Savršene žrtve, prvi dio
Vađenje očnjaka, drugi dio
Divno će jutro svanuti odande gde je neprihvatanje.”
Mahdi Amel1
Godine 1973. britanski parlamentarac Kristofer Mejhju obećao je nagradu od pet hiljada funti onome ko isporuči dokaze da je drugi egipatski predsednik Gamal Abdel Naser zaista izjavio kako ima nameru da „otera Jevreje u more“.2 Mejhju je zatim proširio kriterije i nagradom obuhvatio svaki dokument o genocidnim izjavama izgovorenim od strane bilo kog nadležnog arapskog lidera. Sve dobijene navode smatrao je neautentičnim. Nije prošlo mnogo pre nego što je jedan od onih koji su ponudili tražene dokaze, dvadesetdvogodišnji jevrejski student, podneo tužbu protiv Mejhjua i njihov spor je stigao na Vrhovni sud.3 Slučaj je skinut s dnevnog reda pošto je advokat jevrejskog studenta priznao da citat koji je ponudio njegov klijent, citat iz govora prvog generalnog sekretara Arapske lige, „nije genocidan“.4
Mejhju je trop ’bacanje Izraelaca u more’ nazvao „apokrifnim“.5 Ipak, bio on apokrifan ili ne, mene često pitaju da li želim da bacim Izraelce u more. To pitanje opstaje decenijama, uprošćeno na optužbu protiv Palestinaca, koliko i protiv pristalica naše stvari. Gotovo svuda, gde god da se nađem na debatnoj pozornici, ono se javlja kao očekivan mada neželjen gost. Bilo da pevam svoj uobičajeni džangrizavi refren o cionizmu, ili govorim pred nekim auditorijumom o „kreativnom procesu“ (drugim rečima, o stimulansima i sedativima), neko će skočiti sa sedišta sav usplamteo od želje da postavi to pitanje od milion dolara, i čekajući da vidi hoće li moj odgovor potvrditi njegovu predrasudu. Da budem precizniji, pitanje koje mi se postavlja nije da li, nego zašto hoću da bacim Izraelce u more. Postojanje takve genocidne namere unapred se pretpostavlja. Nije toliko posredi pitanje koliko pokušaj onoga ko me ispituje da me uvuče u sopstveni pogled na svet. Pogled u kojem sam ja divljak, patološki ubica Arapin.
Oni koji to pitanje postavljaju obično se naizmenično služe nazivima „Izraelci“ i „Jevreji“, i shvataju ih, bez diskusije, kao uzajamno zamenjive. Odgovornost da se napravi savršeno jasna razlika između jednog i drugog pada meni u deo. Takav je teret pedagogije. Ali, mene, u stvari, ne zanima nijedna od tih reči – „da li“, „zašto“, „Izraelci“, „Jevreji“. Nijedna od njih ne igra glavnu ulogu u toj rečenici. Najrečitija je reč „želiš“. Želeti – to nije ni strategija ni procedura, ni nešto sadašnje ni nešto materijalno. Želeti, to je: nadati se, čeznuti. Shodno kolonijalnoj logici, čak i ako samo imam u srcu tu čežnju; ako fantaziram o karikaturalnim osvetama, već to obesnažuje moj zahtev za pravdu. Ne može se, dakle, verovati nijednom svedočenju o nepravdi kojoj sam prisustvovao i koju sam morao da istrpim. Ako ja želim da stvari krenu u pravcu moje želje, onda brutalnost kolonijalizma, baš ona brutalnost koja je institucionalizovana i legalizovana, može da se oprosti ili čak shvati kao neophodna. Takve želje, smatraju vidoviti kritičari, leže duboko u palestinskoj psihi i neminovno diskredituju Palestince. Naše žudnje pobijaju naš jad. Problem ovde nije u tome što naši neprijatelji primenjuju tu nedopustivu taktiku (jer to je ono što neprijatelji rade) nego što se mi tome potčinjavamo. Mi dopuštamo toj lažljivoj logici da se šepuri, umesto da kažemo: Čak i ako – čak i ako! – su moji snovi vaša najgora noćna mora, ko ste vi da mi ne date da spavam?
