Tito i paprike
Vrhunac uzbuđenja među stanovništvom Jajca, a posebno među članovima KPJ, funkcionerima i mladim radnicima, zavladao je kad se pronijela vijest da će naš mali grad posjetiti lično drug Tito. Nije šala, ko se još može podičiti AVNOJ-em kao mi.
Bože dragi, kakva je tu strka nastala – pričao je kasnije rado o ovom događaju otac. Najvažnije su bile sigurnosne mjere, koje su odabrani, mladi radnici, savršeno odradili. Među njima bio je i otac Nurudin. Nagrada je slijedila: Drugovi i drugarice, vi ćete biti nagrađeni tako da ćete moći ručati ono što su ručali drug Josip Broz Tito i njegova pratnja, kad oni završe i povuku se. Bit ćete druga tura, a tek u trećoj će doći “obični“ radnici. Tata nije prepričavao ovu zgodu sa puno detalja, kako je vrijeme odmicalo, vjerovatno je već zaboravljao potankosti, pa je u kasnijim danima sve ostalo na priči o paprikama. Naime, prije nego što su krenuli na završnu svečanost, Nurudin i njegov stariji brat Hajrudin su rekli mojoj majci: „Biće tamo svašta, svašta je dopremljeno iz cijele Jugoslavije, al‘ pitaj Boga šta Tito jede, hoćemo li mi to moći, haj‘ ti nama, Dževahira, svari filovane paprike, za svaki slučaj.
„Napucamo se mi tih paprika“, nastavlja dalje Nurudin kroz smijeh. „Jedva smo mogli disat, koliko su bile ukusne. Upadamo u svečanu dvoranu, čim je na nas došla reda, odmah poslije Tite i titića. Oni jedva nešto čalabrcnuli. Oči nam ovolike, šaramo po ogromnom stolu, dugačkom, čini mi se, ko zgrada “stometarka”. Na njemu stotine delicija. Ribe ko na ribarnici u Splitu, il’ u najskupljoj konobi, al’ ispečene sa glavama, ne znam što će im one glave, ko će to jesti, u svakoj haman kila-dvije. Rakovi, sitni, krupni, srednji, žuti, rumeni, rižota crvena i crna, volj’ ti s paradajzom il’ preliveni k’o s nekakvom crnom tintom. Makarone, al’ nigdje faširanog, već po njima školjke. Školjki najmanje pet vrsta. Umaci i prelivi. Ne znam koliko zdjela salate, al nije vam to , djeco moja, kupus, šarena il krompir salata, već ne znaš ni sam koje su biljke. Sunce ti žarko, da vidiš kolača i torti, puni ovali. A, u većine radnika se nađe u kući samo paluze, patišpanje, razvaruše i ulutme, osim za Bajram. Ali, djeco moja, djeco moja, pečeni janjci! Miriše pečena janjetina k’o duša. Plećke i rebra, butići i bubrežnjak se smiješe. Gledaju ovi moji iz obezbjeđenja kud će, šta će, pitaj Boga šta je sve ono, pa udri po janjetini. Što je sigurno, sigurno je. E, al’ onda pripustiše i treću garnituru. “Obične” radnike. Navali narode, brigo mojaaaaa! Kad navali sirotinja, jadna majko! Metu oni janjetinu, al’ za tren opelješiše i čitav sto. Nije se znalo da treba gulit oklop od škampa, neki počeše kašljat. Dođe reda i na vino. Sve buteljirano. A Hajrudin i ja, mi ništa ni okusit. Ama, baš ništa, nema ti gdje stat. A sad pjesma, podviknu neko. Druže Tito, mi ti se, kuneeeemo, mi ti se kuneeeemo, ori se preko zalogaja. Pjevali jesmo, al’ velim, ništa okusili nismo.”
Hajd’, čast je i golemo je i vidjeti kako to sve izgleda, tješili su se tata i amidža na povratku. Sve što su uspjeli reći kad su stigli kući je: “E, jebla ti, Dževahira, one svoje paprike!”
Babo
Tatina maćeha Ferida nije podržavala njegovu odanost Partiji, pa mu je jednog dana priredila javnu sramotu. Naime, pedesetih godina jako je bilo važno da se odanost Partiji pokazuje time da si „napredan“, a ne „nazadan“ Bilo je poželjno pružati dokaze da nisi vjernik. Muslimani su jeli sendviče sa svinjskom salamom, ali da ta salama baš dobro viri iz kifle, sve za Titu i Partiju. Ne daj Bože da te neko ko budno motri na te stvari, vidi da ti mati vodi djecu u džamiju i da te tvoja djeca zovu „natražnjački“ babo, a ne tata. Mi smo zaista zvale našeg Nurudina isključivo tata, ali jednog „kobnog“ dana, majka Ferida, čiji su sinovi didu Šaćira zvali babo, odlučila se za svoju malu političku borbu i smislila pakost. Nagovorila je moju sestru na slijedeće.
