maslačka u dvorištu. Šuplje stabljike im se nakrive sasvim nježno, a bijela jata polete visoko. Zatrepere nad krovovima i šumskim četinjačama. 

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta kad sunce zapadne za brdo, a nebo potamni. Zrak i voda se ohlade, a poljski šturci zacvrče pod kućama. Cvjetovi okre tada zatvaraju svoje blijede latice čekajući skoru smrt pognute glave. 

Sve se izmijenilo. Grane zimske jabuke više ne udaraju u babine prozore. Osušile se i prestale listati. Odrezane do samog trupa. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Tanka stakla su napukla. Skrovišta za mrave i kućne pauke. Drveni okviri im se rasušili. Iz njih kao kosti iz zemlje izvirili stari čavli. Boja se nazire tek u tragovima. Klupa se nakrivila i strula. Gleda na mrtve prozore i put što s ceste vodi u dvorište. Jorgovan je iščupan iz korijena, a bunarski poklopac, zelen od mahovine, više nitko ne podiže. Samo majka i dalje sjedi na trijemu skrštenih ruku.

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta, u prvi mrak kad utihne fijuk metaka, a dim se rasprši nad crnim žilama što se granaju iz betonskih stupova. Miris baruta iščezne, a tama pokrije guste crvene lokve. S rukama na ušima čekam da utihnu jauci i da se tijela umotaju u bijeli pamuk. 

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta kad vrapci nestanu u krošnjama crne topole, a iz vrelih stogova sijena izmigolje dugorepi miševi.

Pod kućom više nema suncokreta visokih dlakavih stabljika omotanih grahoricama. Sada pužu uz nakrivljene brklje privezanim raznobojnim trakama. Mahune požutjele. Šušte na gomili. Iz vrta gledam prugu. Vlakovi i dalje tutnje u noći. Otvore snene oči, a mutne slike minulog postanu sasvim jasne. Oči i kad se zatvore nemirno titraju pod kapcima. 

Jesensko cvijeće uz rub vrta još uvijek pupa. Cvast će do prvih mrazova. Sve dok majka izlazi na trijem. 

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta i zatvaram širom otvorena vrata. U zraku i dalje prijeteći zvecka metal, a stepenice škripe pod teškim čizmama. U nosnicama betonska prašina. U dvorištu više nema nikoga osim brata. Stoji na putu raširenih ruku, mutna pogleda. Zašto su ga ostavili samog? Hoće li itko doći po njega? 

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta i grlim ga vjetrom. Spuštam pahuljice maslačka u njegovu kosu.

Odlazim kad se dani skrate i kad slinavi puževi nagrizu ružine pupoljke. Jutra započnu maglama i hladnom rosom, a majka se s trijema premjesti u kuću, uz prozor. 

Nismo se stigli oprostiti. Ne može se grliti s rukama iza glave. 

Svi smo pali zajedno. Vrela krv nam se pomiješala. Ponijeli su je na čizmama. Isprali u plastičnim lavorima u nekim tuđim kućama. 

Vraćam se u predvečerja kasnog ljeta i toplim vjetrom otpuhujem pahuljaste glavice maslačka u dvorištu.

Duraković: Palčica
Sarić: Putničke
Aleksić: Džin i sin