Samo zamisliti Palestinu bez naseljenika, samo zamisliti nebo bez dronova – u cionističkoj imaginaciji već je i to genocidno. Ako se usredsredite na glagol „želiš“ iz te optužbe, na ideju da Palestinci hoće da pobiju sve Jevreje, videćete da cionizam vodi rat s našom budućnošću. Vodi rat s našom sposobnošću da artikulišemo, makar samo u poeziji i protestnim skandiranjima, budućnost u kojoj cionizam nije na vlasti. Jer, tokom poslednjih sto godina cionizam nas je stavio u položaj da nam se stalno otima ono što je naše, položaj u kojem je smrt uvek prerana; naša Nakba opstaje i obnavlja se. Mi smo pod opsadom večne sadašnjice iz koje se ne može pobeći.
Ali, u svojim snovima Palestinac koji prikovan za kopno živi pored mora, koji u tom moru ne može da pliva zbog kontrolnih punktova, koji je proveo godine s bolom zbog slankaste sparine koja leti prodire u njegovu kuhinju, s bolom zbog starih fotografija babine i dedine kuće koja još uvek stoji na obali, taj Palestinac pliva u Mediteranu i objavljuje: „Ovo more je moje“.6 U svojim snovima Palestinac hoda od Vitlejema do Jerusalima bez zaustavljanja, bere uz put opuncije, zvane i indijanska smokva, pevuši „Ovaj vazduh je moj“.7 U svojim snovima, vraćam se u Palestinu budućnosti.8 Vraćam se „onome što je bilo moje: mojoj jučerašnjici. / Onome što će biti moje: udaljenoj sutrašnjici“.9 Tamo nema sirena, nema naseljenika, nema pretresanja do gola pod uličnim osvetljenjem i ja ne zastajem da se upitam zašto. To je, u cionističkoj imaginaciji, genocid.
***
Ne previđam ironičan karakter takvih kolonijalističkih projekcija. Ne samo zato što je Izrael onaj koji faktički vrši genocid uz živi televizijski prenos, nego i zato što se u bezbrojnim genocidnim opaskama koje su izraelski zvaničnici izgovorili poslednjih meseci često provlači more. Nedavno, Netanjahu se, kažu izveštaji, zalagao da Pentagon na obali Gaze izgradi privremeno pristanište sa kojeg bi se Palestinci prinudno transportovali u druge zemlje.10 Nekoliko nedelja pre toga, izraelski ministar za unapređenje statusa žena rekao je TV voditelju koji je s odobravanjem klimao glavom: „Briga me za Gazu, doslovno me je baš briga. Što se mene tiče, mogu da izađu i zaplivaju u moru. Želim da vidim mrtva tela terorista oko Gaze. To je ono što ja želim da vidim“.11 Godine 1992. Rabin,12 omiljeni zapadni „vojnik mira“, rekao je: „Voleo bih da Gaza potone u more“. Mogao bih da preplavim naredne stranice sličnim citatima.
Jedna instinktivna reakcija mogla bi da bude da je svaka optužba ravna priznanju. Druga, da se do detalja pokaže da kolonizatorima i kolonizovanima vladaju dva različita skupa pravila – kakav bi, recimo, bio diplomatski odgovor ako bi te reči izgovorio Mahmud Abas?13 Šta bi bilo s karijerom i reputacijom jednog Palestinca kad bi zasvirao tu melodiju? Sloboda govora? Dvostruki aršin je očigledan. Ali, pokazati prstom na dvostruke standarde, iako bi to bilo efektno sredstvo radikalizacije, nije održiv i dugoročan politički program. I, da li su važne njihove reči kad njihove strategije govore za sebe?