U socijalizmu ranih pedesetih je bio običaj da o praznicima grupe djece i mladih idu kroz grad s parolama i pjesmom. Tatu, kao naročito naprednog i zaslužnog, grupa mladih nosila je na svojim plećima i ta takozvana „živa slika“ je za njega bila vrhunac ponosa i priznanja. Moja porodica bila je u grupama onih koji su stajali sa svih strana pozdravljajući kolonu, mašući zastavicama i slaveći našu lijepu domovinu. Tata je pjevao neku patriotsku pjesmu. I, u trenutku kad je grupa s njim na vrhu te ponosne piramide prošla pored nas i tata uzviknuo: „Fabrike radnicima, zemlja seljacima“, majka je ćušnula malu sestru Besimu i rekla: Sad! Sestra se proderala koliko je grlo nosilo: Baaaabooooooo!
Nurudin se umalo nije srušio sa pleća njegovih drugova, jer su im ruke zadrhtale, ali je stoički izdržao provokaciju.
Besima je, ni kriva ni dužna, fasovala degenek kad smo se vratili kući.
Golf dvica
Zgoda o kojoj pričam, a karakteristična je za tatu, zbila se u vrijeme kad je bio načelnik Sekretarijata narodne odbrane u Općini Vogošća.
Jedno vrijeme, najtraženiji auto na našem tržištu bio je golf dvica, koji se proizvodio u fabrici Pretis NSU u Vogošći. Lijep, pa, jebote, još ako je metalik, izdržljiv, Švabo ti je to napravio. Bio je puno skuplji od juge, stojadina ili škode koje su građani najčešće vozili. Bio je san svakog Jugoslavena. Ne samo da je bio skuplji, već je trebala i koja hiljadica maraka da se neko potplati, kako bi ga uopće dobio bez višemjesečnog ili višegodišnjeg čekanja, dakle, važio je kao statusni simbol. Nešto kako danas džip. Vozači golfa nas ostale vozače i naše aute tretirali su kao niža bića na cesti. Trubili, preticali, za njih nisu važila saobraćajna pravila kao za škode i juge. Preticanje na punoj liniji je bila sitnica, normalna pojava. Gazije, dobitnici svih bitaka. Baš kao veliki broj današnjih džipadžija.
Jednom je tatu nazvao načelnik Sekretarijata narodne odbrane iz Maribora, kojeg tata uopće nije poznavao, i zamolio za prijateljsku uslugu da mu drug načelnik iz Vogošće pomogne da dobije golfa. Moj tata je nazvao fabriku i upotrijebio sav svoj autoritet da dotični tovariš odmah dođe do golfa. Današnjim rječnikom govoreći, dao je svoj kredit poštenog i uglednog čovjeka, rukovodioca, za veliku uslugu nepoznatoj osobi.
Utanačen je termin isporuke, i tovariš iz Maribora sa odgovarajućom gospođom, najavio se da će doći po „dvicu“, te odsjesti malo kod nas u gostima.
Hajde neka, došaptavamo se mama, sestra i ja, da tata ne čuje, nadajući se da će se sjetiti kakvog dara za nas i tatin podvig.
Gosti dolaze, srdačni pozdravi i zahvala. Gostili ih mi, mama nakuhavala bosanske specijalitete, vodali po Sarajevu nekoliko dana. Kad se golf preuzeo, vadi gospoja kutiju i svečano uručuje mami. Mama uzbuđeno otvara, mi joj pomažemo, deremo papir, a u kutiji: tri šarena vrča od jeftine keramike. Veći, srednji i malecki. Na svakom piše Triglav. I nacrtan runolist. Mi se divimo vrčevima, objašnjavamo gostima kako smo ponosni što je baš Triglav najviši vrh Jugoslavije, sve sa svoja 2.864 metra nadmorske visine. Kako nas žuta boja koja na vrčevima prevladava podsjeća na boju sunca koje se pomalja ujutro iza obronaka Triglava. Mi tu boju dobro pamtimo, jer smo išli na ljetovanje u Sloveniju, gdje je mama dobijala od slovenačkog preduzeća Commerce u kojem je radila planinsku kuću za nas .Tu smo se vozali u sedežnici i brali runolist. I sigurni smo da će pivo koje ćemo iz vrčeva piti imati naročit šmek.
Na rastanku smo se gospodski zahvalili. Ne znam o čemu je tad tačno razmišljala mama Dževahira, ali moj tata je bio sretan da je svom kolegi iz daleke Slovenije mogao pomoći. Toliko sretan, ne kao da je našao djetelinu s četiri lista, već da je otkrio endemsku vrstu runolista s četiri lista. Kao da se uspeo na vrh Triglava.
Ispratili smo ih, sjeli u našeg starog škodilaka i odvezli se kod Kule u Semizovac na pivo i čorbu.