Cionistička retorika ne stoji visoko na listi mojih prioriteta. Nije mi namera da ograničavam duševno zadovoljstvo izraelske publike. Šta god im pomagalo da noću spavaju. Ne zanimaju me mitovi kojima oni uspavljuju svoju decu kako bi mogla da prežive svoju komšijsku noćnu moru, nas. Nije me briga što sam u izraelskim narodnim bajkama „čovekolika životinja“, ili što oni sanjaju o tome da me udave u Mediteranu. Zanima me to što imaju moć da provedu svoje fantazije, svoje basne i teologiju. Oni imaju sredstva da ih pretvore u makabrističku realnost, umnogome onako kako su to uradili u opsednutom Pojasu Gaze. Bavim se njihovim snovima samo zato što su ih preneli u Kneset.14
Mi smo, na kraju krajeva, zlikovci u njihovim pričama, materijal od kojeg su satkane njihove noćne more. Jer mi živimo u suprotnim univerzumima: u našem, oni su sravnili sa zemljom naše kuće i opljačkali naše gradove, pretvorili nas u narod izbeglica i amputiraca. U njihovom, mi se ponašamo bezumno, nasrćemo nožem na naseljenike i kidnapujemo vojnike. Bacamo kišu raketa na njihove bogate, ograđene kolonije. Koji su naši motivi – to pitanje je prevaziđeno. Zašto su njihove bogate kolonije okružene siromaštvom pitanje je koje verovatno nikad ne postavljaju bilo sebi, bilo jedan drugome. Naseljenik sebe zavarava. Naseljenikov pogled se ne obazire na ruševine na kojima je podignut njegov grad. U naseljenikovoj perifernoj vizuri ruševine su uvek sveprisutne koliko i neupadljive, nevidljive onako kao što naše oči ne vide naš nos.
U cionističkoj imaginaciji, mi smo agresori, osvajači. I dok Ben Gurion15 može da kaže svojim učenicima: „Hajde da između sebe ne ignorišemo istinu… politički, mi smo agresori, a oni deluju u samoodbrani… Zemlja je njihova“,16 dotle se većina Izraelaca, odgajana na drugačijem pripevu, ne obazire na istinu. Oni veruju da im je Palestina data božanskim dekretom, a mi, „deca tame“, ukrali smo je od njih. Taj aforizam, apsurdan i ahistoričan koliko god može biti, istina ne može da podrije – on postoji uprkos njoj.
***
Palestince je izmislio Arafat 1960. da bi bili trn u telu Izraela – ili bar tako kaže poznata izreka. Izrael ima pravo na samoodbranu, to je druga mitološka parabola.17 Ta tvrdnja meni zvuči blesavo, ali je mnogima sveta. Zato ne bi bilo pametno samo se podrugljivo nasmejati. Ruganje lažnom uverenju često ga ojačava, tvrde neki. Ako verniku kažeš da je njegov idol beživotan, kamen od kojeg je idol napravljen pretvara se u krv i meso pred njegovim očima. Ono što je potisnuto pretvara se u gnoj; ono što se ućutkuje postaje glasnije; automatska psihološka reakcija, itd. Ali, taj argument je šupalj na dva mesta. Najpre, čak i uz najbolju volju, verovanje je mnogo manje determinističko i nepristrasno, i mnogo više savitljivo nego što bismo mi to voleli. Drugo, taj argument podrazumeva da osoba koja je kadra da izbaci takvu klevetu predstavlja publiku kojoj je upućen moj odgovor. Ali te osobe, čije telepatske sposobnosti im daju pravo da me nazovu genocidnim, koje veruju da sam deo lažnog, izmišljenog naroda, neće promeniti mišljenje kad im se dokaže da greše. Svakako ne u auditorijumu u kojem govori njihov neprijatelj. Svakako ne kad im je cilj haos, ne pomirenje.
Čak i ako uzmemo u obzir mogućnost da provokatori u toj gomili istinski veruju u budalaštine koje ispljuvavaju, čak i tada drastično potcenjujemo koliko lični skepticizam, izbirljivost i predrasudna pristrasnost izvrću način na koji indoktrinirana osoba prima, klasifikuje i zadržava informaciju. Zaboravljamo da verovanje ima malo veze sa istinom. Ljudi su skloni da veruju moćnima, zavodljivima, ne i ozbiljnima. Istina, ona koja je činjenična i istorijski precizna, nevažna je pred licem dominantnog, institucionalizovanog vladajućeg narativa koji formira njihovu istinu. „Osvajači, sine moj, smatraju istinskom samo onu istoriju koju su sami isfabrikovali.“18
Kad se na javnoj sceni suočiš sa sugestivnim ili trik-pitanjem, moraš da budeš svestan da se obraćaš publici: najrazličitijim ljudima – radoznalim, naklonjenim, skeptičnim, prijemčivim, neodlučnim – ljudima kojima moraš da govoriš i rečima i telom. Jedna opcija je da prihvatiš da si optužen i da stojiš pred sudom. Da daješ izjavu pred samoproglašenim sudijom, pokazuješ pripremljene dosijee pune dokaza koji te opravdavaju, nadaš se oslobađajućoj presudi. Druga opcija je da ne priznaš sud, da odbaciš premisu da si optuženik, da odbiješ da živiš svoj život u unakrsnom ispitivanju.
***
I opet, često me pitaju da li želim da „bacim Izraelce u more“. Moj odgovor je sve češće šaljivo ciničan, čak drzak. „Ako se toliko boje da se ne udave, zašto ne nauče da plivaju?“ Ponekad čujem uzdahe, tu i tamo prigušen kikot, a povremeno neskriven smeh. Za šalom sledi teza: takva pitanja skreću pažnju i zlonamerno manipulišu. Ja, razume se, verujem u slobodu i dostojanstvo za sve, itd. Oni koji pitaju Šta će biti s naseljenicima? nikada nisu ni pomislili na sudbinu šest miliona palestinskih izbeglica i njihovu agoniju egzila. Nije to toliko polemika koliko komentar, istrošen, neprestano ponavljan komentar. Takva pitanja, smišljena da skrenu sa teme, pothranjuju diskurzivni ćorsokak koji apstraktnu budućnost naseljenika stavlja ispred naše opipljive fizičke sadašnjosti, koja je već obeležena istrebljenjem.
Kao što je pisao Stiven Salaita: „Pitanje ’ali šta će biti s Izraelcima?’ predstavlja se kao nevino, možda čak i kao ključno, mada je njegova prikrivena retorika podmukla… Ono publici šalje poruku da Palestinci ne smeju da govore o svom oslobođenju pre nego što priznaju cionizam“.19 Kao takva, odluka da se odgovori na pomenuto pitanje koje skreće sa teme postaje politički čin: da li da progutam udicu? Da li da preskočim tenkove od kojih bukte požari u našim naseljima, vatre koje zahvataju Han Junis, da bih gasio hipotetički plamen? Da li da zaboravim izvore koje su nam zatrovali,20 vode koje su nam oteli,21 da bih gasio imaginarnu žeđ? U poslednje vreme se tom pitanju prosto podsmehnem.
Ali, zašto smeh kao odgovor na zapaljivo pitanje kad znam da će moje reči biti izvrtane i okretane naglavačke? Čemu sarkastične primedbe pred hiljadama od kojih su mnogi možda podsvesno već puni sumnje prema meni? Zato, i to je najvažnije, što je sve to smešno. Čovek se dobro oseća kad se smeje, kad ismeva ono što je besmisleno. Kažu da se služimo humorom da bismo se izborili, da bismo osetili olakšanje, i redom tako. Mogao bih da citiram Frojda, ali moja baka je bila rečitija: „Ako se ne smejemo, moramo da plačemo“. Kako bilo da bilo, kao i drugi psihološki zarazni fenomeni, i smeh je kroz istoriju uticao na ljude, njihove stavove i tumačenja socijalnih i političkih problema. Ako se odlepimo od reduktivne ideje da je humor potlačenih samo „mehanizam odbrane“, moći ćemo da otkrijemo njegovu stratešku prednost i transformativni potencijal.
Kad na pozornici ili na televiziji govorim o brutalnosti cionizma i genocidu koji on sprovodi nad Palestincima, po pravilu se srećem s tvrdnjama Sprema se drugi holokaust i Jevreji su uplašeni.22 Takve pretpostavke deluju kao ućutkivanje ili brnjica na usta, i razgovor prelazi u šapat. Premda postoji velik broj ljudi koji, suočeni s bezočnom kolonijalističkom projekcijom, osećaju duboku kognitivnu disonancu, većina od njih takođe oseća da im nedostaje odgovarajući jezik ili neophodna smelost za protivargument. Na kraju krajeva, niko ne želi da bude optužen za „krvnu klevetu“.23 Tu šaljivo cinični ili neozbiljni odgovori – zapravo, drskost uopšte – dobijaju pedagošku vrednost.
Rugajte se, dakle, lažovima koji bacaju kamenice i pri tom kriju svoje ruke; rugajte se manipulatorima koji eksploatišu tabue i tragedije da bi sačuvali monopol na nasilje, koji oblikuju svoje reči tako da iz vas izvuku urgentno, pokajničko strahopoštovanje. Podsmeh u tom kontekstu podučava one koji dele vašu frustraciju da ne dopuste da ih stidom nateraju da prihvate svet okrenut naglavačke. Umesto toga, podsmeh deluje kao katalizator kritičkog mišljenja i intelektualne autonomije, osnažuje publiku da dovodi u pitanje status quo, da ga satirizuje, da ga skida do gola pred klimoglavcima i sikofantima.
Drskost tu podriva uslove učešća u programu, a teme za diskusiju raspoređuje u skladu s njihovom moralnom i političkom težinom. Ona ne samo da prekida tok konverzacije, nego aktivno rekonfiguriše hijerarhiju pojava koje zaslužuju gnev – ozbiljan, posledičan – i podstiče na ponovno vrednovanje prioriteta. Ili, drugim rečima, drskost „funkcioniše u ravni opovrgavanja prethodno utvrđenih obrazaca moći – čini da se onome što je moralno trivijalno ne prida isti status kao onome što je stvarno ozbiljno.“24
***
Neki moji prijatelji, naročito oni Palestinci koji se trude da napreduju na socijalnoj lestvici, često su prepadnuti zbog mog jetkog pristupa. Za njih, on nije naročito zabavan, pre je zastrašujući, i ja razumem zašto. U slučaju nas Palestinaca, svaki naš civilni nastup postaje javno suđenje. Svaki naš iskaz je test karaktera. Potrebna je samo jedna greška i već su od nas napravili teroriste. Pre nekog vremena, omakla mi se pogrešna reč za vreme marša u Londonu i taj beznačajni kiks osvojio je naslove tabloida i doveo do toga da Gradska policija pokrene protiv mene istragu za terorizam. Neprecizni i široko definisani „antiteroristički“ zakoni preobrazili su se u dalekosežan napad na iznošenje političkog stava, izražavanje nacionalnog osećanja i antikolonijalni govor, do te mere da se sad praktično svaki iskaz može tumačiti kao „podstrekivanje“ ili „materijalna podrška terorizmu“.25
Arapin na Zapadu ima zadatak da brižljivo detonira postojeće pretpostavke, ili će trpeti njihovu eksploziju. Mi moramo vidljivo da pokažemo pre svega svoju distancu u odnosu na optužbe koje su nam natovarene. Suočeni s apsurdnim neprijateljstvom, mi moramo da dokažemo pre svega da smo pristojni građani, novinari, medicinari i profesori, koji nisu „kao Hamas“. Jedan lapsus je dovoljan da dâ verodostojnost glasinama koje nas prate. Broj žrtava koje prijavljujemo? Preteran. Naše tragedije? Orkestrirane u „Palivudu“.26 Naša osakaćena deca, stradala od vatre iz izraelskih ratnih aviona? Lutke u službi ratne propagande.
I tako, mi pišemo svoje knjige i pravimo svoje filmove znajući da sve što kažemo – ozbiljno ili u šali, čak sve što samo impliciramo – može biti i biće iskorišćeno protiv nas pred sudovima i u javnosti. Razgovaramo jedan s drugim kao da nam iznad ramena stoji snajper. Zato razumem impuls na autocenzuru. Znam da ispred nas kao Palestinaca ide naš rđav glas; mi smo krivi dok se ne dokaže drugačije, a dokazati drugačije je često nemogućno. Znam da ja u mašti većine ljudi verovatno ne ličim na sebe. Ali, postoje ogromni univerzumi izvan snajperskog oka, svetovi izvan kolonizatorovog vidnog polja. Ono što je važnije od toga kako će nas videti naši neprijatelji ili naši saveznici jeste kako mi vidimo jedan drugog i šta jedan u drugom nadahnjujemo. Da li je to samopoštovanje ili samoprekor?
Biti drzak na podijumu znači podsetiti sebe da si deo kolektiva, deo do temelja ispretresanog naroda čiji se psihički i afektivni manevarski prostor beskonačno sužava; deo radničkih klasa, onih iscrpljenih, onih bez resursa, onih koji nemaju pristupa najprestižnijim univerzitetima niti raspolažu veštinom dvoličnosti. I u toj performansi drskosti uplićeš se i sam u njihove složenosti, praviš im mesto u javnom diskursu bez obzira na to kako su oni sami kadri da se artikulišu, i prenosiš krivicu sa žrtve na počinioca. Da nije tako, napadali bismo one slabije od sebe – sebe bismo štedeli i nastavili da gradimo svoje karijere žrtvujući njih zarad svoje koristi. Jer, da bi jedan bio opisan kao uljudan, neko drugi mora da bude viđen kao divljak.
Kome je od naših neprijatelja dat mikrofon? Vladinim službenicima, čije opaske zahvaljujući njihovom položaju često nalaze mesto u uvodnim paragrafima najnovijih vesti. A kome je od nas dozvoljeno da govori? Najčešće očajnima, opljačkanima i ranjivima, onima koji su, nasuprot sopstvenoj volji, bačeni u domen zastupništva i pojedinačno transformisani u medijska ministarstva sastavljena od jednog jedinog čoveka, bez savršenog scenarija i bez institucionalne podrške.
Ne ponašam se ja neozbiljno zbog želje da kontriram, ili da bih bio zabavan. Neozbiljan sam zato što shvatam da najveći deo palestinskog naroda nema sposobnost ili želju da neguje etnocentrične vrednosti i rasističke stavove. Gde, u ratnoj zoni, da nađem prostor za promenu našeg vokabulara? I zašto bih to želeo? Zašto bih želeo da kopam po našim snovima tražeći optužujuću trezvenost? Ili da pročešljavam naše kolokvijalizme ne bih li izdvojio neuljudne? Još jednom, zašto bih zaobilazio vatre koje gutaju naše gradove kako bih gasio hipotetičke vatre?
***
Palestinac dolazi pešice kući u ratnoj zoni. U daljini se čuju sirene i eksplozije, a pred njegovom kućom je vojni tenk. Palestinac prilazi izraelskom vojniku u oklopljenom vozilu i psuje ga: „Koliko puta sam ti rekao da ne parkiraš svoj tenk u mom prilazu?“ Čovek je tu stvorio sebi prostor u kojem moćna merkava, izraelska borbena kočija, nije ništa drugo do dosadna gnjavaža, birokratska mera, kao upisivanje poreza. U tom prostoru, dominacija prisutnog vojnika ne prodire u psihu, njegova puška je samo igračka, a suzavac samo miris nečijeg neprijatnog parfema.
Drugim rečima, drskost je čin odbijanja koji vraća dostojanstvo, jer se oni koji su omeđeni opsadom ili zatvorom mogu emancipovati u svom umu. Da bi iskopao tunel, čovek prvo mora da ga zamisli, pa tek onda da zarije nokte u zemlju. Drskost stvara alternativnu realnost u kojoj okupacija nije neprobojna, a okupator nije neuklonjiv. Policajac nije sveznajući i snajper nije sveprisutan. Tu se simbolično značenje vojne barijere ne širi izvan njenog opipljivog betona.27 Za govornika (mladog aktivistu, akademca, ili taksistu) drskost nije samo retorička strategija nego oblik samoodržanja i prkosa, tvrdoglavo odbijanje psihološkog podjarmljenja. Drskost je diskurzivni ekvivalent uspravnog držanja. Zahvalan sam što imam mogućnost da budem neozbiljan, da satirizujem i ismevam svoje naizgled nepobedive kolonizatore, da ih omalovažavam, da ih proteram iz mojih unutrašnjih monologa, da ih pretvorim u šaljivu poentu.
Znam da je cena šale promenljiva. Nekad je to javna kleveta, cenzura, šikana, čak i lisice na rukama. Drugi put, prolazi bez naplate. Ali ta rastegljivost, koliko god retka bila, vredna je rizika. U tom prostoru, smeh je nalik veri i njenoj sposobnosti da malo umanji bol od rane. Iako se u ovoj knjizi nisam time mnogo bavio, pronašao sam utehu u humoru. Našao sam u njemu akciju, mobilnost, život. I kao što vera uteši očajnu majku obećanjem da je njeno ubijeno, bombom na komade razneseno dete sada na boljem mestu, da je martir na nebu, tako i smeh donosi to bolje mesto na zemlju.
Odluka da se na podijumu bude drzak oslobađa, makar nakratko, i govornika i njegovu publiku. U pauzi između smeha koji dolazi za sardoničnom opaskom, u području nesvesnog događa se nešto sveto. Velika pozornica postaje prisna dnevna soba, a tragedija, kakva god bila, postaje porodična stvar. Govornik izbacuje iz svog uma prestižnost podijuma, zbacuje ulogu koju je bio prinuđen da spremi i glasno izgovara ono čemu su ga učili da šapuće. Gledaoci su, na trenutak, uvučeni u spektakl, kontaminirani njegovim nesavršenstvom, učestvuju u šali. Nešto sveto javlja se u podsvesti: svet bez pretvaranja, u kojem jedan drugog možemo da pogledamo u oči.
Iz autorove knjige Perfect Victims and the Politics of Appeal / Savršene žrtve i politika apelovanja, Haymarket Books, Chicago, 2025
[1] Mahdi Amel, „The Evolutionary War in Lebanon is Our Universe / Evolutivni rat u Libanu je naš univerzum”, Al-Tariq Magazine, 24. avgust 1982.
[2] HC Deb (5th ser.) (18. oktobar 1973) (861) col. 462.
[3] Robert Weltsch, „Mayhew Action Dropped”, AJR (Association of Jewish Refugees) Information 31, no. 4 (april 1976).
[4] Weltsch, „Mayhew Action Dropped”, str. 3.
[5] HC Deb (5th ser.) (18. oktobar 1973) (861) col. 462.
[6] Mahmoud Darwish, Mural, prev. John Berger i Rema Hammami (2000; New York: Verso, 2017), str. 54.
[7] Darwish, Mural.
[8] Pokojni Valid Daka rekao je u jednom intervjuu: Ne želim da se vratim u Palestinu prošlosti, mandatornu Palestinu u kojoj postoje kaktusi, nar i vodenice, jer ona, prosto naprosto, postoji samo u sećanju. Kad Palestina postane romantična, Pravo Na Povratak postaje utopija i to romantizovanje povratka udaljava nas od povratka samog. Želim da se vratim u Palestinu budućnosti, u kojoj se kolektivni nacionalni identitet ogleda u geografiji čitave domovine. Sporazum iz Osla odustao je od jednog dela zemlje u zamenu za državu, a njegovi potpisnici su Povratak zamenili za priču o Povratku. Tako shvaćen, povratak je bio folklor… Ta jezička guka izražava nemoć da se oslobode zatvorenici, dakle ja, u tom pogledu, čeznem za domovinom ili za sećanjem koje ćemo stvoriti… Čeznem za budućnošću, za domom koji ću izgraditi. I onda ću u njemu rasporediti sećanje onako kako sam izaberem.
[9] Mahmoud Darwish, Unfortunately, It Was Paradise: Selected Poems / Nažalost, to je bio raj: Izabrane pesme, prir. i prev. Munir Akash and Caroline Forché (Oakland, University of California Press, 2003), str. 161.
[10] Middle East Eye Staff, “War on Gaza: Netanyahu ‘Suggests New US-Built Port Could Help Deport Palestinians’ / Rat u Gazi: Netanjahu ’sugeriše novu američku luku za deportovanje Palestinaca”, Middle East Eye, 20. mart 2024.
[11] May Golan, Israel Daily, ILTV News, 21. februar 2024.
[12] Jichak Rabin u Jerusalimu, septembra 1992, delegaciji iz Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku (Washington Institute for Near East Policy).
[13] Stvarno je teško zamisliti ga kako izgovara nešto što ima takvu silinu.
[14] „Ako belac hoće da me linčuje, to je njegov problem. Ako ima moć da me linčuje, to je moj problem“, i „Rasizam nije pitanje stava; on je pitanje moći. Rasizam vuče svoju moć iz kapitalizma. Dakle, ako si antirasista, znao ti to ili ne, moraš biti antikapitalista. Moć rasizma, moć seksizma proizlazi iz kapitalizma, ne iz stava.“ Kwame Ture u odgovoru na studentsko pitanje posle razgovora na Federalnom Gradskom Koledžu (Federal City College; sada Univerzitet Distrikta Kolumbija / University of the District of Columbia), oktobar 1968.
[15] David Ben Gurion (1886-1973), rođen kao David Grin, bio je poljski Jevrejin; smatra se jednim od nacionalnih osnivača cionističke države. Bio je prvi izraelski premijer, na dužnosti od 1955. do1963.
[16] Navedeno u: Noam Chomsky, The Faithful Triangle: The United States, Israel and the Palestinians / Sveto trojstvo: SAD, Izrael i Palestinci (Boston: South End Press, 1983), str. 91.
[17] Ko hoće da pročita nešto više o izraelskim mitovima, uključujući i „Izrael ima pravo na samoodbranu“, neka pogleda Decolonize Palestine.
[18] Emile Habiby, The Secret Life of Saed: The Pessoptimist, prev. Salma K. Jayyusi I Trevor LeGassick (1974; Northampton, MA:Interlink Books, 2003), str. 25. (Na našem jeziku u prevodu Srpka Leštarića: Emil Habibi, Opsimista. Čudnovati nestanak Srećka Nesrećkovića, Beograd 2015).
[19] Steven Salaita, „The Importance of Being Flippant / Važno je biti neozbiljan”, Mondoweiss, 9. maj 2022.
[20] New Arab Stuff, Israeli Forces ‘Poisoned Wells in Palestinian Villages’ during 1948 Nakba, Unearthed Documents Show / Izraelske snage su ’trovale izvorišta vode u palestinskim selima’ tokom Nakbe 1948, pokazuju novootkrivena dokumenta”, New Arab, 15. oktobar 2022.
[21] Mohammed Najib, „Palestine runs dry: ‘Our water they steal and sell to us’ / Suša u Palestini: ’Kradu našu vodu pa nam je prodaju’”, Al Jazeera, 15. juli 2021.
[22] S jedne strane, u Sjedinjenim Državama „44% jevrejskih studenata ne oseća se bezbedno u svojim kampusima“. S druge, u Gazi nije preostao nijedan univerzitet, jer su ih sve uništile izraelske okupacione snage. Vidi: Scholars Against the War on Palestine / Naučnici protiv rata u Palestini, „International Actions Against Scholasticide / Međunarodne akcije protiv iskorenjivanja obrazovanja“.
[23] Prim. prev.: Krvna kleveta je lažna optužba da Jevreji ubijaju decu i koriste njihovu krv u svojim verskim obredima.
[24] Stephen Kekoa Miller, „The Importance of Not Being Earnest: The Role of Irreverence in Philosophy and Moral Education / Važno je ne biti Ernest: Uloga nepoštovanja u filozofiji i moralnom obrazovanju”, Metodički ogledi 30, no. 2 (2019), str. 32.
[25] „Zakoni o materijalnoj podršci su crna kutija domaćeg krivičnog gonjenja za terorizam, amorfni prostor u koji mogu biti bačeni svi oblici ustavom zaštićenih delatnosti, i klasifikovani kao sumnjivi, ako ne kriminalni. Ključ leži u njihovoj neodređenosti. Oni kriminalizuju krivicu po asocijaciji i često se služe političkim ili religijskim uverenjima da demonstriraju nameru i stanje duha“. Theoharis, „US Citizen’s Solitary Confinement / Američki građani u samici“.
[26] Za više informacija vidi „Myth: Palestinians Fake Israeli Attrocities / Mit: Palestinci izmišljaju izraelska zverstva”, Decolonize Palestine.
[27] Delovi ovog poglavlja objavljeni su prvobitno u: Mohammed El-Kurd, „Alaa on My Mind / Mislim na Ala”, Baffler, 7. decembar 2022.